Sumnja u sumnju
Kazalište Planet Art, Zagreb: John Patrick Shanley, Sumnja, red. Marko Torjanac
-
Dok se vjerom prepuštamo istini bez činjeničnog pokrića, sumnjom preispitujemo njenu istinitost i otvaramo prostore novim istinama. Gubitkom vjere, prelazimo u sumnju. Ali gdje pobjeći kad posumnjamo u vlastite sumnje? U Gavelli 11. studenoga Kazalište Planet Art pretpremijerno je odigralo dramu Johna Patricka Shanleya Sumnja, 2005. nagrađenu Pulitzerovom nagradom za dramu, nagradom Drama Desk te nagradom Tony za najbolju dramu.
Godine 1964. u Bronxu katoličkom školom Svetog Nikole upravlja konzervativna redovnica, sestra Alojzija Beauvier (Slavica Knežević) čiji je glavni odgojni postulat – budi na oprezu i u vječnoj sumnji. S druge strane, nastavnik otac Brendan Flynn (Robert Kurbaša) nastoji razbiti konzervativne komunikacijske zidove između sebe i svojih učenika te ih zamijeniti prisnošću. Njihovi će se svjetonazori sukobiti kad sestra Alojzija slijedom svjedočenja mlade sestre James (Anastasija Jankovska) optuži oca Flynna za nepriličan odnos s dječakom Donaldom Mullerom, prvim crnim dječakom u školi.Provlačeći gledatelja kroz sumnje, redatelj je postavio predstavu jasno, ali pomalo hladno. Tek je prijelomnu scenu razigrao duhovitim dijalogom punim sarkazma između sestre Alojzije i oca Flynna.
Centar predstave i scene smjestio je u ured sestre Alojzije. Emocionalni događaji zbivaju se u vrtu smještenom uz rub scene prema gledalištu, ali sa stalno prisutnim sestrinim uredom u pozadini kao snažnim duhom konzervativizma od kojeg se ne može pobjeći. Scene je jasno odvojio jednu od druge i na taj način stvorio strukturu u kojoj se radnja ne prelijeva, već čvrstim korakom kroči ka konačnim obračunima. Tek u toj gradnji, prvo sumnje, a kasnije pretakanja sumnje u istinu, ne osjeća se gradacija koja bi eruptirala u kulminativnim scenama. Dok u prvoj kulminaciji autor iz emocije bježi u humorističnost, završna kulminacija stiže nekako nenadano i nepozvano.
Redatelj je najviše pozornosti posvetio radu s glumcima. Radnjom u potpunosti upravlja sestra Alojzija, čija sumnja je motivira i provodi. Slavica Knežević oblikovala ju je hladnom i čvrstom, osobom sumnjičavom i upornom. Braniteljicom vlastitih zabluda pod svaku cijenu. Iako je autoritativno vodila igru, najbolja je ipak bila u rijetkim trenucima u kojima je progovorio njen humor i ironija. Dok su ti trenuci bili najrazigranije epizode, cjelovitom liku sestre Alojzije napravili su medvjeđu uslugu, jer su poljuljali njenu hladnoću i racionalnost i isprepleli ih s parodičnošću. Sama Slavica Knežević, koliko god bila uronjena u sestrinske halje i maske strogoće, ipak svojom pojavom unosi kontraproduktivnu vedrinu u lik.Robert Kurbaša u ulozi oca Brendana Flynna bio je vrlo autoritativan u solo dionicama u kojima se obraća publici, tek možda malo prenaglašenog tjelesnog pokreta. U dijaloškim scenama plutao je između odlučnosti i neodlučnosti, sputavao reakcije te mu je nedostajalo uvjerljivosti u emocionalnim lomovima. Njegova stalna suzdržanost trebala je stvoriti emocionalnu buktinju koja je ispala tek dim.
Anastasija Jankovska u ulozi sestre James malo je prenaglašeno, ali ne i dosljedno, izražavala emocije, kako glasom, tako i govorom tijela. S druge strane Nancy Abdel Sakhi kao gospođa Muller svoju je epizodnu ulogu oblikovala suzdržavajući se od emocije i pomalo afektirajući, čime nije stvorila funkcionalan lik.
Scenograf Miljenko Sekulić sobu sestre Alojzije, kao događajni i značenjski centar drame, uredio je vrlo precizno u minimalističkom starinskom stilu. Kostimografkinja Đurđa Janeš glumce je obukla u svećeničke halje koje ih nisu sputale u kretanju, a vizualno su određivale prostor i vrijeme. Dijalozi se odvijaju u tišini, a glazba (Milorad Stranić) se javlja tek između scena i to isključivo u funkciji prostorne (vjetar dočarava vrt u kasnu jesen) i vremenske (crkveno zvono kao početak mise) lokalizacije.
Sumnja se od samog naslova do glumačkog naklona poigrava sumnjom, preispituje ju na sceni i izvan nje. Time gledatelju otvara važna pitanja vezana uz vjeru, koja se, baš poput sumnje sestre Alojzije, temelji na slijepom vjerovanju bez stvarnih činjenica. Iako jasno progovara ideju drame, predstava ipak ne ispunjava sve potencijale predloška. Kao da je u plesu između ozbiljnosti i parodije, kolebajući se između potrebe da kritizira i želje da zabavi, redatelj otupio oštricu i kritičnost teksta. Nakon završnog pljeska gledatelj izlazi iz kazališta pomalo prazan, umjesto da mu naviru pitanja i sumnje u sumnju. Bez obzira na tu djelomičnu površnost i redateljsku nedosljednost, predstava pruža devedeset brzih minuta dobre zabave.
© Igor Tretinjak, KULISA.eu, 13. studenoga 2008.
Piše:

Tretinjak