Kvalitetna i simbolična predstava koja raspravlja o vječnim životnim i vjerskim pitanjima
Kazalište KNAP, Zagreb: Bill C. Davis, Propovijed, red. Branko Ivanda
-
U Kazalištu na Peščenici, danas popularnome KNAP-u, a nekad kazalištu na marginama Zagreba, u srijedu, 15. ožujka održala se premijera predstave Propovijed autora Billa C. Davisa (William Clarke Davis, američki dramaturg i glumac; Ellenville, New York, SAD, 1951. – Torrington, Connecticut, SAD, 2021.). U kazališnoj je najavi predstava žanrovski podnaslovljena: dramska komedija s dva lika, iako strukturu dviju dramskih osoba, dvaju vrhunskih glumaca upotpunjuje i mlada glumica u ulozi Margaret, nagovješćujući sličnu kazališnu paradigmu iznimnoga redatelja Branka Ivande koju je primijenio i u vrhunskoj i višestruko nagrađivanoj predstavi Kad svijeće dogore (prema romanu Sándora Máraija i adaptaciji Christophera Hamptona). Dvije predstave povezuje Siniša Popović (glumio je i u Ivandinu filmu Sestre), dok je Gorana Grgića u novoj predstavi zamijenio Ivica Pucar (u glumačkome ansamblu kazališta Gavella od 2019. godine, predsjednik Hrvatskoga društva dramskih umjetnika), a Zrinku Cvitešić / Ivu Mihalić kao žensku ravnotežu i protutežu samozatajna ali precizna, pouzdana i uvjerljiva u izričaju, gesti i stavu Ana Perković (od 2019. godine u stalnome angažmanu u HNK-u Šibenik).
Filmska vizura i motrište filmskoga i kazališnoga redatelja, posebno očište i suptilan rad s glumcima, koncentracija na višestruko slojevit tekst vidljivi su i u predstavi Propovijed. Dodirne su točke dviju predstava i ulazak u intimni svijet kontradiktornih moralnih stavova, kao i američki autori na koje se Ivanda referirao zbog svoga boravka u SAD-u i posebnoga senzibiliteta za ranjive autore, kao i autobiografskih karakteristika koje autori uključuju u svoje teksture. Tako je Márai u svome Dnevniku 5. siječnja 1989. zapisao posljednju bilješku: „Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odlažem. Vrijeme je“.
Nepuna dva mjeseca nakon ove najave, gotovo potpuno slijep i prepušten samoći četrdesetgodišnjeg izgnanstva, Sandor Marai napravio je suicid. Davis, koji je pohađao srednju školu Gospe Lurdske u Poughkeepsieju, napisao je svoju prvu dramu kada je imao šesnaest godina. Studirao je na Marist Collegeu, a diplomirao 1974. godine. Nakon diplome radio je u Rhinebeck Country Villageu, stambenoj zajednici za razvojno invalidne i emocionalno poremećene odrasle osobe. Napisao je Mass Appeal za vrijeme svoga boravka u Rhinebecku, za koji je rekao da je „počeo razumijevati ljudsku prirodu" brinući se o pojedincima koji tamo žive, a ta je dramska komedija debitirala u Kazališnom klubu Manhattan (MTC) 1980. godine. Sljedeće je godine prebačena na Broadway, postala je hitom i otad se ne prestaje izvoditi, a redateljica Geraldine Fitzgerald i Milo O'Shea nominirani su za nagradu Tony. Tri godine kasnije adaptirana je za istoimeni film u kojemu su glumili Jack Lemmon i Željko Ivanek, slovensko-američki glumac hrvatskoga podrijetla. Kao vječni pobunjenik, Davis se pridružio Zelenoj stranci i nakratko se kandidirao za Kongres 2005. za Connecticut, a pozivao je i na zabranu Coca-Cole i Pepsija te se u studenome 2020. izjasnio protiv restorana brze hrane, šećera i prerađene hrane. Nije napravio samoubojstvo kao Marai, ali umro je sam, bolestan i ostavljen u Centru za njegu u Torringtonu u Connecticutu.
Međusobno povjerenje i profesionalno uvažavanje vrhunskih glumaca i vrhunskoga redatelja iznjedrilo je, nakon uspješnice Kad svijeće dogore, još jednu posebno zanimljivu predstavu koja postavlja vječna vjerska i životna pitanja i u preduskrsnim danima preispituje odnose čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema vjeri. Predstava započinje dugom scenom u tišini, samotnjačkim točenjem pića, pijenjem, razmišljanjem, kontemplativno, uz slušanje crkvene glazbe (oblikovatelj zvuka: majstor Davor Rocco). U gledalištu postavljenome nalik onome u crkvi na propovijedi gotovo se dokumentaristički na početku predstave osjećala neugoda zbog prozivanja s pozornice, s oltara i mogućnosti izbora: progovoriti ili ne progovoriti iz mraka i tame skrivenosti, kao i tišina i šutnja anonimnosti iz koje progovara glumac skriven u masi i tako rastvara četvrti zid. Poznati kazališni pirandellovski trik vrlo je dobro uklopljen u tkivo predstave i dotad nepoznat gledatelj pozvan je na pozornicu i tako postao kazališno i ljudski vidljiv. Dobro praćeni kazališnim reflektorima koji naznačuju promjenu stanja, gotovo filmske vremenske rezove i zamjenu činova, glumci doslovno pod svjetlima preuzimaju druge uloge i identitete.
Tako otac Tim Farlay (Siniša Popović), vrlo (je) popularan među svojim župljanima zbog svog šarma, duhovitosti, jednostavnog ponašanja i zabavnih, ali nespornih propovijedi razotkriva i svoju ozbiljnu stranu, problematično djetinjstvo, progovara posredno o svome ocu-nasilniku koji ih je sve u obitelji tukao, odluci da iz svjetovnoga života uđe u samostan i želji da đakona Marka Dolsona (Ivica Pucar) zaštiti od optužbi i od njega učini svećenika kao nadoknadu za svoj život. To mu ne uspijeva. Mark Dolson/Ivica Pucar od zainteresiranog i kritičnog gledatelja želi, poslije saznajemo, identitet novaka zamijeniti životom svećenika, ali to mu je onemogućeno zbog drukčijih i slobodnijih stavova, iako u vjerodostojnost iznošenja životnih činjenica u jednome trenutku posumnjamo. U povremenim se ispovjednim iskazima problematizira odnos prema (autoreferencijalno) homoseksualnosti i heteroseksualnosti, kojima se preispituje stav svećenika prema nekima od Crkvi problematičnih tema. Pravu istinu saznajemo na kraju predstave, kad je već jasno da mjesta za mladoga čovjeka nema u Crkvi.
Predstava se, osim ulaskom u gledalište i pokušajem komunikacije s fiktivnim vjernicima, rastvara i telefonskim razgovorima s monsinjorom, kao i zadnjim planom kazališne pozornice u kojemu se nalazi raspelo, soba za presvlačenje, kuhinja…. i u koje prostore glumci postupno ulaze kako bi se presvukli (đakon iz svakodnevne odjeće u svećeničke halje, Margaret kako bi pripremala sve potrebno za misu, odgovarala na telefonske pozive, prihvaćala pernate poklone, a njihovo glasanje u predstavi funkcionira i kao komedijski element i sl.).
Obraćanje vjernicima-gledateljima redateljski je i glumački dobro riješeno, a zadnji je plan s bijelim zastorom i povremenim svjetlom mogao biti scenografski jasniji i estetski bolje riješen. Ostala su scenografska rješenja funkcionalna, iako reducirana (scenograf Miljenko Sekulić) – lijevo je veliki drveni stol s pićem, čašama, stolicom iza i sa strane za moguću ispovijed, telefon; desno je drvena vješalica sa svećeničkom haljom i ogrtačem za presvlačenje; na prosceniju je klecalo, govornica za izravne govore u publiku koja ponekad ne reagira kazališno predvidljivo. Naime, đakon upućuje svoje strahove šutljivoj većini i ne uspijeva ih/nas uvjeriti kako bi ponešto trebalo promijeniti. Sa strane su tamnocrvene kazališne ulice i crkveni zastori koji uokviruju i kadriraju crkveni život.
U predstavi je naznačena simbolika trčanja (kostim đakona mogao bi biti manje svakodnevan, jer se isticanjem svjetovnosti i slobode ponašanja dobiva kontraefekt, iako su žarke boje ublažene na kraju tamnim sakoom; kostimografkinja Slavica Šnur) i dolaženja do propovijedi i natrag kao simbolika života, ali i aluzija na materijalno nebogaćenje đakona i materijalni prosperitet svećenika, njihove luksuzne automobile i nedodirljivost. Univerzalan je i pokušaj mladoga čovjeka da se unatoč problematičnome kontekstu dohvati sreća, stav gomile, problematične većine, arhetipska mišljenja, dogmatski stavovi, čovjek koji ostaje sam. Zanimljivo je i (autobiografsko) spominjanje rada s djecom problematična ponašanja, posebnih potreba, starim i/ili siromašnim ljudima – čime se bavi novak, ali to nije najbolje prihvaćeno u Crkvi nego je stavljeno i tekstovno i redateljski i glumački u duhovit kontekst. Naime, đakon nema vremena za sastanak sa svećenikom jer se svaki dan bavi drugom humanitarnom akcijom. Čini mi se, a i premijerna je publika dijelila isto mišljenje, da nikad Ivicu Pucara nisam/nismo gledala/gledali u ovako kvalitetnoj ulozi samozatajnoga, ali i kritičnoga, vrlo mudroga mladoga čovjeka, sinusoidalno prikazanih emocija, burnoga unutarnjega života, sukobljavanja i propit(k)ivanja, jakoga partnera Siniši Popoviću, dostojanstvenoga, bez imalo pretjerivanja i sentimentalizma unatoč jasno artikuliranim svećeničkim idejama i željama.
Siniša Popović izvrstan je haenkaovski glumac, glumac velikih ansambl-predstava, ali i manjih predstava u gotovo svim institucionalnim, ali i izvaninstitucionalnim i/ili manjim kazalištima u Hrvatskoj: Teatar Gavran, Grabancijaš, Rugantino, Moruzgva, Grdelin, Mht Kiklop, Histrioni, Exit, od kojih se kao ponajbolje ističu Loganova duodrama Crveno u režiji Matka Raguža (uz Popovića glumi i Filip Križan), duodrama Susret u Studiju EXIT (tekst i režija Nina Mitrović; osim Popovića glumi i Križan) i Kad svijeće dogore (Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Fabijan Šovagović za ulogu Henrika). Pouzdan i scenski vrlo privlačan glumac, poznat i kao majstor memoriranja teksta, vrlo je pamtljiv i po ulogama u predstavama nastalima na temelju Marinkovićevih tekstova, vrhunaca hrvatske književnosti. Maestro Ranko Marinković na Akademiji dramskih umjetnosti bio je vrhunski profesor dramaturgije mnogim glumcima, redateljima i dramaturzima, pa se i ova uloga uklopila u zanimljivu paletu svojevrsnih osobenjaka, između kojih prednjači uloga svećenika-cinika Don Zane iz kultne Marinkovićeve Glorije u izvedbi HNK-a u Šibeniku, 2013. (Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju glavnu mušku ulogu).
Moja je sestra Mira Mićo Muhoberac, kao profesorica na Karlovu sveučilištu nekoliko godina u Pragu, između ostaloga proučavala kazališne fenomene, posebno mala kazališta smještena u različitim prostorima prekrasnoga grada i o njima puno pisala, a i u Hrvatskoj je sve više zastupala manje, komornije predstave, najčešće duodrame u manjim kazalištima, a takve je predstave kao izbornica dovela i u Split na Marulićeve dane kako bi, prema koncepciji koju je osmislila, isti dan bili dobrodošli pandani velikim kazalištima i velikim predstavama, a mnoge su od njih i nagrađivane Marulom, kao i glumci u njima. Čini se da publika sve više i radije danas gleda predstave na tome tragu, u kojima je gledatelj prisnije povezan s glumcima i uvučen u pozornicu, neposrednije prati kazališnu riječ i iskonsko kazalište, kazalište riječi i emocije, pa tako i polemiku i raspravu, sukob dviju strana vjerovanja i vizije svećeničkoga života, konformizma, ugađanja, podilaženja i iskrenosti propovijedi, nesigurnosti, postavljanja pitanja: Zašto žene ne bi mogle biti svećenici? Treba li privrženost između dvaju muškarca naići na odobravanje? Zašto propovijedi moraju podilaziti župljanima? Čemu služe biskupovi savjetnici? Smije li novak u Novicijatu i pretendent na đakonstvo imati ljubavna iskustva prije celibata? Je li crkva suvišna?
„Pobuna protiv lažnih autoriteta i pomicanje granica individualnih prava, uz poštivanje humanih kodeksa i rušenje predrasuda, osnažuje našu sposobnost empatije i razumijevanja drugih. Je li riječ o gubitnicima ili dobitnicima otkrijte sami“, progovara u najavi predstave redatelj Branko Ivanda. Na kraju svećenik Tim Farlay moli vjernike, kao mala pobuna protiv konformizma, razočaran zbog neuspjeha uvođenja novog mladog čovjeka u crkvu – Marka Dolsona, da mu više ne donose Sauvignon. Zanimljiva je životna činjenica koja sigurno pridonosi uvjerljivosti dijaloga i polemike što i Popović i Pucar prije glume upisuju i neko vrijeme studiraju pravo.
U današnjim nestabilnim vremenima opet se uvlači među ljude strah od progona, neprihvaćenosti, neuspjeha, neodgovaranja standardima društva, straha od izopćenosti, nemogućnosti realiziranja želja, tjeskoba. Šutljiva većina usmjerava silnice života i ove iznimno zanimljive drame i vrlo kvalitetne predstave koja gledatelje ostavlja bez daha, zamišljene i pomalo zatečene, zaključane u svoje osobnosti.
Nakon izvedbe u Zagrebu, predstava kojom Teatar Erato (producentica Lidija Ivanda) obilježava svoju petnaestu godišnjicu seli na kazališne daske Dubrovnika, Šibenika, Blata na Korčuli i drugih gradova u Hrvatskoj. Želimo joj dug i uspješan kazališni život na svim pozornicama!
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2023.
Piše:

Muhoberac