Sreća unatoč beznađu

47. Dani satire, 6.-21. lipnja 2023., SARTR Sarajevski ratni teatar: Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Ivan Plazibat

• 

  Nemogućnost (po)kretanja karakteristična je za cijelu europsku civilizaciju 20. i 21. stoljeća, a u književnosti se sustavno može pratiti od Čehova i njegovih drama nedogađanja, u središte kojih – primjerice u dramu Tri sestre, postavlja intelektualke koje nemaju snage pomaknuti se fizički i duhovno i otići iz maloga provincijskoga mjesta i time promijeniti motrište i život; pa preko Becketta u čijoj antidrami U očekivanju Godota dvije dramske osobe – tužno-smiješni klaunovi Vladimir i Estragon, stoje na križištu putova čekajući Ništa ili u njegovu Svršetku igre u kojoj Hamm i Clov žive u kući iz koje se ne mogu pomaknuti – jedan ne može sjesti, drugi ne može ustati, ne mogu egzistirati jedan bez drugoga, ne znamo je li im se takav život dogodio zbog nuklearne katastrofe, samo pratimo posljedice prošloga života na suodnos dvoje ljudi koji su gotovo stranci i koji žive u istome prostoru. Posebno je zanimljiva Madonina tjelesna paraliziranost u Novakovu genijalnome romanu Mirisi, zlato i tamjan, a možda je najdalje u nekretanju otišao Kafka u Preobrazbi, koji je svome Gregoru Samsi „jedno jutro, nakon nemirnih snova“, dao oblik i (ne)kretanje kukca koji u svojoj sobi sa sve manje namještaja, sve manje hrane, bez mogućnosti gledanja kroz prozor, bez umjetnosti koja ga je održavala u životu i uz sve veću obiteljsku alijenaciju ugiba s očevom simboličnom jabukom u/na leđima, spremačica ga pomete, a obitelj katarzično zaključuje kako je divan dan, a njihova kći spremna za udaju.

  Ivor Martinić slijedi taj nevjerojatno zanimljiv književni niz i piše dramu Moj sin samo malo sporije hoda u kojoj naznačuje slične paradigme: u obitelji su mladić, sin, brat koji je nekad hodao, makar na štakama, ali sad je u kolicima i nikad više neće hodati (potresna je scena kad stoji uz hladnjak, čvrsto se držeći da ne sklizne jer je običaj svake se godine slikati na istome mjestu), sestra koja pokušava naći ljubav svoga života, otac koji je mrzovoljan, odlazi i dolazi u kuću, bježi u križaljke ili park samo da ne bude u kući i majka koja pokušava sve da obitelj nekako funkcionira iako se sve raspada. Martinić u otuđenju i preobrazbi nije radikalan kao Kafka, a i njegove dramske osobe, barem u Plazibatovoj režiji, pokazuju ljudskost i emociju. Tekst Moj sin samo malo sporije hoda praizveden je 2011. godine u Zagrebačkome kazalištu mladih u režiji Janusza Kice. Za razliku od nove, sarajevske predstave, ta je predstava bila puno hladnija, modernije režirana, sofisticiranija, sa scenom-velikim čistim kubusom, i tom je distanciranošću tekst postao još teži i mučniji. U ovoj su izvrsnoj predstavi glumili: Vedran Živolić: Branko, Sreten Mokrović: Robert, Lucija Šerbedžija: Doris, Doris Šarić Kukuljica: Ana, Damir Šaban: Oliver, Urša Raukar: Rita, Ksenija Marinković: Mia, Krešimir Mikić: Mihael, Jadranka Đokić: Sara, Goran Bogdan: Tin.

  

  Puno se toga u (kazališnome) svijetu, i u našim intimnim svjetovima promijenilo u ovih dvanaest godina, tako da je u kazalištu sve teže šokirati. „Svijet se previše prozlio da bi mu trebalo fabulirati“ (V. Desnica) Redatelji traže nove kodove, mogućnosti, reinterpretacije kako bi došli do gledatelja i njihove emocije. SARTR Sarajevski ratni teatar (osnovan 17. svibnja 1992. godine na inicijativu Dubravka Bibanovića, Gradimira Gojera, Đorđa Mačkića i Safeta Plakala tijekom opsade Sarajeva) donosi u devedeset i pet minuta trajanja ovaj Martinićev tekst puno toplije u međusobnim odnosima od zagrebačke predstave. Naravno da se uvijek, prije početka rada na predstavi, postavlja i ono kazalištarcima iznimno bitno pitanje: treba li nam više uopće kazalište ili ono pomalo umire kad sve preuzimaju drugi mediji, dostupniji i moderniji i kad svatko može biti poseban i rekreirati stvarnost. U kojemu je trenutku prestala kazališna iluzija? Posjećenost predstava na ovogodišnjim Danima satire i reakcije gledatelja demantiraju zloguke proroke i čini se da je kazalište, unatoč svemu, ipak opstalo.

  Ivor Martinić izvrstan je mladi dramaturg i dramatičar čije se drame igraju u cijelome svijetu na različitim jezicima, univerzalne su i provokativne. Najpoznatije su: Drama o Mirjani i ovima oko nje (praizvedba: Jugoslavensko dramsko kazalište, Beograd, 2010., režija: Iva Milošević) i Dobro je dok umiremo po redu (ZKM, režija: Aleksandar Švabić, 2019.). Na 30. Marulićevim danima, 2020. godine Ivor Martinić dobio je Marula za predstavu Dobro je dok umiremo po redu (nagradu je ravnateljici ZeKaeMa, Snježani Abramović Milković, uručila dr. art. Mira Muhoberac, dramaturginja i teatrologinja, predsjednica Ocjenjivačkoga suda 22. travnja 2021. u splitskom HNK-u). „Drama Moj sin samo malo sporije hoda premijerno je izvedena 2011. godine. Napisao sam je iz potrebe da u tom trenutku napišem nešto o nestalnosti života i koliko nas to kada se stvari ne odvijaju onako kako želimo ili kako društvo očekuje, boli. Isto tako bavio sam se obitelji kao univerzalnom jedinicom društva, a koja tako oslikava društvo u cjelini. Produkcija ove drame u izvođenju kazališta ZKM gostovala je na MESS-u davne 2012. godine, gdje sam za ovu dramu dobio Zlatni lovorov vijenac. Na žalost, do danas nijedan moj tekst nije postavljen u Bosni i Hercegovini. Uvijek postoje razlozi zašto se nešto dugo čeka, pa vjerujem da se čekalo upravo da se sve poklopi kako treba – odličan ansambl, divan redatelj i sjajno kazalište kao što je SARTR“, progovara Ivor Martinić o ovoj novoj produkciji (produkcija u SARTR-u osamnaesta je produkcija ovoga teksta u svijetu).

  

  Ivan Plazibat izvrstan je i intrigantan mladi redatelj posebnoga rukopisa i već zavidnoga opusa. Režirao je, primjerice: Shakespeareovo Kroćenje Goropadnice u splitskome HNK-u; 55 kvadrata autorice Ivane Vuković; Obitelj suvremenoga britanskoga dramatičara Dennisa Kellyja u Gradskom kazalištu mladih Split; Psi, pare, pištolji, nastalu spajanjem komičnih Čehovljevih jednočinki Medvjed i Prosidba; Lažeš, Melita u splitskom Gradskom kazalištu lutaka, kao i Miš u toću, također u GKL-u, prema tekstu Ivane Vuković. I u sarajevskome je kazalištu radio s izvrsnom glumačkom ekipom, posvećenom i gotovo dokumentaristički osviještenom: Snežana Bogićević – Mia, 50 godina; Enes Kozličić – Branko, njezin sin, 25 godina; Jasenko Pašić – Robert, njezin muž, 50 godina; Matea Mavrak – Doris, njena kći, 20 godina; Jasna Diklić – Ana, njena majka, 70 godina; Mirela Lambić – Rita, njena sestra, 45 godina; Sead Pandur – Mihael, Ritin muž, 55 godina; Džana Džanić – Sara, prijateljica Doris i Branka, 25 godina; Adnan Kreso – Tin, Doriskin prijatelj, 28 godina. Posebno su dojmljivi Snežana Bogićević u vrlo zahtjevnoj i ne toliko atraktivnoj ulozi zasnovanoj na odnosima sa svim glumcima/dramskim osobama, Enes Kozlić, sin u kolicima, samozatajan i sretan u svome tijelu i Jasna Diklić, naoko zaboravna, s proplamsajima sjećanja, pogotovo dojmljiva u scenama psihičkoga puknuća.

  U tekstu se i u predstavi, unatoč velikim razlikama u karakterima, tematiziraju slični problemi svih dramskih osoba: potreba za prisnošću, ljubavlju, uspostavljanjem kontakta. Muško-ženski odnosi prikazuju se u svim kombinacijama: bivših ljubavi, sadašnjih odnosa muža i žene, budućih prisnijih kontakata sina i kćeri sa svojim mogućim odabranicima. Zanimljivo se, gotovo filmski, na sceni repetiraju situacije u nizanju, ali i ponavljanju kadrova, uvijek s malim pomacima u glumi. Smrt se bivših dragih ljudi stavlja u duhovit kontekst jer, iako više gotovo nikoga nema, stalno se ponavlja, kao komični element, njihovo (ne)postojanje. Preispituje se memoriranje i recikliraju sjećanja, ne zna se što se u prošlosti zapravo dogodilo, a dramske osobe filtriraju događaje želeći svoje živote pamtiti kao sretne, uspješne i lijepe frizirajući ih. Sve dramske osobe kriju u sebi neke duboke životne tajne u introvertiranim odnosima, o kojima tek ponešto saznajemo iz kratkih replika i ugodno-neugodnih obiteljskih pitanja. Posebno su zanimljive dramske osobe i u tekstu i na sceni kojima nešto nedostaje, kao što su svojedobno postavljene predstave koje propitkuju gluhonijemost u Teatru Exit i/ili epilepsiju i autizam u Maloj sceni. Laganja i izmišljanja i kreiranja vlastitih svjetova stvaraju dodatnu začudnost u odnosima u stanu koji je organiziran kao prolazni prostor, lijevo prema parku, poslu, zabavi, desno prema kupaonici, a na sceni je stalnost, realistična kuhinja u kojoj se samo povremeno kuha, brzo postavljaju i nestaju tanjuri za rođendansko popodnevno slavlje, u kojoj torta još nije napravljena i čini se da nikako ne može nastati, jer je prva već propala, dar za 25. rođendan još nije kupljen, a vjerojatno i neće, osjeća se tuga i besmisao ljudi koji povremeno dođu u kuhinju i sjednu na stolicu kao u ispovjedaonicu. Lijevo je u dubini prostor u kojemu je baka sa svojom foteljom, svjetiljkom i svojim sjećanjima u rekreiranju kojih sudjeluje njezin unuk, kao i rođendanski baloni kojima se povremeno igra (scenograf: Vedran Hrustanović).

  

  Dobro su riješena paralelna vremena i prostori u koje glumci odlaze i iz njih se vraćaju. Zapravo nema protagonista, ne zna se tko sve i kome izmišlja, tko se zapravo kreće, a tko stoji u mjestu, tko kome više treba, što znači nehodanje. Odnosi prema sestrama su problematični s obzirom na odnose prema mužu jedne od njih, prikazuju se dvije različite obitelji – jedna je navodno disfunkcionalna, a druga se prikazuje kao uglađena, ali postupno se saznaje da je sin koji je u inozemstvu gotovo nedostupan, da majka zapravo više ne voli ni sina, a za muža se nada da će uskoro nestati. Glumci su kostimirani vrlo zanimljivo (kostimografkinja: Lejla Hodžić), svaki je kostim vrlo dobro mišljen i prilagođen glumcu ili je namjerno karikiran (druga obitelj), prenaglašeno dekorativan (kći), maštovit i decentan (majka). U tekstu i predstavi nema radija, televizije, jedino su novine i nedavno uređeni park ulazi u drugi svijet. Predstava završava rođendanskim slavljem, glazbom i plesom, izjednačavanjem mladih ljudi; mladi se glumac Enes Kozličić izvrsno kreće u invalidskim kolicima, tretirajući ih kao moćno i kreativno prijevozno sredstvo, poseban scenski koreografski alat (scenski pokret: Amila Terzimehić). Sreća ipak ostaje, unatoč svemu, unatoč tuzi koja je ipak nemjerljiva s tugom u boleštini koja nas je nedavno obuzela i koja je uzrokovala nekretanje cijele civilizacije.

  „Predstava prati jedan dan u obitelji gospođe Mije koja nastoji sinu organizirati proslavu 25. rođendana. Mama će napraviti tortu, tata će kupiti poklon, baka i sestra će pomoći mami, doći će i tetka i tetak, a sin će biti najsretniji na toj proslavi. Poslije će otići sa prijateljima da proslavi dvadeset i peti baš onako kako on želi. Tata će zagrliti mamu i svi će mirno zaspati. U tom snu će mama sanjati da je rođendanski dan prošao tako lako i da njen sin hoda. A mi taj san nećemo gledati. Branko ne hoda i nikad neće prohodati, i to je tako. Prilično jednostavno. I nije problem što on ne hoda, nego emotivno prihvaćanje te činjenice. U tim obrisima stana koje vidimo na sceni, događa se život, onaj kojemu i mi najčešće prisustvujemo. Nisu sve obitelji sretne. Nisu sve ni nesretne. Sve su i sretne i nesretne. I u tom nastojanju da život pretvore u nešto lijepo sa okolnostima kakve jesu, gledamo likove koje jako brzo zavolimo, upravo zbog toga jer su nam bliski i istiniti“, progovara dramaturginja Nejra Babić.

  

  Predstava svojom nježnošću i sofisticiranim ljudskim odnosima izvrsno korespondira s našim zlim vremenima, iako je otuđenje vrlo vidljivo. Izvrsni sarajevski glumci iz SARTR-a kao da donose novu filozofiju kazališnoga života, sreću unatoč beznađu. Naoko nedovoljno glasno i svakodnevno, okrenuti često leđima i u profilu, u kretanju i u svakodnevnim radnjama, osim nekih namjerno potenciranih replika govorenih u publiku, u jelčićevskome kodu, filmskim rezovima i pretapanjima, s glazbom (Nedim Zlatar; Basheskia & Edward EQ) koja ponekad namjerno prekriva tekst, ali i reže kadrove sugerirajući (ne)protjecanje vremena i scenskim dimom (koji mi nije omiljeni kazališni postupak) kojim se zamućuju vrijeme i prostor, pretapaju se vremena, prostori i ljudi u njima.

  Sarajevski su glumci u Kazalištu Kerempuh izvrsno primljeni i ispraćeni dugim pljeskom.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 17. lipnja 2023.

Piše: