Spektakularno i žestoko angažirano

35. Gavelline večeri, Zagreb 3. – 16. prosinca 2022.: Kazalište Kosztolányi Dezső, Subotica – Maja Pelević, Posljednje djevojčice, red. Kokan Mladenović

  • Autorica Maja Pelević i redatelj Kokan Mladenović u srpskom teatru zauzimaju istaknuto mjesto ne samo kao buntovnici i borci protiv grozota suvremenog svijeta i nepravednosti njegovog društvenog ustroja, nego i po visokoj kazališnoj vrijednosti kojom te svoje stavove oblikuju u žestokim scenskim projektima. Ovog puta su suradnike koji će se potpuno predati stvaranju neuobičajene scenske igre pronašli u mađarskom Kazalištu Kosztolányi Dezső iz Subotice, ostvarivši iznimnu predstavu Posljednje djevojčice, koja je na ovogodišnjem 67. Sterijinom pozorju nagrađena kao najbolja predstava u cjelini (uz nagradu za suvremeni tekst Maji Pelević i režiju Kokanu Mladenoviću). Tome svakako treba dodati i da njeno gostovanje na Gavellinim večerima pripada samom vrhu najvrednijih ostvarenja koje se moglo ove godine vidjeti na zagrebačkim pozornicama.

    Maju Pelević je na kreiranje fascinantne distopijske slike bliske budućnosti iz vizure siromašnih, fizički i genetski eksploatiranih žena inspirirao intervju s direktorom ukrajinske klinike u kojoj su tamošnje žene za novčanu nagradu nosile i rađale umjetno začete fetuse porijeklom pretežno iz jugoistočne Europe, no kada se pojavila pandemija koronavirusa, nitko nije mogao doći po tu djecu. Taj poduzetnik nije samo surogat-majke držao strojevima za proizvodnju nego su mu i tek rođena djeca predstavljala isključivo robu koja mu se gomila na skladištu i za koju dodatno mora trošiti da bi je održao u takvom stanju da je može prodati (za bilo koju svrhu).

    Predstava započinje šokantnim uprizorenjem tog ishodišnog prizora, djelujući izvanredno spektakularno u začudo vrlo jednostavnoj (gotovo komornoj) scenografiji Marije Kalabić kojom naspram tamne pozadine dominiraju dvije podignute proizvodne trake. One će zavisno od zbivanja na sceni često djelovati i kao tobogani, a uz njih su žene i muškarci u plavoj odjeći koja je maštovita varijacija na izgled tvorničkih kuta. Jednako originalno i atraktivno djeluje i vrlo inventivna kostimografija Selene Orb, posebice u scenama koje prikazuju drugačije žene i muškarce, uspijevajući stvoriti neočekivano znanstvenofantastično ozračje.

    Taj vizualni okvir polazište je Kokanu Mladenoviću za vrlo atraktivna vizualna rješenja ali i izvanredno dojmljivo oblikovanje ne samo situacija koje se bitno razlikuju geografski (uključujući čak i druge kontinente) nego i po načinima iskorištavanja žena koje jedva preživljavaju bez pomoći bijelih dječaka, predstavnika nasmijanog kapitalizma, koji ih koriste za najraznovrsnije komercijalne kirurške i genetske eksperimente (sterilizacija, osposobljavanje za začeće, istraživanje novih medikamenata ili kozmetičkih pripravaka) da bi na kraju izgubile većinu svojih ne samo rodnih nego i općeljudskih karakteristika. Tako postaju nekakva drugačija bića pred kojima je neki novi Početak (to je pojam kojim završava predstava) ako uspiju preživjeti sve što su pretrpjele prije nego što su bijelci koji su svojim profiterstvom gotovo uništili Zemlju, potom odletjeli prema novim svjetovima u potrazi za još većom vlašću i dobicima.

    Važnu ulogu u tome ima i kolektivna glumačka igra za koju je posebno zaslužna Timea Filep koja je ne samo jedna od glumica nego i koreografkinja i koja je pridonijela da njezini kolege David Buboš, Nikoleta Grgić, Boris Kučov i Gabor Mesa zajedno s njom ostvare iznimno uvjerljive prijelaze iz jednog lica u drugo i omoguće efektno i vrlo brzo mijenjanje sredina i odnosa. Zasigurno su i njihove kreacije omogućile redatelju da od autoričine ideje o tekstu Posljednjih djevojčica kao podlozi za rock-operu u kojoj će sav tekst biti pjevan, stvori montažu atrakcija glazbenog djela i žestokog angažiranog govornog teatra.

    Zahvaljujući pak i izvanrednoj autorici glazbe Ireni Popović Dragović ponekad taj glazbeni dio kao kontrast, ali i kao upotpunjenje smisla cjeline, nadmašuje govorni. Pritom treba spomenuti i da su glumci imali podosta pjevanih dionica u kojima su punim angažmanom ostvarivali smisao iskazanog, dok su i dvojica vrsnih glazbenika Arpad Serda i Mate Abraham koji su izvodili glazbu uživo povremeno uspješno preuzimali i neke glumačke zadatke. Tim prožimanjem Posljednje djevojčice su prerasle u vrhunski atraktivnu predstavu koja je svojom spektakularnošću mogla oduševiti gledatelje, ali im ni trenutka nije dopustila da prestanu razmišljati o tome kako i neki društveni sustavi koji se čine prihvatljivima zapravo nisu onakvi kakvima bi se htjeli predstaviti.

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. siječnja 2023.

Piše:

Tomislav
Kurelec