Verbalni, vizualni i glazbeni sinkretizam

Feljton Kazališni amaterizam: Resnička svadba do obreda do predstave: Glumci, publika, redatelj, scensko kretanje, pjesme, plesovi, igre i mizanscena (11. dio)

  • Resnička svadba u izvedbi KUD-a Resnik

    Glumci

    Svadbeni obred je teatrabilna pojava, koja u sebi uključuje podjelu uloga i formaliziran način ponašanja sudionika. Dakle, oni koji su sudjelovali na pravim svadbama vrlo lako preuzimaju na sebe uloge propisane tradicijom i gotovo ne glume.

    Središnja skupina su svatovi: mladenka i mladenac, dever i posneš, dva svata, domači, mladenkini i mladenčevi roditelji te snubok. Njihove su uloge obredom propisane i oni ih se moraju držati. Tako mladenci moraju biti šutljivi i sramežljivi. Umjesto njih govore dever ili domači, koji moraju biti dobri poznavatelji ceremonijala (oni na pravoj svadbi preuzimaju ulogu redatelja). Osim ove središnje skupine, na pozornici se nalazi još zbor, plesači i svirači. Svake godine obično isti ljudi dobivaju iste uloge. One se ne uče iz pisanog teksta. Glumcima je poznat motiv i unutar njega improvizacijom grade tekst.[1]

    Nepisani tekst „glumci“ izvode većinom u formi dijaloga i monologa. Primjer dijaloga između devera i domačega kad se izvodi lažna mlada:

    DEVER: Lepe ste nas prijeli vu vašu hižu. I sad kad brojim leve i desne, jedne nam fali, svi su v paru, same je naš mladi sam. Treba mu dopelati para, treba mu dopelati mladu.

    DOMAČI: E to je posel vašeg ptiča, kej svoja krila naokole gubi. No, ja vam lehko pokažem sve kaj imam pri hiže.

    (Stara žena, namjerno nagrđene kose, pokazuje se vrlo koketno).

    DEVER: Ova ti još nema ni sto let, lehko ju komu prodaš, za decu plašiti, a i znaodzaj ti se dobre drži.

    DOMAČI: Čekaj, pak nis ja baš tak veliki bogec, imam ja još toga, če nesi z ovom zadovoljen.

    (Odvodi „prvu mladu“ uz putnu. S istom glazbom doprate domačega koji dovodi „drugu mladu“ – muškarca prerušenog u ženu).

    DOMAČI: Kaj veliš na ovu; ima dve noge do zemle, doduše malo našepava, ali za svoja leta male je. Ima zdrave zube, meste vode lehko je napojiš z vinem ili z rakijom, ne brbljiva nit na muške, nit na ženske.

    DEVER: Če je to sve kej si nam pokazal, onda tu niti nema ptice golubice, već sve vrane, črne gavranice i svakojake ščavke-javke.

    (Domači sada odvodi „krivu mladu“ i predvođen zastavnikom uz obaveznu putnu dovodi pravu mladu).

    Pprimjer monologa - ispraćajni govor domačeg:

    DOMAČI: Dragi mladenci i svadbena svito! Ove je najveselejši i najžalosneši dan ove poštene hiže, iz koje se zanavek otpravla njene dete. One je pod ovem poštenem krovem rasle i bile je dika materina, a sad je cvet kojega trgame iz materinoga krila... Mlada. Ti sad ideš vu drugi dom vu kojem boš našla drugu mamu, koju moraš poštuvati, ali nigdar ne pozabiti i svoju mater koja te je na noge postavila i othranila. I tvoj mož od sada mora imeti druge brige i mora gledeti na to, kej Bog združi da čovek ne rastavi. Ona je roža našega doma koju moraš pri svoje hiže njegovati i ne dati da vene i povene. Na ogenj nigdar ne vredne i ne treba volja vlevati, na potu nigdar sustati, nigdar stati, svakoga z lepom rečjom diči i podiči. Svakoga život živeti navči i trda zemla nahrani. Bog vam bo tulike sreče dal kulike si je sami napravite. Zate dragi mladenci i svati nek vam je sreten pot i obstanek. Živeli!

    Zanimljivo je da se svatovi tituliraju izrazima koji ukazuju na drugu socijalnu grupu tj. na stalež kojem ne pripadaju (npr. „gospoda svati“, „gospon domači“ itd.).

    O glumi i folklornom kazalištu Ivan Lozica piše: „Gluma pokladne maske razlikovat će se od glume djevera na svadbi, od glume sajamskog predstavljača ili od svjesne 'kazališne glume' u inscenaciji usmene priče na seoskoj priredbi, ali te razlike nisu na razini inscenacije različitih vrsta ili podvrsta – to su različiti tipovi predstavljanja i glume, koji zavise o kontekstu izvedbe. Nisu to tipovi kazališnih postupaka, nego je i samo kazalište jedan od tipova predstavljanja“ (Lozica 1982, 1999).

    Publika

    Interakcija između publike i izvođača od središnje je važnosti za kazališnu predstavu. Avangardno kazalište dvadesetog stoljeća pokušalo je prakticirati dvosmjernu komunikaciju i na taj se način približiti obrednom. Takva komunikacija odavno je poznata folklornom predstavljanju. „Resnička svadba“ je tijekom svojih različitih izvedbi (ovisno o tome gdje se predstava izvodila) uvijek imala neposredan kontakt s publikom. Od 1963. do 1980. godine imala je „procesualnu dramaturgiju“, tj. izvodila je na različitim mjestima različite scene. Publika koja je takvo događanje željela doživjeti u cijelosti morala se kretati za predmetom svojeg interesa, kao publika putujućeg srednjovjekovnog kazališta koja se kretala od „mansije do mansije“ gdje su se izvodili pojedini prizori.

    Kada je „Resnička svadba“ postavljena na pozornicu i dalje je nastojala aktivirati publiku. Čitava svatovska povorka kreće se u prostoru gledališta (nazdravlja se vinom, nude se gibanice, snahe daruju kitice). Za vrijeme scene skupljanje darov jedan od veselijih izvođača (glavni mužikaš) silazi u publiku i uz šale skuplja u tanjur novce za mladence. Nakon završnog spleta plesova svatovi uključuju publiku u kolo. Na taj način mijenja se konvencionalni završetak kazališne predstave gdje publika reagira samo aplauzom.

    Redatelj

    Uloga redatelja „Resničke svadbe“ prof. dr. Stjepana Pepeljnjaka, slična je funkciji redatelja u profesionalnom kazalištu. On bira „glumce“ po njihovim psihofizičkim, karakternim i tipskim osobinama, vodi pokuse u kojima se uvježbava tekst. Potiče glumce da istaknu bitne dijelove običaja, ali i njihovu kreativnost u tekstualnim i mizanscenskim improvizacijama. Redatelj osvještava njihovu ulogu na sceni tj. kretanje na sceni (mizanscen), odnosno među glumcima i njihovim zadacima, korištenje scenskog govora (jasnoća izraza, razumljivost), upotrebu maske, šminke, rekvizita, rasvjete, kostimografije (izrada odgovarajućih kostima i sl.), te se brine o funkcionalnom odnosu govornih dijelova s pjesmom, glazbom i plesom.

     Scensko kretanje

    Kretanje izvođača po sceni (mizanscen) tu je da dočara kretanje kroz vrijeme i prostor (ne postoji spuštanje zastora između scena, ali postoji promjena dekora). Npr. nakon što je završio prizor opraštanja mladenke od roditelja, mužikaši zasviraju putnu i čitava povorka silazi u gledalište, radi krug u gledalištu i vraća se na scenu. Takav način kretanja simbolizira njihov povratak s crkvenog vjenčanja (koje se ne izvodi na sceni), te ističe vrlo bitan ophodni karakter svadbe. Obredom je propisano i tko se s kim kreće u povorci, kad se odlazi i dolazi s vjenčanja.

    Odlazak na vjenčanje: zastavnik, mužikaši, dever i mlada, posneš i mladi, dva svata, ostali izvođači

    Dolazak s vjenčanja: zastavnik, mužikaši, mladenka i mladi, dever i posneš, svati, ostali sudionici

    Na pozornici su mladenci smješteni u središnjem dijelu scene za stolom. Oko njih moraju biti dever, domači, posneš, dva svata i zastavnik. Ostali sudionici (zbor, plesači i mužikaši) slažu se tako da pjevači i plesači stoje lijevo i desno od stola u obliku slova „V“, dok su na prosceniju glazbenici. Zanimljivo je da za vrijeme izvođenja „Resničke svadbe“ svi izvođači ostaju na pozornici.[2]

    Pjesme

    Atraktivnost „Resničke svadbe“ leži u njezinom sinkretizmu, ravnopravno se tretiraju verbalne, vizualne i glazbene sastavnice. Pjesme i plesovi vrlo su bitni vezivni dijelovi svadbe, jer oni često komentiraju ili najavljuju događanje na pozornici. Putna se svira svaki put prilikom dolaska i odlaska svatova, za izvođenja krive i prave mlade, prigodom dolaska mlade, nakon presvlačenja i bježanja, unošenja zastave, nakon njezine krađe i prilikom dolaska i odlaska maškara.

    Lozica navodi da ženski zbor u folklornom predstavljanju ima sličnosti s antičkim korom u teatru koji također najavljuje i komentira zbivanja (Lozica 1990a). Takav ženski zbor pjeva ispred mladenkine kuće kad prosci idu u snuboke.

    Pred hižom vam jablan dreve raste,
    Mila majko jel nam kčerku doste,
    Il ju doste ili ju ne doste,
    nek vam dale jablan dreve raste.

    Pjesmom se komentira i odvoz mladenkinog miraza:
    Pakujte mi majko ormare, 
    pakujte mi majko ladice,
    koje bodu bolše kčerci bu,
    koje bodu gorše majci ostanu.

    Pakujte mi majko korita 
    koja bodu lepša kčerci bo,
    pakujte mi majko robeče,
    pakujte mi majko postele,
    pakujte mi majko zibače,
    četrtek, petek, subota,
    v nedelju pojdem za muža.

    Mladenka se oprašta od roditeljskog doma, a zbor pjeva ispraćajnu pjesmu Zbogom otec zbogom mati.

    Zbogom otec, mili svati,
    rastaje se kći i mati,
    zbogom vujci i vujnice,
    zbogom kumi i kumice,
    zbogom mile kolegice,
    moje drage pajdašice.

    Prije večere, a i danas se to sačuvalo na svim svadbama u Resniku i širokoj okolici, pjeva se Prozivanje večere.

    Dober večer gospoda,
    gotova je večera.
    Doletele tri ptičice,
    sele su na grančice.

    Prva je zapevala,
    falen Isus Marija.
    Druga je popevala,
    Zdravo budi Marija.
    Trejta je popevala,
    Isus znami večera.

    Svatove i publiku poziva se na darivanje mladenaca:

    Svi šetujte te darujte,
    ovo naše mlado dete,
    kaj othaja i nas ostavla,
    svi šetujte te darujte.

    Otec, mati, sestre, brati,
    svi šetujte te darujte.
    Teci, tece i vujnice,
    svi šetujte te darujte,
    a i kumi i kumice,
    svi šetujte te darujte.

    Ki petaču, ki šestaču,
    da si kupi odevaču,
    ki peticu, ki šesticu,
    da si kupi zibačicu.

    Plesovi

    Plesovi zadiru u sferu teatra jer osim za vlastitu zabavu, izvode se i radi zabave gledatelja. Na „Resničkoj svadbi“ izvode se sljedeći plesovi: drmeš, dromnečica, starinska polka, ciganica, zubunka, suhi most, tropanjka, igram kolo u dvadeset i dva, tancala bi al' ne mogu, rašpa, repa, šemička, stare site i kurite i ples mačkara.

    Ples je u svadbenim ceremonijama igrao veliku ulogu. On je nositelj mnogobrojnih obrednih i magijskih činova, koji se smatraju neophodnim za dobrobit i sudbinu mladenaca, ali i njihovu plodnost, kao i plodnost vegetacije. Primjerice, imitativni plesovi za repu, konoplju i lan. Većina tih plesova poznata je u Prigorju, Posavini i Turopolju, na tromeđi kojih se nalazi Resnik. Izdvojit ću nekoliko primjera plesova. Zubunka je tzv. ples snubljenja. Mladići i djevojke frontalno se približavaju, udaljuju i obilaze jedni druge, vrlo polaganim i sitnim korakom, a da pritom ne skidaju pogled jedni od drugih.

    Ples mačkara izvodi skupina mlađih muških i ženskih plesača pod maskama (obrazinama). Njihov ples je parodija na ostale plesove, uz puno podcikivanja i jujuškanja.[3]

    Igram kolo u dvadeset i dva tipično je biračko kolo. Jedna starija kazivačica ovako ga je opisala:  Zastolnik unosi vanjkuš, tanca ž njim do dekle, pak onda ga hiti na pod i na njega klekne pred deklu. Ona iste tak klekne na vanjkuš, tu se kušneju, pak onda skupa tancaju. Mužikašima se mora platiti svaki tanec.

    Igre

    Svatovske igre su kratke, samostalne dramske cjeline i sastavni su dio svake svadbe.[4]  One su zabavljale svatove, a njihov komičan ton poslužio je i nasmijavanju publike „Resničke svadbe“.

    Igra Melina: Ova igra je vrlo česta u kajkavskim krajevima. Na klupi leži mladić prekriven plahtom. U ruci ima rešeto u kojem je šaka kukuruza kojim oponaša zvuk mlina. Mlinar mu u visini stražnjice stavi štap tako da pokretanjem stražnjice gore-dolje oponaša ljubavni čin. Igra počinje tako da seljak prvo traži da mu mlinar samelje jagle. Tada mlinar regulira lagani i spori ritam kretnji „mlina“, vidno gurajući štap. Pritom čovjek koji igra „mlin“ lagano po rešetu sije kukuruz proizvodeći buku i gibajući stražnjicu. Drugi put „seljak“ traži od mlinara da samelje za žgance nešto sitnije brašno. Tada kretnje postaju sve brže, da bi na kraju, kad traži brašno za kruh, finu meljavu, kretnje postale najbrže, dakako, najočitije u svojem simbolizmu i najsmješnije. Smijeh svatova i publike dosegne vrhunac kad mlinar seljaku ponudi da proba miris brašna te ga posipa brašnom po licu.

    Prodavanje bika: Seljak dovodi bika na sajam. Bika igraju dvije osobe prekrivene plahtom, sagnute jedna iza druge. Prva osoba u bikovskoj maski s rogovima drži zemljani lonac. Prodavaču prilaze kupci. Oni se cjenkaju onako kako se to čini na sajmištu. Njima se pridružuje i posrednik (mešetar), koji hvali bika. Divi se njegovim rogovima, mudroj glavi, stražnjici, spolovilu koje daje obilato mlijeka i rasnosti. Kupac sve to poriče i kudi sve ove hvalospjeve mešetara. Vrhunac igra doseže u trenutku kad se kupac i seljak posvađaju, a seljak si sam u bijesu ubija bika, udarivši ga batom po glavi. Pritom se rasipa zemljani lonac (glava). Tada seljak, uvidjevši da je nasamaren, oplakuje svog bika, dok se ostali ismijavaju njegovoj nepromišljenosti.

    Višenje na ručniku: k se skupljaju darovi od „rodbine“ i drugih, kao i onih u publici, prvi svat i drugi svat postavljaju ručnik na pozornici gdje je zamišljeno mjesto slemečka. Prvi svat drži se za ručnik i kaže: Ja visim!. Drugi svat ga pita: Za koga?. Tada prvi svat pokazuje na određenu simpatiju. Drugi svat odlazi do određene djevojke ili žene, dovodi ju do ručnika kojim se često u naglašenoj parodiji brišu usne i zaviju se njime da im drugi ne vide poljubac. Nakon toga svat odlazi po onog mladića ili muškarca kojeg pozove ona, koja sada visi na ručniku za neku osobu. I tako se lanac muških i ženskih simpatija javno izmjenjuje.

    Maska i šminka

    Maska je drevni ritualni rekvizit i vidljiva je veza između obreda i teatra. Maske (lafre) nose skupina muških i ženskih mačkara. One su izrađene od drva, kukuruzovine, perja, kože ili papira. Maske predstavljaju različite likove, kao što su: djed i baba (djed nosi babu), cigan i ciganica, kokoš i kokot, ili podrapanci.

    Drvene maske izrađene su od jednog komada drva, najčešće od vrbe, i prikazuju grubo ili smiješno ljudsko lice. Zubi su izrezbareni, veliki, a obrve i brkovi su od tesanih daščica. Papirnate maske najčešće su nasjeckane slamke ili kukuruzovina, a predstavljaju likove starih muževa ili žena (baba).

    Maska se pojavljuje i u liku lažne mlade. Muškarac je preobučen u ženu s drvenom maskom na licu, dok glavu ima zamotanu u bijelu peču, a oko vrata ima ogrlicu od luka i mrkve. U slučajevima kad se lažna mlada ne pojavljuje s drvenom maskom, obično ima narumenjeno lice s crvenim krep papirom, a u ustima velike zube izrezane od repe. Šinkom se kao i u profesionalnom kazalištu naglašava karakter lika (brkovi, obrve, rumenilo lica i usana, zagaravljena lica maškara).

    Buka

    Uzvici, potcikivanje i jujuškanje vrlo su karakteristični za svatove, znak su njihovog veselja. No, buka se obično tumači u etnologiji kao magično sredstvo za tjeranje demona i zlih sila (kojima su mladenci posebno podložni). Ivan Lozica piše kako buka izdvaja povorku od publike, sudionike od promatrača. Buka jača koheziju i snagu grupe. U tom smislu ona je važno predstavljačko sredstvo (Lozica 1991).

    Kostimi

    U sceni snuboka kostimima se želi naglasiti karakteristika likova (korištenje poderanog kaputa, hlača, šešira te korištenje brkova). U scenama koje prikazuju svatovsko slavlje svi su sudionici obučeni u izvornu narodnu nošnju. Resnički kraj karakterizira osobitost nošnje na tromeđi Prigorja, Turopolja i Posavine. Ženska nošnja (robača, fertun) obilježava iskustvenu i starosnu dob uz dodavanje oglavlja; poculica (snaha), peča (starija žena), parta (mladenka). Posebno je zanimljiva bjelina, tzv. tuženina koju nose udovice. Muška narodna nošnja ne naglašava statusne ni dobne razlike. Lajbek, surina i čoha imaju karakterističnu ornamentiku, izvezenu crnim vrpcama na crvenoj podlozi.

    Umijeće tkalačkog stvaralaštva njegovalo se generacijama s koljena na koljeno i postalo je obvezno za svaku djevojku koja se sprema za udaju. Tako je svadbeno ruho bilo ures (kinđ) svake obitelji koja udaje kćer.

    Rekviziti

    Rekviziti, kao i u svakoj kazališnoj predstavi, oslikavaju mjesto događanja radnje, pomažu u razumljivosti događanja ili dopunjuju karakterizaciju i položaj lika. Tako svata obilježavaju sljedeći rekviziti: svatovska nakićena batina i čuturica. Dever u ruci drži peharac s vinom i čašu. Zastavnik ima preko ramena ručnik, a u ruci svatovsku zastavu. Svatovska zastava sastoji se od dugačkoga drvenog štapa na koji su povješane crvene marame i šarene svilene trake (zastava je simbol „Resničke svadbe“, a njezina je rekonstrukcija izrađena 1963. godine i od tada se upotrebljava ne samo za predstavu, nego i u pravim svadbama). Ovaj predmet je posebno vrijedan te se uvijek, kad ga se koristi, upozorava na to kako ga valja čuvati.

    Osim svega toga, još se upotrebljavaju škrinje, kolovrati, kudjelja, zdjele, tanjuri, čuturice, kruh, metla, originalni ručnici, stolnjaci i maske. Čovjek može biti i sam rekvizit, što se vidi u igrama prodaje bika i melin. O tome Nikola Bonifačić-Rožin piše: „Komične situacije koje nastaju glumom živih predmeta omogućuju konstataciju da insceniranje živim čovjekom često predstavi daje karakter komedije“ (Bonifačić-Rožin 1961).

    Scenski prostor i vrijeme

    Scena i vrijeme trajanja predstave dvije su kategorije koje se bitno mijenjaju od izvedbe do izvedbe. Scenski prostor „Resničke svadbe“, koja se događa na otvorenom, samo je selo. Izabrani su autentični interijeri i eksterijeri: drvena hiža, dvorište s bunarom i stare gospodarske zgrade. Posebno je odabrana kuća u selu, gdje će biti obitelj mladenaca, a posebno obitelj mladenke.

    Završni dio, svadbeno slavlje, održava se u prostorijama stare resničke škole, gdje se članovi KUD-a i mještani inače okupljaju. Takvo premještanje scene od mjesta do mjesta, gdje svakodnevni seoski prostor ulazi u svijet iluzije, vrlo je karakterističan za folklorno kazalište. Druga bitna karakteristika je da se takva radnja teško uvlači u vremenski strogo zadani okvir. Predstava počinje ujutro sa svim pripremama i traje do duboko u noć.

    Kad se svadbeni običaj inscenira na pozornici (u ovom slučaju opisujem izvedbu u koncertnoj dvorani V. Lisinski), scena se bitno mijenja. Ona je vrlo jednostavna. Na sredini scene nalazi se stol sa stolicama. U dubini scene postavljene su škrinje, a na zidovima su originalni ručnici. Ova ista scenografija, uz male izmjene, koristi se i u scenama dolaska u kuću mladenca i svadbenog slavlja. Dio radnje premješten je s pozornice u gledalište i na proscenij pozornice. Npr. dolazak snuboka, odlazak na vjenčanje, skupljanje darova i završno pučko veselje. U ovakvim scenskim izvedbama „Resničke svadbe“ predstava je vremenski ograničena. Ona traje oko dva sata ili nešto duže, što zavisi o interakciji publike i izvođača.

    [1] U vezi s gradnjom teksta Lozica piše: „Pretpostavlja se da tekst folklorne predstave ne postoji u pisanom obliku, nego da dijalog nastaje više ili manje slobodnom improvizacijom na temelju relativno čvrstog modela, okosnice koja se prenosi usmenim putem. Isto takav model može sadržavati i tekstove koji nisu podložni izmjenama i improvizacijama, ipak se takav model od pisanih dramskih tekstova razlikuje nepostojanjem strogo unaprijed određenih replika (Lozica 1982.). Tvrtko Čubelić piše kako glumac igra po sistemu „natuknica“. One mu čine osnovu pamćenja i reproduciranja (Čubelić 1970).

    [2] Slična pojava događala se i u operama građanskoga kazališta, gdje su solisti na sceni i u onim dijelovima izvedbe u kojima ne nastupaju (Lozica 1990a).

    [3] O preobražaju plesača pod maskom Ana Maletić piše: „Maska i ples koji joj pripada mijenjaju svoju funkciju prema svrsi i specifičnosti pojedinih kultura i rituala, prilagođavajući se svaki put nekoj ideji vodilji u dubljem smislu. Po primitivnom vjerovanju, obrazinama se jednako djeluje na više sile kao i na ljude, na bogove i demone kao i na životinjski i biljni svijet (Maletić 1986).

    [4] L. Čale-Feldman (1991) razmatra u kakvom su strukturalnom odnosu te osamostaljene predstavice, ako su oponašanje nekog običaja sa samom svadbom. O tome piše: „… bilo bi zanimljivo u njima gledati svojevrstan prikaz zbilje seljačkog života“ (…) Izvode ih najčešće posebni „glumci“ – svirači, a katkad i sami svatovi. Oni se za tu svrhu preoblače i maskiraju, dakle, stvaraju iluziju kako se običaj stvarno odvija. Tako se stvara zanimljiva predstavljačka situacija u okviru zbiljskog običaja s nekim predstavljačkim svojstvima daje se iluzijski prikaz običaja u predstavi.

    (nastavlja se...)

    © Zrinka Pepeljnjak, KAZALIŠTE.hr, 19. prosinca 2022.

    Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije


     
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam