Duboka i emotivna priča o dječjoj mašti
Teatar Fort Forno, Bale: Ivana Klaić, Ja vidim, red. Robert Raponja, gostovanje u Domu kulture Bilje
-
Koliko je emotivna i inspirativna priča o slučajnom susretu bolesnoga dječaka i bezbrižne djevojčice na šareno oslikanoj klupi u dvorištu bolnice, prepoznala je mlada osječka autorica Ivana Klaić pretočivši je u knjigu, a iskusni redatelj i pedagog Robert Raponja u svemu je nanjušio kazališni potencijal. Udruživši snage s kostimografkinjom Ninom Silobrčić i scenografom Krešimirom Tomcem te dvoje mladih glumaca, bivših studenata osječke Akademije za umjetnost i kulturu – Lucijom Subotić i Nikolom Radošem, iznjedrili su predstavu za djecu Ja vidim.
Premijerno je predstava (u produkciji Teatra Fort Forno) izvedena 6. studenoga u atriju Arheološkoga muzeja u Tvrđi, a s obzirom na to da im je u organizaciji pripomogao Lions Club Gea Osijek, dobrovoljni su prihodi od ulaznica završili u fondu ALLUNGA za pomoć osječkim studenticama s otežanim uvjetima studiranja.
Priča o dvoje djece (Miji i Luki), koji svatko na svoj način koriste maštu da bi se povezali, istražuje različite aspekte ljudske snalažljivosti i kreativnosti, posebice kada su djeca suočena s izazovima ili bolestima, ali naglasak stavlja na prijateljstvo, podršku i zajedništvo, jer svi znamo da djetinjstvo nisu samo plišanci, čokoladice i lizalice, klackalice i tobogani. Život je okrutan imali mi tri, osam, 13 ili 76 godina; na svakom se meridijanu razbijaju koljena pri padu s romobila, a pjegice na nosu rastu i u Švedskoj i na Malti. Svi mogu biti bolesni, svakomu dom može nestati u onoliko sekundi koliko potresu, poplavi, požaru ili granati treba da ga proguta, svatko može izgubiti bližnje.
U priči i predstavi oblaci kao imaginarni prijatelji djece dodaju element magije i čarolije, nadahnjujući gledatelja da se prisjeti svojih dječjih maštarija.
Uz dobru glumu (što vrijedi za oboje), kreativnu (iako jednostavnu, no dostatnu) scenografiju i emocijama nabijene glazbene brojeve – Spring Waltz (Mariage d'Amour) Tomsa Mucenieksa i Grand Waltz Brilliante E Flat major op. 18 Valentina Lisitsa, priča je postala inspirativna i dirljiva predstava jednako privlačna i djeci i odraslima, jer potiče na razmišljanje o važnosti mašte, prijateljstva, empatije i zajedništva.
Cijeniti treba male radosti, jer je ponekad u životu najljepše ono što je jednostavno i besplatno, upravo poput gledanja oblaka i stvaranja priča i igara temeljenih na njima.
Jednostavna se dramaturška linija tako grana oko kratkog susreta razigrane Mije koja prepoznaje Lukinu potrebu za utjehom i igrom.
I (ni)je bilo bitno koliko imaju godina, od čega točno Luka boluje, što je Lucija radila u krugu bolnice, ni što to točno i tko i čime gleda i vidi. Zato je svima bilo jasno zašto je pustila suzu kada je Luka otišao, postajući oblakom u njenoj mašti.
Činilo se da mladi Lucija i Nikola (kojega smo samo 10 dana ranije gledali u premijeri HNK-a u Osijeku Jom kipur ili pomirenje) nemaju pretjerano težak zadatak, no činjenica je da su glumački bili vrlo ogoljeni pred publikom na jedva koji metar udaljeni pa je trebalo paziti na svaki detalj, a krivi pogled ili osmijeh su gotovo nedopustivi.
Lucija Subotić svoju ulogu odradila je s iskrenom vještinom, prenoseći gledateljima bezbrižnost i radost djetinjstva. Na momente joj je, ipak, popuštala koncentracija pa se možda rotacizam (nemogućnost izgovaranja glasa r) moglo i izbjeći u konceptu.
Nikola kao bolesni dječak, pak, svojom je suptilnom izvedbom uspio dočarati krhkost svoga lika i osvojiti simpatije publike.
Scenografija i svjetlo bili su jednostavni, ali učinkoviti. Oblaci nisu bili prikazani na pozornici, nego ih je i publika morala izmaštati, što je bilo vrlo atraktivno i zabavno. Svjetlo je davalo dodatnu dubinu sceni i uz odlične glazbene brojeve stvaralo ozračje koje pridonosi emotivnom naboju predstave.
Kostimima je Nina Silobrčić jasno podijelila likove i njihove sudbine, pa tako Mia od glave do pete ima tisuću boja, suknjicu od tila, svjetlucavi ruksak, neposlušnu kosu i kikice, a nasuprot njoj, Nikola je u dvije boje: sivoj i plavoj. Uz majicu, jedino u boji je njegov svijetloplavi plišani jastuk od kojega se ne odvaja.
Najjača točka predstave svakako je poruka o sposobnosti djece da pronađu radost i utjehu usprkos izazovima koje život stavlja pred njih. Prikazivanje oblaka kao imaginarnih likova podsjetilo nas je na nužnost očuvanja djeteta u sebi i pronalaženja svjetla usred tamnih trenutaka, ma kako se to činilo kao otrcana fraza.
Jedina je zamjerka da se priča mogla dodatno razviti i pružiti više informacija o likovima i njihovim životima izvan susreta, što bi gledateljima omogućilo dublje razumijevanje i povezanost s likovima. Ovako se doima da nedostaje čvršći okvir ili barem da je glavna pripovjedna nit iskliznula iz njega.
Sve u svemu, predstava je duboka i emotivna priča o dječjoj mašti i ljudskoj snazi. Vrlo dobra gluma i inspirirajuća poruka čine ju vrijednom gledanja jer pruža duboko emocionalno iskustvo, što je redatelj Raponja odlično prepoznao i podcrtao.
© Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 17. studenog 2023.
Glume: Lucija Subotić, Nikola Radoš
Piše:

Vekić