U osječko kazalište su se vratili i publika i smijeh

HNK Osijek: Ivan Kušan, Čaruga, red. Boris Svrtan

• 

  Na velika se vrata na scenu osječkoga HNK vratio smijeh i to s prvim dramskim ovosezonskim premijernim naslovom – Čarugom Ivana Kušana. Gotovo pola stoljeća prošlo je otkako je Ivan Kušan 1976. napisao ovu komediju s pjevanjem i pucanjem. Puno je desetljeća prošlo i otkako su je Osječani gledali na sceni u svom gradu – dr. sc. Sanja Nikčević piše da je „Radovan Marčić pokrenuo lavinu režirajući Čarugu u osječkom HNK-u 1988. kao 'blefiranje života' s Damirom Lončarom u naslovnoj ulozi, te Velimirom Čokljatom i Vlastom Ramljak kao Ardonjakovima“.

  Prvi se put u ulozi redatelja osječkoj publici predstavio poznati glumac Boris Svrtan.
  „… jednostavno volimo tog sitnog i simpatičnog naslovnog lopova koji je zaista romantičan lik u odnosu na lopine koji nam već cijelo stoljeće na ovom tlu skriveni od javnosti kradu život i dušu, svirepo, hladnokrvno, udruženi i nezaustavljivi“, zapisao je redatelj, a premijerna publika doista je to i (u petak, 14. listopada) i pokazala – da u aktualnosti Kušanova komada uživa kao da je pisan u ovom, a ne prošlom tisućljeću.

  U podjeli je uglavnom bila mlađa i najmlađa generacija glumaca, što je bio dobar izbor, jer su se upotpunjavali energetski, a i demonstrirali poprilično ujednačen talent za komičnost. To ipak ne znači da su svi bili na istoj izvedbenoj razini i da su uloge odradili s isto uloženoga truda.

  

  Da je Miroslav Čabraja talentiran za komediju, to već znamo, pa je njegov veleposjednik Juraj Ardonjak uistinu bio živopisan lik, jer mislim da Miroslav ima dovoljno izražen osjećaj o osobnoj razini komičnosti i svojim mogućnostima, ali i priličnu kolekciju ovakvih uloga u svojoj glumačkoj ladici, koja je daleko od kompletiranosti.

  Gotovo isto to vrijedi i za nešto mlađeg Aljošu Čepla, koji je bio scenski vrlo svjež Čaruga. Stoga nije bilo ni prepreka njegovoj uspješnoj interpretaciji Kušanova junaka, a samim tim i vrlo 'zaraznim' salvama smijeha u publici.

  Antonia Mrkonjić bila je Ankica, Ardonjakova supruga. Glumica je to kojoj je nepunih 27 godina tek, što joj je možda i bila najveća zamjerka. Iako ovo nije prva zahtjevnija uloga u kojoj smo Antoniju gledali, svakako je bila iznimno izazovna. Prilično se dobro Antonia Mrkonjić nosila s većinom zamki, no vjerujem da bi sigurnija bila u sebe i odvažnija bi bila njezina Ankica Toplak da se u ovoj ulozi našla barem pet godina kasnije. Treba imati na umu Antonijine zapažene uloge u Višnjiku pa i u Snu Ivanjske noći, koje su više bile u skladu s njezinim energetskim, emotivnim i glumačkim pa i životnim habitusom.

  

  U teatru je sve pitanje ravnoteže, svijesti i znanja o tome kada, kako i zašto primijeniti suptilne a kada ekspresivne elemente, a sve to je (ponovno) pokazao Antonio Jakupčević kao smušeni Ardonjakov tajnik Miroslav Frankić. Njegova glumačka inteligencija pomogla mu je dostići cilj – biti neodoljivo zabavan, zabavan s mjerom.

  Dobru je mjeru pronašao i Duško Modrinić kao žandarmerijski desetnik Adam Žažić, iskoristivši sve blagodati malih uloga, načinivši ga neodoljivo šarmantnim isprobavajući raznovrsna glumačka umijeća iz bogatog scenskog života.

  Ulogu Možboltove sestre Tonke redatelj je dodijelio Mateji Grabić Ćaćić i dobro da je tako, jer je riječ o glumici koja se osobito dobro snalazi u ulogama ovakvoga tipa – vrckavima, koje traže okretnost fizičku i glumačku. Ipak, sigurna sam da smo i od nje mogli dobiti uvjerljiviju Tonku. Kao da joj je nedostajalo neko čvrsto vodstvo. I ne samo njoj. Isto vrijedi i za Matiju Kačana kao mjernika Borisa Možbolta, pa čak i Ivana Ćaćića, koji je bio iskren u ulozi seljaka Josipa Zeljića, no sve je to nekako u sjeni onoga što njih troje mogu i pokazali su do sada. Nikola Giljetić, žandarmerijski kapetan bio je Mario Rade, pripadnik srednje generacije, a dobro je parirao mlađim kolegama. Njegov generacijski kolega Vjekoslav Janković samo se glasom, ne i stasom pojavio na sceni, i to kao Sarosi Lajos. Odličnu glazbu potpisuje skladatelj Ozren Depolo, koju je aranžmanima osvježio Igor Valeri. Upravo su glazbeni brojevi – kojima je redatelj vješto i zabavno zašivao scene jednu za drugu, bili poligon za glumce da pokažu i svoje zabavljačko-pjevačke sposobnosti, ali i potvrde komičarske. Gotovo se nitko od njih na ovom terenu tu večer nije poskliznuo. Inspirativni su bili stihovi koji su sjajno korespondirali ne samo sa zbivanjima na sceni, nego i društvenim aktualnostima. Publika nije štedjela dlanove nagrađujući svaku glazbenu numeru.

  
  
  Jasmina Pacek potpisuje i scenografiju i kostimografiju i čini mi se da je ovaj put bila uspješnija u potonjem. Scenografija kao da se izgubila u prijevodu. Da bi predstava uspjela, potrebna je kreativna spretnost i jednih i drugih u skladu s odabirom dobre glazbe, dobrom podjelom glumaca, rasvjetom (koju i za ovaj projekt potpisuje Tomislav Kobia)… S obzirom na to da su kostimi najosobniji vizualni element u kazalištu i, osim što glumcu moraju biti udobni, prenose i informacije o likovima, kao što su status, zanimanje i kultura. Tu su kostimi bili korektni (bez mnogo rizika, s ponešto dražesnih rješenja), no scenografiji je nedostajalo mašte i teško se bilo oteti tom dojmu do kraja predstave. To nikako ne znači da je trebala biti najupadljiviji aspekt vizualnih komponenti, nego samo malo više komplementarnosti s cjelinom.

  Redatelju Svrtanu pošlo je za rukom naći zajednički jezik s glumcima (manje ili više uspješno) i predstava u prvi mah ostavlja dobar dojam (jer ne gubi značajnije na ritmu, iako traje više od dva sata), koji i gledatelja u tom uvjerenju i drži neko vrijeme, no ubrzo se magla diže pa se lakše uočavaju propusti. Neki jesu na kozmetičkoj razini i ne predstavljaju rak-ranu predstave i ne čine je negledljivom, ali nas ostavljaju s pitanjem: je li moglo bolje?

  

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 20. listopada 2022.

  Autor: Ivan Kušan
  Redatelj: Boris Svrtan
  Premijera: 14. listopada 2022.
  Kompozitor glazbe: Ozren Depolo
  Aranžer glazbe: Igor Valeri
  Scenografkinja i kostimografkinjaJasmina Pacek
  Oblikovatelj svjetlaTomislav Kobia
  Suradnik u procesu scenografijeDražen Matijašević
  Inspicijent: Eduard Srčnik
  Šaptačica: Katarina Miličević Drahotuski
  
  Glume: Aljoša Čepl (Čaruga), Miroslav Čabraja (Juraj Ardonjak, veleposjednik), Antonia Mrkonjić (Ankica, Ardonjakova supruga), Matija Kačan (Boris Možbolt, mjerenik), Antonio Jakupčević (Miroslav Frankić, Ardonjakov tajnik), Matea Grabić Ćaćić (Tonka, Možboltova sestra), Duško Modrinić (Adam Žažić, žandarmerijski desetnik), Ivan Ćaćić (Josip Zeljić, seljak), Mario Rade (Nikola Giljetić, žandarmerijski kapetan)

Piše: