U Pečuhu osuđen, u Osijeku oslobođen

HNK u Osijeku, Hrvatsko kazalište Pečuh: Ferdinand von Schirach, Teror, red. Ivan Tomek

  • Publika koja izravno odlučuje o ishodu predstave, a kazalište se pretvara u sudnicu – najkraće je što se može reći o najnovijoj premijeri HNK u Osijeku, točnije koprodukciji s Hrvatskim kazalištem Pečuh. U režiji Ivana Funka, na scenu je postavljena predstava Teror, nastala prema tekstu odvjetnika Ferdinanda von Schiracha. Prije osječke (11. siječnja), predstavu je pogledala i o sudbini glavnog lika, 31-godišnjeg vojnog pilota, odlučila publika u Mađarskoj.

    Zanimljivo je da je publika na pečuškoj premijeri većinom glasova odlučila da bojnika Larsa Kocha, optuženoga da je obaranjem Lufthansina zrakoplova žrtvovao živote 164 putnika ne bi li spasio 70 tisuća gledatelja na stadionu Allianz Arena u Münchenu, kamo su otmičari prisilili pilota da prizemlji zrakoplov, treba osuditi, dok je u Osijeku za oslobađanje bilo nešto više od 100 glasova, a za osudu čak tri puta manje, 30-ak.

    Kako je riječ o koprodukciji dvaju kazališta, i zadatci su podijeljeni, pa se tako iza scene našla mađarska ekipa, a na sceni osječki glumci. Uz već spomenutog redatelja, tu su i scenografkinja Julia Luca Erdős – čiji bismo rad mogli ocijeniti djelomičnim izostankom mašte. Sudnica, naime, izgleda vrlo monotono, svedeno na puku funkcionalnost, uz nejasnoću zašto je predsjednica sudskog vijeća (koju je odmjereno i uvjerljivo igrala doajenka ovoga ansambla Tatjana Bertok Zupković) bila smještena u – kutiju?! Sreća je da je resi glasna, jasna i dobra artikulacija pa nije bilo šuma kao kod većine glumaca, koji su na trenutke bili ili preglasni ili pretihi i nerazumljivi. Nema izmjena scene ni glazbe. Sve je vrlo statično, baš kao u procesu.

    Rad kostimografkinje Fruzsine Istvánfi bio je na sličnom tragu, no tu i nije bilo mnogo prostora za kreativno poigravanje i razigravanje, jer je većina protagonista bila u službenim uniformama (sutkinja, odvjetnici, pilot).

    Premda uvjerljiv i dobar, Von Schirachov tekst ima i svojih očitih manjkavosti (npr. što se dogodilo s crnom kutijom iz zrakoplova koja bi mogla objasniti mnogo toga), a s druge je strane nedostatak taj što se nije mogao previše štrihati, zbog čega je predstava (iz)gubila na dinamičnosti i nepotrebno trajala više od 120 minuta (plus stanka za donošenje presude, prebrojavanje glasova, čitanje presude i sl.).

    Kad su već gledatelji i porotnici, redateljeva je odluka mogla biti smjestiti manji broj gledatelja u intimnije okruženje, npr. na pozornicu, kako bi se dobio i autentičniji dojam sudnice, gledatelji bi akterima/glumcima mogli u očima čitati emocije (strah, tugu, bijes, nemoć), osjetiti i čuti otkucaje srca, pa čak i povišenu temperaturu u trenutcima iznošenja svoje obrane i sl.

    U ulozi okrivljenika Kocha gledali smo ne baš uvjerljivoga Armina Ćatića, koji, iako je imao izvrsnu priliku zablistati kao netko komu nad glavom visi stravičan krimen i još stravičnija kazna, doimao se vrlo mlako, ne izazvavši empatiju kod gledatelja, čak ni kada udara šakom o stol i povisuje glas.

    Njegov, pak, branitelj Biegler bio je više nego dojmljiv Goran Smoljanović, kojega ponajviše poznajemo kao idejnoga začetnika kazališta i svih realiziranih predstava Teatra to go. Bio je iznimno prirodan i neposredan, uvjerljiv, spontan, opušten i jasne i čiste dikcije. Podjednako odmjerena u kreaciji i pravilne posture bila je u svojoj ulozi državne odvjetnice Nelson i Petra Bernarda Blašković, uz malu zamjerku da joj se povremeno gubio ton. U završnim su riječima Smoljanović i Blašković bili gotovo izjednačeni, no ipak 1:0 za branitelja. Slobodno mogu reći da je Smoljanović bio najjača karika predstave.

    Problem s čujnošću imala je i Antonija Pintarić (kao Franziska Meiser). Osim što je bila pretiha, bila je i premlaka, posebice uzevši u obzir da je glumila suprugu jednog od poginulih putnika. Dejan Fajfer (završio međunarodnu školu humora u Beču i dijelio sa Smoljanovićem daske koje život znače u nekoliko projekata) kao Christian Lauterbach počeo je mlako, no kako mu je iskaz odmicao, trgnuo se i prilično zabavio gledatelje.

    Sudski čuvar bio je mladi Matko Duvnjak Jović, u čije smo se glumačke potencijale mogli uvjeriti u predstavi Majkemi Stjepka Galovića, izvedenoj u studenom 2022. u Kulturnom centru u Osijeku. Zapisničarka je bila Katarina Milićević Drahotuski. U Pečuhu je čuvara igrao Đula Beri (i asistent redatelja), a zapisničarku Gabrijela Ždral. Na trenutke se činilo da su s uvjerljivošću imali problem gotovo svi, kao da nisu u potpunosti ovladali ulogama, unatoč činjenici da im ovo nije bila premijerna izvedba i da ih VEĆINA U ANSAMLBU iza sebe ima nekoliko u Pečuhu.

    Nakon podvlačenja crte, nije jednostavno donijeti neku jednoglasnu ocjenu, jer predstava (ma koliko se činilo da je dvojbena forma) ima svojih dobrih i loših strana. Svakako nije za svakoga, a i šteta je što redatelj nije iskoristio potentnost teksta, ali i pomnije obavio podjelu uloga. Bilo je prostora za poboljšanja. No, svakako će gledatelja biti, jer je slučaj mnogima poznat iz dnevnoga tiska, a otmice i teroristički napadi i danas su, nažalost, svakodnevica u mnogim dijelovima svijeta.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 19. siječnja 2023.

Piše:

Narcisa
Vekić