Ševin maksimum inovativnosti, originalnosti i emocionalnosti interpretacije

1. Festival održivosti, Osijek: uz 800. izvedbu autorskog projekta Joška Ševe, Govorite li hrvatski? Zapisi iz hrvatske književnosti

• 

  Kvaliteta je održiva i traje, ali za to treba mnogo više i nekoliko je ključnih elemenata koji čine razliku između osrednjosti i izvrsnosti. Tako tomu treba dodati čvrst sustav, posvećenost, ustrajnost, usredotočenost, usmjerenost, profesionalnost, korektnost, etičnost, pravičnost…

  Odnosi se to na sve sfere ljudskoga djelovanja, a ni umjetnost i kazalište nisu izuzetak.

  Da je tomu tako, imala se priliku uvjeriti osječka publika u atriju zgrade Rektorata osječkog Sveučilišta, prvog dana prvoga Festivala održivosti (kojemu su domaćini bili Osijek i Bilje, od 13. do 18. rujna), uživajući u monodrami Govorite li hrvatski? Zapisi iz hrvatske književnosti. Iza naslova glavom i bradom, kao redatelj i izvođač, stoji Joško Ševo (odgovoran i za izbor zapisa, ali i dramatizaciju).

  Premijerno izvedena davnog 11. veljače 1994., u nepunih je 30 godina izvedena impresivnih 800 puta u više od 50 zemalja na gotovo svim kontinentima, a jubilarnu – a jubilej je impozantan – izveo je ovaj 64-godišnji dramski prvak, kazališni, televizijski i filmski glumac baš u Osijeku.

  S diplomama hrvatskoga jezika i književnosti te glume, redoviti profesor zagrebačkog ADU-a, u svom pedagoškom radu iznimnu pozornost posvećuje riječi, govoru, jeziku, rečenici i djelima hrvatskih i svjetskih klasika, ali i suvremenih hrvatskih, europskih i američkih autora. Dva je puta odlikovan za izniman prinos u hrvatskoj kulturi i to 1996. Odlukom Predsjednika Republike Ordenom reda Danice i 2008. Medaljom grada Zagreba.

  Jedan od najdugovječnijih kazališnih komada u Hrvatskoj (ovjenčan brojnim nagradama), koji u fokus stavlja raskoš materinskoga nam jezika i stoljeća književnosti, čemu je dodan izvrstan i raskošan talent prof. Ševe, priskrbio je publici čisto uživanje u smiraj ljeta, u ozračju vrlo aktualne teme (za sada još uvijek samo prijedloga) Zakona o hrvatskom jeziku.

  Ne samo predložak, nego i glumac trebaju biti dobro odabrani i podudarni, glumac treba biti darovit, sposoban dočarati emocije, razvijati likove i komunicirati s publikom želi li uspješnu predstavu. Kvalitetan scenarij ili tekst predstave temelj su uspjeha, kao i dubina teksta, zanimljivi likovi, dobar dijalog i emocionalna dubina. Originalnost je ono što autor nikako ne smije izostaviti želi li privući publiku.

  Što od toga Joško Ševo nema i nedostaje li mu ono što nema?

  Kao redatelj pokazao je da ima viziju, da je umješan u interpretaciji teksta i da posjeduje sposobnost stvaranja jedinstvenoga kazališnog iskustva.

  

  Zvuk i glazba dodatno pojačavaju emocionalni doživljaj predstave, dodaju joj dubinu i naglašavaju ključne trenutke. No, dok Joško Ševo poput dokumenata na računalu otvara nova poglavlja naše pisane povijesti i sadašnjosti, uvlači sebe i nas u nove žanrove, razdoblja, stanja – u sjajno akustičnom prostoru – mi ga nagrađujemo pljeskom, kako vrijeme prolazi, sve češćim i glasnijim i iskrenijim. Jer, kazalište jest interaktivno iskustvo, iako ne na isti način kao koncert ili stand-up komedija. Glumac mora ovladati uspostavljanjem emocionalne povezanosti s publikom, koja voli nešto novo, provokativno ili drukčije.

  Svega 20-ak dana prije, Joško Ševo dao je svoj obol čitaćoj praizvedbi dramskoga teksta Šarlatan Toma Dugdalea i Andrasa Hathazija u režiji Roberta Raponje u dvorištu HAZU-a, pa je bio sretan što je opet u Osijeku.

  Vizualni elementi, uključujući scenografiju, kostime i rasvjetu, igraju važnu ulogu u stvaranju atmosfere predstave. Pažljivo osmišljeni scenografski elementi mogu pomoći u postavljanju tonova i kreiranju autentičnog okruženja. Mogu, ali i ne moraju – opet je dokazao Ševo, kojemu su za impresivnost dostajali njegova izražajnost kojom je postigao dubok i širok emocionalni raspon i autentičnost, te publiku držao u fokusu punih 60 minuta. Vještina pripovijedanja mu je neosporna, a to jamči dinamiku, čak i kada je ovakav koncept u pitanju. Znalački i iskusno je kontrolirao ritam, tempo i intonaciju i ništa nije ometalo izvedbu (osim kada je on htio načiniti – starom hrvatskom riječju – brejk, nazvavši stanku). Da umije prepoznati što publika misli, osjeća, pa čak i kani, uvjerili su se svi tu večer, jer je publika odgovarala na njegove podražaje, a ni Joško Ševo nije nam ostao dužan, dajući nam maksimum u inovativnosti, originalnosti, emocionalnosti i interpretaciji, skačući iz stoljeća u stoljeće, iz pravca u pravac, iz jednog oblika u drugi, iz lika u lik, iz emocije u stanje i obrnuto.

  

  Šoljan, Šimić, Ujević, Vida, Stamać – bio je to pravi hiper-brzi veleslalom kojim je manifestirao svoja umijeća.

  S obzirom na blisku nam književnu tematiku (iako bi zanimljivo bilo provesti anketu o tome koliko smo bili u stanju književnih djela prepoznati iz ovog raskošnoga špila), vrsno spojenu s prostorom i vremenom, motivirao nas je i dojam ostavio na sve nas u toj šetnji stoljećima književnosti i narječjima, tim bogatstvom kojim se malo koja zemlja (posebice ne ovako prostorno malena, na tek nešto više od 56 tisuća četvornih metara) može pohvaliti. Držić je pisao prije Shakespearea i Molierea – podučio nas je Ševo, zavirivši i u Grižulu (sjetivši nas na ambijentalnu izvedbu u sklopu OLJK-a 2008., u povodu 500 godina Držićeva rođenja, u režiji Zlatka Svibena), optrčavši koji krug po pozornici i malo se zagrijavši pa uletio u Pometa (dražesno režirajući publiku svaki puta kada je trebao uhvatiti dah i dok mu je znoj probijao košulju).

  Ulomci iz nekih tekstova dijelovi su predstava koje je Ševo igrao u cijelosti.

  „Dobro sam to rekao“, podijelio bi sebi u bradu, no i to je dio njegova glumačkoga šarma, alat koji mu jamči pljesak, možda i razbija tremu u nekom mutiranom obliku u odnosu na prve izvedbe.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 23. rujna 2023.

Piše: