Putovima otkrivanja teatra

Dubrovačke ljetne igre: Petar Zoranić / Marin Držić, Glasi iz planina, red. Rene Medvešek (produkcija: Dubrovačke ljetne igre, Zagrebačko kazalište mladih, Akademija dramske umjetnosti Zagreb)

• 
  Teatar Renea Medvešeka uvijek iznenadi, a svojom razigranošću i maštovitošću, igrom iz koje je i nastalo kazalište, gotovo uvijek pronalazi i put do publike. Nije različito bilo ni na drugoj premijeri 59. Igara – Glasi iz planina uistinu su zanimljivo i zaigrano kretanje hrvatskom dramskom i proznom baštinom. Povod je u obljetnicama dvojice velikana hrvatske renesanse: Petra Zoranića i Marina Držića, čije petstote godišnjice rođenja obilježavamo ove godine, no dramaturški Medvešek ide dalje i dublje; nije to prigodničarski teatar u kojem bi povod bio uvjet i razlog.
  
  Rene Medvešek sa izuzetnim suradnicima nastoji proniknuti u renesansni humanizam i arkadijski nemir, ističući duhovne vrijednosti – prisutne u oba pisca, u današnjem društvu skupne i pojedinačne izgubljenosti, društvu materijalnog cinizma – marginalizirane, no svevremenske. Ljubav kao agape, caritas, a tek onda eros, skromnost, poštenje i druge etičke krijeposti aristotelovskih značajki postaju dramaturška okosnica. No, obilježja tih vrijednosti pitanja su koja i prije renesanse i u renesansi i danas izazivaju nemir i provociraju teatarsku igru. A, igra u Glasima iz planina prvenstveno je kolektivno kretanje putovima otkrivanja teatra, nisu tu naglašene psihološke karakterizacije, uostalom one su zadane, dok sveukupna igra postaje istinsko mjesto autentičnosti.
  
  Uzimajući Zoranićeve Planine, u suvremenom prijevodu Marka Grčića, kao okvir Medvešek stvara i predstavu u predstavi, poput mišolovke interpolira Držićevu Tirenu koju sam Zoranić gleda na svom putovanju punom vila i satira – mitoloških i natpovijesnih bića. Nisu to uzvišene vile i satiri, njihov bitak je natpovijestan, no egzistencija im je na pozornici, u teatru; odakle još jedino danas mogu upozoriti na ono duhovno. Alegorija Planina prisutna je, no bez patetike, metaforika slijedi nit dramatizacije, čemu pridonosi i Boškovićeva poljana, na kojoj je predstava premijerno izvedena 27. srpnja 2008. Rene Medvešek i Tanja Lacko namjerno odlaze iz nekih dubrovačkih, za pastoralu možda i primjerenijih prostora u središte Grada, na pozornicu na kojoj glumačkom igrom, ponekim rekvizitima, zanimljivim kostimima Doris Kristić u spoju suvremenog i baštinskog, te izuzetnom svjetlom Aleksandra Čavleka – nastaje teatar kojeg pamti kamen Grada.
  
  Treba istaknuti izvanrednu Jadranku Đokić kao Tirenu, govorom i pojavom izuzetnog Zorana Pribičevića kao Zoranića, no i ostale glumce ZKM-a te poglavito studente zagrebačke ADU u njihovoj mladenačkoj razigranosti koja je dodatno dobila na snazi sjajnom etno glazbom Mojmira Novakovića u izvedbi skupine Krijes. Tako je spoj Zoranića i Držića, nakon više od petsto godina, rezultirao predstavom visokih kazališnih dosega.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 29. srpnja 2008.
  
  Povodom zagrebačke premijere predstave Glasi iz planina 15. studenoga 2008. objavljujemo kritiku premijerne izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama

Piše: