Sjajna izvedba izazovne predstave

Teatar Fort Forno, Bale: Čitač ljudi, autorski projekt Gabrijela Perića i Roberta Raponje, gostovanje u Domu kulture Bilje

• 

  Ma što izvodili solo, preuzimate sve: od zasluga, preko odgovornosti, do posljedica (ako ih ima). Tako i u kazalištu forma monodrame podrazumijeva da jedan glumac preuzima sve uloge (jednu ili više), iznoseći različite perspektive ili događaje.

  Svjesno je u tu pustolovinu ušla mala, ali iskusna ekipa Teatra Fort Forno, pripremajući projekt Čitač ljudi, iza kojega stoje mladi diplomac AUKOS-a Gabrijel Perić, Robert Raponja, Ria Trdin, Željka Flegar i Tatjana Šuput Raponja. Zadatke su (ras)podijelili tako da je na sceni mladi osječki diplomac Gabrijel (koji se u Osijek vratio s angažmana u Kazalištu lutaka Zadar), režiju je potpisao Robert Raponja (tekst supotpisuju Perić i Raponja), Ria Trdin s AUKOS-a bila je zadužena za likovnost, dramaturginja je Tatjana Šuput Raponja, a Željka Flegar s Odsjeka za anglistiku i germanistiku Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti mentorica je za englesku verziju (koju će Perić izvesti 27. studenoga na Filozofskom fakultetu).

  Da je riječ o glumi iznimno predanog i u kazalište zaljubljenog mladog Osječanina (koji nije gubio vrijeme tijekom lockdowna pa je naučio sanskrt i to demonstrirao u predstavi) svjedoči i ovaj poseban izazov kojega se hrabro prihvatio. Monodrama kod gledatelja uvijek izaziva posebnu emociju, jer glumcu nedvojbeno priznaju samosvijest, dobru memoriju, izdržljivost, hrabrost.

  Tema odrastanja – kojoj se bavi Čitač ljudi – ima univerzalnu privlačnost, jer se većina može poistovjetiti s nekim aspektima procesa. Prednost je to glumcu, jer njegova (solo) izvedba može biti intimna i snažna forma koja istražuje duboke ljudske emocije. Gledajući ono što nam je Gabrijel Perić ponudio u Domu kulture u Bilju, stječe se dojam da tekst nije stigao propustiti kroz sebe, svoje emocionalno sito, što je nužno želi li ga suštinski razumjeti da bi se intimno povezao s likom i pričom i sve to prenio na publiku.

  Održavanje energije tijekom cijele izvedbe ključno je, a s obzirom da u monodrami glumac mora zadržati pozornost publike samo svojom pojavnošću na sceni, važno je mijenjati intonaciju, ritam i tempo govora, a svjetlom, zvukom, glazbom i pokretom dodatno naglašavati emotivnu dimenziju priče. Sve na sceni treba biti koherentno, povezano i istodobno i taman, a ako samo jedan od elemenata (pogled, pokret, gesta, izgovorena riječ…) zaškripi, izostane željena čarolija.

  Ovdje je svjetlo bilo minimalno, scenografija još minimalnija, a od glazbe smo tek Morning Mood iz Griegova Peer Gynta na kapaljku čuli pa je Gabrijelu preostalo izraze lica koristiti za dodatno naglašavanje, no time nije uspio postići dubinu nego je zakoračio u zonu inflacije.

  Publiku treba gledati u oči, usmjeravati emocije prema njima i stvarati iluziju da dijele iskustvo i tako izvedbu (u)činiti neposrednijom i autentičnijom, ponajviše stoga jer se na sceni Gabrijel bavio (kako je sam rekao) – sobom kroz igru, želeći zrcaliti sebe u publici i publiku u sebi.

  

  Čitati ljude znači razumjeti ih, a kako sam tekst kaže: želja (ni)je dovoljna. Glumcu cijeli svijet jest pozornica – gdje god ima barem jedna osoba koja želi slušati, a ja ću dodati: uspije li tekst osjetiti, kroz sebe (pro)pustiti i obojiti ga svojim bojama. I tako se osloboditi.

  Ostavljao je Gabrijel dojam da je u grču (i znoju), da se usredotočio na matematiku (brojanje kada treba lijevu ruku podići u zrak, kada iskoračiti desnom nogom naprijed i sl.) – ukratko, da se previše trudi. Čak i biti smiješan, previše se trudio, a pred kraj je i dosta griješio.

  Statičan je bio i po pitanju fizičkoga kretanja, prostor nije iskoristio na kreativan način, ne mijenjajući položaj na sceni i ne upotrebljavajući rekvizite (šteta što jedan jedini na sceni nije upotrijebio ranije).

  U radnoj, scenskoj biografiji 28-godišnjeg Gabrijela jedna od najigranijih studentskih predstava Naš razred poljskog autora Tadeusza Slobodzianeka koju je radio u sklopu kolegija Rad glumca s partnerom, Macbeth u režiji Jasmina Novljakovića kao završni ispit na Akademiji, gdje je tumačio kralja Duncana, a Salierov Cabaret njegov je autorski projekt, ujedno i diplomski ispit iz glume, pod mentorstvom izv. prof. art. Tatjane Bertok-Zupković i doc. art. Tamare Kučinović. Prije Čitača ljudi (pretpremijerno izvedenog u Teatru Naranča u Puli i Balama, te u Domu kulture u Bilju 15. studenoga) gledali smo ga u Sanjarevoj priči praizvedenoj u Gradskom kazalištu Požega. Teatar Fort Forno i Robert Raponja kao pedagog njeguju male forme, dajući priliku većem broju mladih glumaca da ispitaju svoj potencijal.

  Možda Gabrijelu Periću ovo i nije bila najuspjelija izvedba, no kroz nju i s njom je svakako narastao i pokazao nam da od njega možemo i trebamo očekivati puno, jer se uistinu lavovski sjajno nosio s nemalim teretom cjelokupne predstave.

  I za kraj, svaki (potpisani) tekst pa tako i ovaj snosi punu odgovornost subjektivnosti autora, jer svatko je sklon nekim drukčijim stilovima i preferencijama. Sigurna sam da se mnogi u publici ne bi sa mnom složili, prepoznajući Gabrijelov žar, rad, izgaranje, sjaj u očima, čega će – sigurna sam – biti u još mnogo njegovih transformacija.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 24. studenog 2023.

Piše: