Višeslojno preispitivanje današnjeg poimanja identiteta
Kulturni centar Osijek: András Hatházi, Tom Dugdale, Šarlatan, red. Robert Raponja
-
U Maloj dvorani Kulturnoga centra premijerno je u četvrtak, 8. veljače, u režiji Roberta Raponje praizveden Šarlatan autora Toma Dugdalea i Andrasa Hatházija, američkoga redatelja i mađarskoga glumca. Koncertnu izvedbu mogli su Osječani gledati u sklopu Osječkoga ljeta kulture. Toga 24. kolovoza u dvorištu HAZU-a, uz rame Jošku Ševi i Davoru Tarbuku (24-godišnjem Virovitičaninu), zaigrala je Ana Šantar, dok se za ovu dvoransku, konačnu inscenaciju, redatelj odlučio za svoju sigurnu luku Katicu Šubarić. Sudeći prema viđenom (i unaprijed isprika ljetnom, neviđenom, pa ne mogu reći tko mi je bolji), nije pogriješio.
Već sâm tekst nameće intimniji scenski koncept, a ishod čini intrigantnim i slojevitim. Samo su tri lika: jedan (vremešni) profesor i dvoje (mlađahnih) studenata glume, Konstantin i Nina. Nikomu godine nisu eksplicitno izrečene, kao ni vrijeme ni mjesto događanja, jer ništa od toga nije presudno, pa ni bitno uopće. Znamo tek da se radi o nekoj akademiji u nekom gradu, o nekom profesoru koji neke mlade ljude koji sanjaju o tom da postanu glumci, uči glumu.
Koncepcija je vrlo interaktivna i spontana (no možda je to tek privid na koji nas želi navesti redatelj, i na koji mi svjesno pristajemo) od prve do posljednje scene – od čavrljanja Joška Ševe s publikom, do uključivanja i uvlačenja publike u kazališni čin na različite načine (asistiranjem kod preodijevanja, razgovorom o umjetnosti, kazalištu i životu, traženjem savjeta kako najbolje neku scenu postaviti i sl.), preko prepiranja s redateljem u prvom redu i negodovanja zbog odluka oko onoga što bi bilo najbolje za predstavu i njegovu ulogu (a on to zna bolje od redatelja), do kavom umrljanog teksta koji ne ispušta iz ruku i svako se malo podsjeti kad nešto zapne. Sve to oduševljavalo je publiku.
Osim same izvedbe, takav pristup može i potiče i promišljanje gledatelja o samoj biti kazališta i njegovoj ulozi u društvu. Metakazalište, kazalište svjesno svoje kazališnosti, reflektira se unutar/na sebe, istražuje granice između stvarnosti i fikcije.
U konačnici, Robert Raponja (u suradnji sa, za vizualni identitet zaduženim Krešimirom Tomcem) odlučio se za pozornicu kao modnu pistu, stvarajući svom glumačkom trojcu prostor za kreativnost, inovaciju (pa i šarmantni catwalk - kojim su glumci pokazivali svoj talent), a publici estetski dodatak. Dinamična atmosfera i blizina glumca potiču publiku da predstavu doživi neposredno i interaktivno.
Je li ova predstava poslužila redatelju Raponji i cijelom timu kao kritika konvencionalnoga kazališta ili institucija koje ga podržavaju? Može li i hoće li potaknuti promišljanje o promjenama nužnima na kazališnoj sceni? Nije isključeno, jer – osim u velikim nacionalnim/gradskim kazalištima, ovakve su forme koje se doimaju kao stalan work in progress, nedovršene, u nastajanju, u izgradnji, a koje žele nešto promijeniti ili barem glasno o tom progovoriti, sve češće i sve omiljenije na malim scenama. Pokazuju da je predstava nezavršen i otvoren proces; da je kraj početak, a početak kraj i da to nikomu ne smeta, ponajmanje glumcima, kao ni to jesu li glumčeve emocije istodobno i emocije lika i obrnuto!?
Kazalište mora pružiti umjetnicima veću slobodu izražavanja i eksperimentiranja s formom i sadržajem. Glumcu pljesak nije dovoljan/presudan. Plakati nad prolivenom kavom više nije u modi. Koji identitet(i) je(su) naš(i) pravi identitet(i)? Možemo li završiti tu potragu za nekim svojim Ja koji će se uklopiti, pripadati, a opet biti svoj?
Kao fino vezivo pa čak i ljepilo, glazba je opet bila pomno birana i još pomnije dozirana – od Mariage d'Amour Georgea Davidsona, preko Debussyjeve Suite bergamasque ili nostalgične Apo mesa pethamenos (Dead from the inside).
Prema prijevodu Tomislava Mišića, zanimljivu dramaturgiju potpisuje sve prisutnija Ivana Klaić. Za autentičan scenski pokret zaslužna je Maja Huber, a svjetlo je oblikovao Robert Majaroš, katkad i uz izravne naputke glumaca tijekom predstave (što ne čudi, kad je prof. Ševo svoje studente neumorno kao izbornik nogometne reprezentacije gonio da stalno iznova ponavljaju i uvježbavaju iste scene, jer gluma upravo to i jest).
Odlučili su da premijera ove humorne drame, koja na sceni oživljava kazalište u kazalištu i uvlači gledatelja u svijet (ili Svemir) kazališta i promišljanja o njemu (kako ju najavljuju), bude baš u veljači – od 12 mjeseci jedinom ženskom mjesecu. Usto, kako je rekao Joško Ševo, a.k.a. profesor i u predstavi i na javi, to je jedini dio godine kada audìtōrij (iskusni i neskusni) nema pametnijeg posla.
Jer, bitno je iskustvo, autentična emocija, ljepota, nadahnuće, užitak. Uspije li sve to ili barem dio toga isprovocirati, donijeti, predstava – uspješna je. Ova je duboko na tom tragu, pod uvjetom da je skrate za 20-ak min. Ako ništa drugo, sam se prof. Ševo našalio da trebaju pod nadzorom držati improvizacije, kojima predstava obiluje, da ne postanu predugi.
Šarlatan je predstava koja promišlja o kazalištu i o tom kako kazalište (is)koristiti kao alat za istraživanje samoga sebe, te kako kazališni prostor transformirati u prostor za refleksiju o umjetnosti i životu.
Svakako je najjača karika predstave Katica Šubarić, koja nam je ponovno ponudila svoju tako autentičnu i organsku ljubav i predanost glumi, uz uvijek prisutnu tehničku besprijekornost. O Jošku Ševi ne treba puno zboriti, jer je njegova interpretacija jasno zrcalila njegovu zrelost, talent i iskustvo i apsolutno vladanje prostorom i materijom. Najmlađi, Davor Tarbuk, vrlo ugodne boje glasa, lijepe artikulacije i dikcije, pokazao je zrelost i profesionalnost u svojoj izvedbi, ističući se kao dostojan partner svojim iskusnijim kolegama na sceni. Vjerujem da će nam u budućnosti podariti pregršt zanimljivih uloga.
Nije riječ o inovativnoj koncepciji – to je svima jasno, nego o jedrenju na valu intrigantnoga perceptivnoga kazališta koje višeslojno preispituje današnje poimanje identiteta i identitetâ.
© Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2024.
Piše:

Vekić