Ženski likovi koji monologiziraju o svojim sudbinama

36. Gavelline večeri, 22.-29. studenog 2023., predstava izvan konkurencije: Dubrovačke ljetne igre, Marijana Fumić, Sjetne žene raguzejske, red. Dora Ruždjak Podolski

• 

  Sjetne žene raguzejske posljednja su premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama 2023. i posljednja režija intendantice Dore Ruždjak Podolski (koja se u nizu predstava u drugim hrvatskim gradovima i kazalištima pokazala kao vrsna redateljica) u Dubrovniku. Iako je intencija, vjerojatno, bila dobr(onamjern)a, čini se da ju je režirala kao samoposvetu za festivalsko bivanje u Dubrovniku. „Negdje u kasnim četrdesetima, napadnuta nizom boljetica koje je prouzročio stres, odlučila sam da više neću živjeti za posao, već za sebe.“  Obliti privatorum publica curate natpis je u Kneževu dvoru, a može se primijeniti na različite ustanove našega Dubrovnika, ravnatelje i intendante/intendantice. Zaboravite privatno i brinite se za javno. A ne obratno, brinite se za privatno, kao u hrvatskoj politici, ali i u kazalištu, od Zagreba do Dubrovnika. Kolikogod nekazališna javnost promatrala kazališni svijet (još uvijek) kao siromašan, pomalo jadan i onaj kojemu treba pomoći, to u institucionalnome smislu nikako nije tako (iznimke su samostalni umjetnici ako nemaju posao ili ne pripadaju posebnim klanovima).

  Dosta problema izaziva i ideja, zbog neznanja ili nekih drugih, meni nepoznatih razloga, da se o hrvatskoj baštini, umjetničkim djelima nastalima u Dubrovniku, razmišlja kao o dubrovačkoj baštini a ne kao o hrvatskoj, europskoj i svjetskoj. Problem je i kad se publika i sam Dubrovnik promatra(ju) kao lokalna zajednica, zatvorena u svojoj aboridžinskoj enklavi kojoj se ugađa dovođenjem dubrovačkih književnika/književnica, dubrovačkih glumaca/glumica i sl., kako bi mala sredina bila zadovolj(e)na i ne bi se bunila protiv nekoga tko dolazi iz Zagreba kako bi promijenio/promijenila razumijevanje baštine i ambijentalnosti. Tako dosadašnja intendantica Igara, koja je nakon četiri godine mandata dobila još dvije nagradne bingo godine, izjavljuje u jednome intervjuu: „Ne bih ponovila dva hrvatska velikana u jednoj sezoni. Za lokalnu publiku to je bilo previše i to ne bih savjetovala budućem vodstvu Igara, nikako. Unatoč tome što su obje predstave bile zaista kvalitetne bilo bi bolje da su ta dva velika književna djela bila razdvojena na dvije sezone“.

  Ne razmišlja se o Dubrovačkim ljetnim igrama kao o međunarodnom festivalu za našu, ali i inozemnu publiku koja je nekad hrlila u Dubrovnik dolijetajući na izvrsne premijere, koncerte, performanse, baletne i plesne izvedbe. Kako navodi Mira Muhoberac: „U zlatna vremena, na Igrama 1971., bile su tri velike premijere s Festivalskim dramskim ansamblom, Prikazanje Pavlimira ljeta 1971, Život Eduarda II, kralja Engleske, Svrha od slobode, uz izvrsne reprizne predstave kakve su Držićev Dundo Maroje, Vojnovićev Allons enfants!, Držićev Skup, sve u Spaićevoj režiji, Shakespeareov Macbeth u Habunekovoj režiji. Gostovali su U očekivanju Godota, Stoppardov Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, Novela od Stanca, Eugene O’Neill Memorial Theatre Centre, The National Theatre of the Deaf, SAD, The ETC Company of La Mama, New York. Uz trinaest različitih predstava s trideset i osam izvedbi na ponoćnoj je sceni prikazano i devet različitih predstava i gostovanja s deset izvedbi kazališnih umjetnika od Milana do Pariza, od Zagreba do New Yorka i Tel Aviva.”

  

  Iako se naslovom referira na Shakespeareovu dramu, s njom ne korespondira ni u jednome segmentu. „Ovo je priča o devet izuzetnih žena; Sjetne žene raguzejske parafraza su Shakespeareova naslova Vesele žene windsorske te predstava nema nužno veze sa sjetom, ali ima veze sa ženama“, istaknula je redateljica predstave, ali ostaje nejasno zašto je izabran taj naslov ako žene nisu ni vesele ni sjetne ni windsorske, kao i zašto je izabrala upravo ovih devet glumica koje je nazvala i reprezentacijom Dubrovačkih ljetnih igara.

  Mlade i nešto starije glumice različitoga podrijetla i glumačkoga iskustva neujednačeno govore dubrovačkim idiomom hrvatskoga jezika, unatoč jezičnom savjetništvu glumca Mara Martinovića, koji je, nadamo se, s njima dugo i sustavno radio, tako da izabrane žene iz dubrovačke povijesti u takvoj interpretaciji gube svoje podrijetlo i bitnu odrednicu – jednostavno nisu Dubrovkinje, a i nije im dana jednaka šansa na pozornici. Naime, priče su nejednakih duljina i zaokruženosti. Kako na sceni nisu amaterke (što god to značilo) nego školovane glumice, nijedan im idiom hrvatskoga jezika ne bi smio biti stran niti nedohvatljiv ili trebaju puno više raditi ili ne prihvatiti ulogu jer je to jedan od velikih problema predstave i potrebne autentičnosti; osim toga, predstava Sjetne žene raguzejske temelji se na sudbinama devet žena izabranih i probranih iz arhivskih spisa prema nekom u potpunosti nejasnom dramaturškom kriteriju. Dramaturginja Marijana Fumić rekla je da je projekt nastao prema ideji redateljice. „Radi se o devet žena od 13. do 20. stoljeća. Radila sam Glavu lava, ali to je 17. stoljeće i sad sam se bacila u 13. na početku i stvarno je iznimno prekrasna ta građa koja me dočekala i zahvaljujem svim znanstvenicima koji su se bavili dubrovačkom poviješću i konkretno ovim ženama o kojima ćemo govoriti. Uglavnom se moje istraživanje temelji na njima. A tekst koji je nastao kao inspiracija s glumicama, na početku smo istraživali, trudila sam se da budemo vjerni ženama kojima se bavimo, to su stvarne žene, ništa nije izmišljeno.“

  

  Dramaturgija je (g)rađena mozaikalno i fragmentarno (kao i mnoge današnje predstave), na temelju (slučajnog izbora?) tekstova koje su znanstvenici/znanstvenice pronašli/pronašle, a koji govore o nekima od ženskih osoba iz Dubrovnika od 13. (negdje su naznačili: od 14.) do 20. stoljeća, od kojih su neki životopisi povijesno i društveno zanimljivi, ali i neki bi drugi, koje u predstavi ne upoznajemo, mogli biti zanimljiviji. A kronologija ženskih pojavljivanja na sceni donosi određenu kaotičnost jer one međusobno uglavnom ne komuniciraju, monologiziraju, svaka govori publici o svojoj sudbini, otprilike na onaj način kako to rade studenti i studentice glume kojima se jedan od ispita na prvoj godini sastoji od (ne)fiktivnoga prepričavanja života ili neke životne zgode. Glumice i likove (teško je reći: dramske osobe, jer od arhiviranih/arhivskih tekstova nije nastala drama nego predložak za govorenje) povezuje bjelina kostima koji možda sugeriraju nevinost, možda smrt, možda zaljubljenost, i koje neke od glumica dobro nose, a možda su mišljeni i kao svileno i pamučno rublje na koje (se) tek treba odjenuti (ne)kreirani kostim; možda se htjelo na takav način modernizirati predstavu i aktualizirati priče od kojih tek rijetke uspijevaju doći do publike, tako da ne postižu katarzičan učinak. Dramaturški je nejasno zašto jedan glumac glumi sve muškarce – je li to zato što su, prema mišljenju autorskoga tima, svi muškarci isti, ili se radi o uštedi i/ili nedostatku devet muškaraca-glumaca; osim toga, iako je Marin Klišmanić bolji nego u nekim svojim dubrovačkim ulogama, teško je ostvariti toliko različitih identiteta.

  Gotovu predstavu nisam gledala u Dubrovniku, ali sam stjecajem okolnosti, jer je Park Gradac i šetalište za ljude i pse, nekoliko proba izdaleka čula i ponešto izdaleka vidjela, i odmah je dosta toga bilo jasno, čak i slučajnim prolaznicima, uključujući i čuđenje povezano uz reduciranu scenografiju, vrata u međuprostoru, nepotrebno zeleno maskiranje Lovrjenca, patetičnu bijelu zastavu i banal(izira)nu koreografiju.

  

  Stalne su i duge polemike oko toga treba li predstave pripremane za Dubrovačke ljetne igre dovesti u druge hrvatske gradove kako bi ih vidjelo više gledatelja, tako da se ideja dovođenja ove predstave u Zagreb, na Gavelline večeri (zadnju večer, izvan konkurencije), može opravdati tim razlogom ili željom da glumice i glumca vide oni koji ne mogu doći u Dubrovnik, ali ovo gostovanje nije predstavi išlo na ruku i sigurno joj nije pomoglo. Premijera je odavno prošla, nije bilo potrebne tenzije, trebalo bi realizirati više proba kako bi se ponovno ušlo u neku odgovarajuću glumačku temperaturu, nema Dubrovnika kao najvažnije figure u predstavi, koji je, doduše, postavljen kao kulisa predstavi na Gradcu, okrenutoj od Gradca (na kojemu je samo konstruirana pozornica), kao ni Lovrjenca. U Gavellinoj crnoj sceni-kutiji glumice stoje na pozornici, često i vrlo plitko, na prosceniju kako bi mogle (potpuno nepotrebno, kao da se radi o nekoj pučkoj komediji) komunicirati s publikom, ponekad simpatično, ponekad i vrlo arogantno, grezo i prepotentno ili sjede na stolicama kao jedinim scenografskim rješenjima, okrenute jedna drugoj najčešće profilom ili leđima, izlazi i ulazi na scenu reducirani su, izgubila se makar fragmentarna ambijentalnost. Što je ostalo?

  Gloria Dubelj, izvrsna mlada glumica, Dubrovkinja sa završenom Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu, glumila je Filipu Menčetić, plemkinju podrijetlom iz Kotora, koju su kao 15-godišnjakinju udali u bogatu plemićku obitelj iz Dubrovnika. Anica Kontić glumila je hodočasnicu Marušu iz Dubrovnika, 19-godišnjakinju iz 14. stoljeća, koju su njezina majka i susjeda poslale na hodočašće brodom u Svetu Zemlju. Nataša Dangubić, izvrsna glumica, Dubrovkinja s glumačkim stažem u Zagrebu, koja je na kraju DLJI-a u kolovozu 2023. dobila Orlanda za ovu ulogu (čekala ga je dugo), glumila je Maru Gučetić, dubrovačku plemkinju iz 16. stoljeća, prijateljicu Cvijete Zuzorić. Nikolina Prkačin bila je pekarica Nika Našimoka iz 18. (negdje je navedeno: iz 17.) stoljeća. „Iza sebe je, u oporuci sinu, koji je postao fratar, ostavila nekoliko imanja, veliku donaciju za bolnicu za siromašne, zlatne relikvije po dubrovačkim crkvama, 1 000 dukata za mise za njezinu dušu, ali i novac položen u 9 različitih rimskih banaka.“ Lidija Penić-Grgaš glumila je Pavlu Ćelović (negdje se navodi: Čelović). „Bila je pučanka, odlučila je prevariti muža, imala je dva ljubavnika, oni su ubili njenog muža, pobjegli skupa na brod prema Korčuli i bez obzira na sve, ta žena se uspjela ponovno za 13 godina vratiti u Dubrovnik i imati petero djece.“ Lucija Rukavina bila je mlada sluškinja, pastirica s Ilijine glavice Lucija Miladinović, a Lana Meniga glumila je Anicu Bošković, rođenu 1714. u Dubrovniku, najmlađu sestru Ruđera Boškovića, „prvu hrvatsku žensku autoricu kojoj je djelo objavljeno za života“. Iva Kraljević glumila je Jelenu Pucić Sorkočević, plemkinju koja je živjela u periodu između 18. i 19. stoljeće. „Bila je žena, majka, Dubrovkinja, kao i sve ove žene prije nje koje su zaslužne za sve što mi danas živimo.“ Nataša Kopeč igrala je dubrovačku slikaricu 20. stoljeća i prvu kubističku slikaricu u Hrvatskoj Jelenu Dorotku Hofmann, koja je, „silom prilika, u Gradu bila više poznata kao oriđino“.

  

  Uz redateljicu Doru Ruždjak Podolski, autorski tim činili su dramaturginja Marijana Fumić i Stela Mišković, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, suradnik za scenski pokret Saša Božić, skladatelj Maro Market, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, jezični suradnik Maro Martinović te inspicijent Roko Grbin.

  Mislim da ovakav kazališni smjer Dubrovačkih ljetnih igara nije dobar (ali umjetnički kriteriji i publika mijenjaju se pa se i to može relativizirati), kao i da bi trebalo procijeniti i preispitati koliko su gostovanja festivalskih predstava u drugim gradovima estetski i funkcionalno potrebna i moguća.

  Žao mi je i teško mi je što ovu kritiku pišem nakon što je iznenada otišla Marina Zec Miović, kazališna kritičarka, novinarka, dugogodišnja zaposlenica Dubrovačkih knjižnica i voditeljica Narodne knjižnice, koja je pisala kritike gotovo cijelih Dubrovačkih ljetnih igara 2023. godine, ali o ovoj predstavi nije stigla napisati tekst jer je smrt bila prebrza i toliko nehumana.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. siječnja 2024.

Piše: