Izolirana tragična junakinja zalutala u suvremeno društvo

HNK Šibenik: Sofoklo, Antigona, red. Jasmin Novljaković

  • Sofoklo je, uz niz izvedbenih inovacija kao što su redefiniranje uloge kora, uvođenje trećega glumca, pozicioniranje radnje u interijer i s tim u vezi razrada scenografije, u svojim tragedijama premjestio težište s bogova na ljude, no njegovi tragični junaci i dalje ostaju određeni svojim karakterom i ulogom zagovaratelja visokih etičkih principa i humanosti, pa je njihova sudbina zadana i bez eksplicitne pojave diviniziranoga pokretača. Plodni francuski dramski pisac i redatelj Jean Anouilh u svojoj adaptaciji Sofoklove Antigone, koja je premijerno izvedena 1944. u okupiranom Parizu i s vremenom je izrasla u klasik svjetske književnosti, eksplicitno otklanja božansku intervenciju (izostavljanjem lika poslanika, proroka Tiresije) i pomiče težište s kontrastiranja zagovaratelja suprotstavljenih načela na manifestiranje održavanja sustava postojećih odnosa, čemu je podređena i intencija razgradnje klasične tragedije u (građansku) dramu, posebno uspostavljanjem naglašenije suigre visokog i niskog. Anouilh povećava broj (s jednoga na tri) i ulogu stražara (umjesto Sofoklova općenitoga epiteta naklapala, stražari dobivaju osobno ime, obiteljski i društveni položaj, tematizira se njihova materijalnost, posebno dokolica kartanja i bančenja, kao i odanost službi/režimu, izdvojeno u specifičnim radnim uvjetima stražarenja na vrućini kraj raspadnutoga leša), relativizira pozitivnu motivaciju uloga Eteokla i Polinika, reducira ulogu Hemona i dopušta Kreontu da se brani kontekstom suvremenoga društva.

    Nasuprot Antigoni koja je sudbinom određena igrati ulogu one koja kaže „ne“ i koja postavlja pitanja, Kreont kaže „da“ jer to od njega traži njegov zanat, pa iako ističe kako je potrebno da ipak „ima i onih koji upravljaju lađom“, on je kao gospodar podređen zakonu koji je propisao; održavanje sustava nadvladava pojedinačnu pobunu i pojedinca svodi na kotačić dehumaniziranoga mehanizma poretka: „Svi oni koji su imali umrijeti, sada su mrtvi (…) Ostali su još samo stražari. Njih to ne žulja, njima je to svejedno. Oni se i dalje kartaju…“. Zbog neizjašnjavanja za određenu stranu u 2. svjetskom ratu i nastavljanja djelovanja osmišljavanjem dokolice žitelja okupiranoga Pariza, Anouilh je doživljavao brojne kritike, na koje su podupiratelji odgovarali čitanjem Antigone kao parabole kolaboracionističkoga režima – time i kao posredno svrstavanje, no to se djelo ipak može čitati i kao suštinski proturevolucionarno, reakcionarno štivo, koje je i do danas ostalo poticajno vrelo različitih tumačenja.

    Ogoljivanje mehanizma vlasti prati i žanrovska razgradnja: Prolog i Kor komentiraju i pozicioniraju radnju, ali i izvedbeni oblik, pa metateatarsko poigravanje u kombinaciji s prodorom pučkoga elementa, koji unosi igra stražara, u znatnome razozbiljuju posredovanu tragičnu radnju.

    Jasmin Novljaković u svojoj viziji sadržajno prilično dosljedno slijedi Anouilhov predložak, no djelomično se od građanske drame odmiče prema hibridnosti u smislu ravnopravnijeg preplitanja visokog i niskog pa, osim što pojačava element pučkoga (posebno u verbalnom segmentu te u segmentu tjelesne interakcije), pojačava i element svečanoga stila (posebno u segmentu vizualne reprezentacije). Pojačava uloge stražara i uvodi njihovu fizičku interakciju s glavnom junakinjom, a što je na tragu dobro osmišljene i odrađene fizičke interakcije parova likova u čitavoj predstavi. Vizualna estetizacija posebno je naglašena u završnoj sceni raspredanja priče, a kojoj estetizaciji pridonosi i vraćanje kora kao skupine, za omeđivanje scena transparentima i svjetlima. Anouilhov neutralni dekor u Novljakovićevoj je predstavi distopijski urbani krajolik nakon bitke, s vrećama-grudobranima (koje u kolektivnoj memoriji žive kao rekvizit osiguravanja skloništa iz Domovinskoga rata), središnjim grbom s crvenim nitima kao reprezentantima moći (koje po potrebi mogu biti pojas, ogrlica, lenta, vješalo i milodar) i ogromnim kulisama nagorenih oštećenih zgrada, kojima se pridružuju i dvije velike napuhane lutke ranjenika (bezličnih, dekapitiranih strašila i reprezentanata Eteokla i Polinika). Glomazne kulise zgrada i goleme lutke ipak su najslabiji dio predstave i ostavljaju dojam proračunatoga ciljanja publike djece i odraslih, što može biti produkcijski opravdano, ali i stvaralački ograničavajuće u smislu aktivnijega propitivanja subverzivnosti predloška i avangardnijih iskoraka.

    U isticanju predstavljanja hijerarhijskih najnižih dijelova političkoga tijela posebno je iskočio nominalno sporedan lik stražara Jonasa. Bojan Brajčić sjajno se razigrao u tom liku i nosi predstavu – osim kao predstavnik šeretskoga lica vlasti, on je i ubačeni komički tip koji probija tkanje antičke tragedije, koje uporno pokušava lijepiti Prolog i Kor, utjelovljen u jednoj glumici (Oriana Kunčić) koja glasovno pojačana kao makabrična, jeziva sibylla zamjenjuje Tiresiju, ali i prvenstveno pokušava staviti uloge na njihovo mjesto. Kontrastivni prodor verbalnoga pučkog elementa u tragediju eksplicitno predstavlja Drugi stražar i Glasnik (Zdravko Vukelić) koji dobro dopunjuje lik Jonasa. Novljaković nije otišao toliko daleko da pretvori i Prologa/Kora u šereta, kao što se skršeni Kreont (koji je u izvedbi Krešmira Jelića, uslijed borbe s akcentuacijom, znatno bolji u vikanju negoli u govorenju) na koncu pretvorio u komičkoga pajaca, te tako ostavi Antigonu posve samu, ograđenu zidom visokoga stila. Etiketiranim nazivom umanjena, Antigona je, u izvedbi Lucije Alfier, jedina navukla tragičku masku i u mimici i u govorenju i održava je tijekom čitave predstave, uz sporadične izlaske i brzo vraćanje, posebno upečatljivo u primjeru izlaska u ekskrementalni vernakular (kao ponovljena replika vezana za kujicu: „Ča ako se popiša na tapet”, i kao vrhunac izrazito disciplinirane izvedbe). Nakon odgledanoga, zastaje se pred pitanjem može li (i treba li) tako izolirana tragična junakinja zalutala u suvremeno društvo koje se ne može suživjeti s raspredanjem o etičkim principima i s pogibijom za princip humanosti za sve, s društvom u kojemu su pogibeljni samo izazovi na Tik Toku i kojemu trebaju velike napuhane lutke za kompletan doživljaj, nuditi ikakvu katarzu izvan esteticizma zastrtog srebrnim prahom.

    Novljaković posebno podcrtava egzistencijalizam Anouilhove crne drame, kao preispitivanje mogućnosti izbora čovjeka „opterećenog stvarnošću“, koji ima slobodu protestirati protiv sudbine, a koji je protest protiv zadanih društvenih i žanrovskih okvira. Pozicionirajući radnju kostimima i rekvizitima u suvremenost, verbalno blago nijansirajući lokalnim koloritom, manifestirajući preciznu režiju i nenametljivu dramaturgiju s promišljenim detaljima i prikladno osmišljenim rasporedom, interakcijom i reakcijom glumaca (od bliske prpošnosti do vike iz daljine), s poznatim ishodom antičke teme pomaknute u hibridnost, uspijeva dovesti gledatelja i do propitivanja vlastite stvarnosti.

    © Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2024.

    Režija i dramaturgija: Jasmin Novljaković
    Kostimografija i scenski pokret: Jasminka Petek Krapljan
    Scenografija: Frane Celić
    Glazba: Igor Valeri
    Oblikovanje svjetla: Josip Bakula

    Igraju:
    Antigona: Lucija Alfier
    Kreont: Krešimir Jelić
    Izmena: Ana Perković
    Dadilja, Kor: Oriana Kunčić
    Hemon: Kristijan Šupe
    Stražar: Bojan Brajčić
    Drugi stražar, Glasnik: Zdravko Vukelić
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji