Dramaturško podvostručivanje osoba i prostora

20. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Blizanačka struktura Držićevih drama (2. dio)

• 

  Maskeratna vedra i svijetla šala sa Stancem u Noveli od Stanca preokreće se u Skupovu tmurnu i destruktuvnu "šalu" s vlastitim djetetom. Još jedna Držićeva "kućna" komedija, komedija koja se, kao i Skup, "vrti" oko kuće i doma, Tripče de Utolče (Mande), bazirana na tjelesnoj i psihičkoj slabosti glavnoga junaka – rogonje, kilavca i pijanca, preokreće se oko poljuljana središta bliska alkoholiziranoj i snovitoj Tripčetovoj zaljuljanosti i oko dramske priče koja traži vlasnika ključa kuće – nositelja egzistencije Grada. Igra oko usporednog stjecanja i izmicanja vlastite kuće, gospodarstva i identiteta nastanjuje i komediju Arkulin, sa središtem u figuri staroga i škrtoga zaljubljenika. U trenutku kad je snagom Negromantove (stranac i crnac) čarolije iz komedije nestala središnja kocka, Arkulinova kuća, koju poklapaju zidovi veće scenske i još veće vlastelinske-redateljske kocke-kuće, stranac-zaposjedatelj pokazao se vlasnikom gosparske kuće, a Držić se podvojio na dvije osobe: Vidrina ugroženost skrila se iza Arkulinove maske, iza nepokretnoga tijela Dubrovčanina koji je ostao bez svoga doma; ali je Držićeva lucidnost i kreativnost istodobno ušla u tijelo i snagu Negromanta – kreatora Igre i Svijeta.       

  Svaki Držićev naslov krije barem jednu tajnu: Dundo Maroje tajnu gospara, gospodara, ali i rodbinske veze (dominus); Skup tajnu škrtosti i lakomosti (skup = lakom, škrt); Tripče de Utolče tajnu Kotoranina koji utoljuje žeđ (smišljanjem takva imena i prezimena, s dočetnim rimotvornim -če i riječcom de, oznakom vlastelinskog podrijetla, Držić istodobno parodira petrarkističke stihotvorce i vlasteline); Mande (drugi naslov za komediju Tripče de Utolče, kojoj je izgubljen naslov i početak) tajnu biblijske Magdalene; Pjerin tajnu kamenčića u zidinama (grč. petra = stijena, kamen, hrid; Petar = tvrd kao stijena); Arkulin tajnu Arkadije, arkada u prostoru Kneževa dvora; ali (značenja preuzeta iz raznih jezika) i leđa, zaštitu; i grob, lijes, obiteljsku grobnicu (postojanje autentična Arkulina u todobnu Dubrovniku); ormarić, škrinju....    

  Svi su Držićevi tekstovi, pa i urotnička pisma Mediciju, zasnovani na svjetskoj teatrabilnosti, teatralnosti, teatralizaciji (kazalište i stvarnost, glumac i čovjek, kostimirani spolovi, presvlačenja, skrivanja, imitiranja tuđeg govora), svaka je dramska osoba u Držićevu djelu, kao i sam Držić, istodobno i glumac u Kazalištu Svijeta. Osim dramskog mehanizma pokazalištenja svake osobe i svakog prostora pojedinačno, u Držićevu je djelu nazočna i teatralizacija suprotnosti, utemeljena na prikazbi suprotnosti mudrih i glupih, ludih i normalnih, siromaštva i bogatstva, zla i dobra, slobode i zasužnjenosti, pravednosti i "pokvarene nepravde", smijeha i plača.

  U svim Držićevim dramama teatralizacija suprotnosti postiže se tehnikom blizanačkog podvostručenja. Vjerojatno nije slučajno što je egzemplarna drama podvostručivanja, Držićeva komedija Pjerin, našem vremenu ostala samo u nepotpunim zapisima – jer je u sebi skrivala najdublju Držićevu tajnu: istinu o vlastitoj egzistenciji, identitetu, strahovanju Čovjeka i Umjetnika. Drama je to o dvojici braće blizanaca, Pjerinu Prvom, Dubrovčaninu, i njegovu tjelesno istovjetnom bratu blizancu, Pjerinu Drugom, na kojeg su zaboravili jer je živio u Mlecima. Pjerin Drugi vraća se iz Venecije u rodni Dubrovnik susrećući se s problemima zaljubljivanja i (samo)prepoznavanja u rodnoj sredini. Komedija Pjerin zapravo je istinita priča o odraslom strahu i oduzimanju slobode koja u središte komedijske vrtnje postavlja zastrašenoga pojedinca. Od vlastite sredine prestrašen je Pjerin Prvi, koji je doživljava kao negativan mehanizam, a veseo je "stranac" - Pjerin Drugi, koji u Grad ulazi renesansno, radosno, neopterećeno, tražeći sreću, i žudeći naći "iza zidina" jedno od ostvarenja svoje pustolovne želje; pozitivni mehanizam ljubavi i dobrote. Iza maski Pjerina Prvoga i Pjerina Drugoga krije se Držić-pustolov i Držić-komediograf u vlastitu Gradu: zastrašen Držićev ego (i egzistencijalno opterećen Držić), ali pun duhovitosti i smisla za šalu, humor, veselje, zabavu, podvaja se u prikazbeni ego u svim njegovim dramotvorbama komediografovom genijalnošću.

  U Držićevim pastoralama Grad se dijeli na blizanca – pastoralu i utopiju, savršeni prostor sreće, i na blizanca - teatar u kojem su glumci-priprosti pastiri nesretni zbog njegova naličja – fece od ljudi nahvao. U komedijama pak blizancima postaju dramske osobe koje se udvajaju presvlačenjem ili varkom: Arkulin dobiva svog blizanca u Negromantu koji se umjesto njega vjenčava Ančicom; u Mandi komične figure presvlače se mijenjajući čak i spol, funkciju i zanimanje pred otvorenim vratima, a goli ne mogu izaći iza zaključanih vrata; u Skupu Starčeva žena postaje munčjela s tezorom, a i Skupov i Zlatikumov amor zlato; u Dundu Maroju našijenci postaju blizanci-Rimljani, a ljudi nazbilj gledaju nas s Laurinih balkona i oštarijskih prozora. Masku dvojnika-stranca Vidra dramskim osobama stavlja i tako da im samo nadjene različita, dvostruka imena: Maro je signor Marin, Laura je Mande, Milica je Petrunjela, Starac je Skup.

  

  Istodobno dramske osobe neprestano pokušavaju naći i pronalaze Drugog, različitog od sebe, koji će ih nadopunjivati kao prijatelj, ljubavnik, pratilac, sluga, pomoćnik, roditelj, brat, sestra, rođak, vječni oslonac. Bez Bokčila Dundo Maroje ne bi mogao postojati kao komična, tjelesno slaba figura, bez Petrunjele ne bi mogla biti Laura, bez Pometa Ugo Tudešak, Vlaho bez Miha, Dobre bez Zlatikuma, Munuo bez Kamila, Tirena bez Miljenka, Venere bez Adona... Sama je jedino Hekuba – i zato je tragična.     

  Blizanačkim dramaturškim podvostručivanjem osoba i prostora, čestim poigravanjem skrivenim kazališnim mehanizmom teatra u teatru, Držić postiže dvoje: naizgled se potpuno pridržava renesansnih pravila oponašanja klasika i prirode, a zapravo publici, ponajprije vlasteli, pa zatim i nama, dalekim mu suvremenicima, podmeće manirističko zrcalo. Ujedno nam prostire i istinu o karnevaliziranom Svijetu: istinu o žudnji za prijateljstvom, ljubavi, stanom, domom, kućom, suradnikom, Drugim i Dragim, Čovjekom. U središtu je svih Držićevih djela žudnja za Drugim, za prijateljskom podjelom Sudbine.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 13. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.