Ljubavna strast skrivena u svim porama dramskoga diskursa

12. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Mavro Vetranović, Orfeo, red. Ivica Boban, KMD Dubrovnik, 2001.; gostovanje na DLJI, Park Umjetničke škole Luke Sorkočevića, 2002.

• 

  Mira Muhoberac kao dramaturginja Kazališta Marina Držića u Dubrovniku te kao njegova ravnateljica, postavila je u travnju i svibnju 2001. na scenu dvije drame Mavra Vetranovića Čavčića (1482/3–1576), do tada neizvedene, Suzana čista i Orfeo, u režiji Ivice Boban. Iste su predstave iduće festivalske sezone, 2002. godine, gostovale na repertoaru 53. Dubrovačkih ljetnih igara; iz kazališne kutije prenesene su na ambijentalnu pozornicu Parka Umjetničke škole Luke Sorkočevića. „Kao dramaturginja predstave Orfeo“, piše Mira Muhoberac u tekstu objavljenom povodom premijere predstave u časopisu Kazalište, „malenu Vetranovićevu mitsku dramu smjestila sam u maleni scenski prostor. U minijaturnoj formi, u Teatru Bursa, prikazali smo dramu dvoje ljubavnika i razmaknuta prostora. Ivica Boban režirala je i koreografski postavila predstavu koja je govorila o ljubavi unatoč smrti s razlomljenim zrcalnim odjecima jeke, s mladim glumcima i glumicama u Gradu-teatru. Predstava Orfeo bila je svojevrstan nastavak predstave Suzana čista. (...) U kratkoj mitološkoj drami koju je Petar Kolendić naslovio Orfeo, prekinuta završetka, a možda i izostavljena početka (nastala je na početku 16. stoljeća, pronađena je u bečkoj dvorskoj knjižnici, a objavljena je u Zagrebu 1909.) Vetranović spaja mitološku i kršćansku simboliku s naznakama svijeta renesansnog ozračja, utjelovljujući višestruko obrađenu priču o mitskom pjevaču Orfeju koji pjesmom i sviranjem pokušava izvesti voljenu Euridiku iz podzemnoga svijeta. U našoj, prvoj izvedbi Vetranovićeva Orfea u povijesti kazališta sudjelovali su gotovo mahom mladi glumci Kazališta Marina Držića, čime smo željeli naglasiti i autorovu mladost u trenutku pisanja ove drame, ali i snažnu ljubavnu strast skrivenu u svim porama dramskoga diskursa, organiziranu kao niz žudnjom natopljenih slika sjećanja, ljubavnoga sna, umjetnikova nadahnuća u ljubavi, ljubavničko-umjetničke boli, nesvjesno-svjesnoga kretanja, ljubavničkoga fluida u drami. (...) Postavljenost pakla na jednoj i raja na drugoj strani, renesansnu orfejsku temu (melankolija, čežnja, putovanje) stavlja i u okular ranokršćanskoga srednjovjekovnoga nadahnuća i viđenja Krista u liku Orfeja“.[1]

  U svome osvrtu za Hrvatski radio – Radio Dubrovnik, Jovica Popović o Vetranovićevom Orfeu bilježi: „Orfeo je dramska minijatura s elementima crkvenoga prikazanja i pastorale, zasnovana na poznatom antičkom mitu o Orfeju. U Vetranovića, zanimljivo, okreće se Euridika. Redateljica Ivica Boban, i suradnička i glumačka ekipa čitavu su tu dramsku minijaturu uronili u ljubavnu poeziju samoga autora Orfea, ali i Džore Držića, Šiška Menčetića, Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića, Ignjata Đurđevića, Maroja Mažibradića, Dživa Bunića Vučića, Nikše Ranjine i anonimnih autora Ranjinina zbornika.

  Dobra zamisao, jer se tu ipak, prije svega, radi o priči o nesretnoj ljubavi i svemu što ona donosi. Orfeo tako postaje neka vrsta dramatiziranoga recitala, u kojem su i prostor i zbivanja radnje i likovi-dramske osobe, potpuno stilizirane. Tako je otvoren ovom vremenu prihvatljiv poetski dramaturški prostor, u kojem se prvenstveno ističe ljepota stiha i jezika Vetranovićeva, ali i drugih autora korištenih u predstavi. U tome velikoga udjela imaju glumci, Hrvoje Sebastijan kao Orfeo, Glorija Šoletić kao Euridiče, Niko Kovač kao Kralj Pakljeni, Ivica Barišić kao Karon, Ivo Mrčela kao Duh Pakljeni, ali i svi drugi: Dusi, Djevice iz luga, Duše (Izmira Brautović, Jasna Jukić, Darko Kavain, Nerma Kreso, Marijan Kocković, Igor Vuksanović) kao i Mavro Vetranović Frane Perišina. Tu su i vrlo dobri kostimi Doris Kristić i izvrsna scenografija Marina Gozze, koji uspijeva stvoriti potpuni scenski prostor za realizaciju vrlo složene dramaturgije ove predstave, što je djelo dramaturginje Mire Muhoberac. (...) U Orfeu, kao da dubrovački petrarkisti ljubavnoj temi vraćaju zaboravljenu vrijednost, značenje i snagu“.[2]

  

  U svom tekstu Uspješno neobično jedrenje po dubrovačkoj književnoj povijesti kazališni kritičar Anatolij Kudrjavcev spominje kako je „Orfej Vetranoviću poslužio kao klasična tema koja uzbudljivo kroči stazom vječne, neuništive ljubavi i dodiruje Smrt kao sveopće načelo. Predstava podsjeća na danteovsko putovanje u duhovno podzemlje i na nekakav susret s pradavnim pjesničkim nadahnućem. Uostalom, oživljava i sam pjesnik, i pretvara se u scensku osobnost, koja neposredno tumači smisao te vizije.

  Sve postaje riječ, a zbivanje gotovo posve izostaje. Osobe su tek prikaze koje sudjeluju u trenutačnim vizijama, tako da dramski naboj doslovce izostaje. Kao da, uopće, nije ni potreban. Jer od svega ostaje samo pjesma, što se prenosi od usta do usta, poput zajedničkog plača nad vječnom patnjom i pokorom koje uzaludno pokušavaju dodirnuti obrise nade. (...) Poseban učinak ponovno je postigla gluma duboko uvedenih dubrovačkih scenskih umjetnika. Kao da nikomu među njima nije bilo ni na kraj pameti nekakvo posebno isticanje, nego ih je zanimala jedino zajednička obredna plovidba prema vremenskoj daljini, uz dirljivo plemenit govor lica i diskretne pokrete. Bili su to naprosto, dusi i spodobe, što izranjaju iz mitologije, prilikom toga putovanja prema bezgraničnoj poetičnosti izvanzemaljskoga“. Kudrjavcev zaključuje: „Desile su se, eto, dvije čudne predstave koje su uspjele steći značenje neke neuobičajene proslave u čast pobjede duhovnoga nad materijalnim, dakle zbilo se nešto suprotno od onoga što diktiraju današnji životni uvjeti“.[3]

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 15. rujna 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

  ---

  [1] Mira Muhoberac: Ivica Boban i Mavro Vetranović u Dubrovniku, Kazalište, 67-68, Zagreb, 2016.

  [2] Jovica Popović: 'Čestitke na hrabrosti, znanju i umijeću', Hrvatski radio, 21. travnja 2001., u: Kazalište, 7-8, Zagreb, 2001.

  [3] Anatolij Kudrjavcev: Uspješno neobično jedrenje, Kazalište, 7-8, Zagreb, 2001.

Piše: