Uz sigurnog mentora i talentirane glumce, uspjeh je zajamčen

Gradsko kazalište Požega: Carlo Goldoni, Gostioničarka, red. Davor Svedružić

  • Ona je pametna, šarmantna i vješta žena koja se suočava s brojnim udvaračima, uključujući različite muškarce koje pokušava osvojiti. Iako je slobodna i neovisna, njezin odnos prema muškarcima i šarm izazivaju brojne komične situacije. Ovakav je zaplet u Krčmarici Mirandolini Carlo Goldoni zapisao 1751.

    Kao kazališna predstava, ova komedija može biti prilično zabavna i dinamična. Resi je mnogo komičnih elemenata, konfuzija i ljubavnih trzavica koje mogu biti atraktivne za publiku. Kao i svaka, i ova predstava zahtijeva talentirane glumce i glumice sposobne izraziti karakteristične osobnosti i interakcije likova. Upravo to pošlo je za rukom Davoru Svedružiću, kojemu je redateljsku palicu povjerila ravnateljica Gradskog kazališta Požega, Valentina Neferović. Uistinu brojna publika premijerno je ovo odlično uprizorenje pod naslovom Gostioničarka (u fantastičnoj adaptaciji teksta Lade Kaštelan) mogla pogledati 20. listopada. Uslijedile su i reprize, a nije zgorega napomenuti i da su izvedbe u studenom rasprodane mjesec dana unaprijed.

    Redatelj je vrlo pažljivo birao glumce, u dogovoru sa scenografkinjom Maritom Ćopo (koja je potpisala i kostime), postavivši scenski dizajn koji odražava mali pansion u malom slavonskom mjestu.

    Predstava je usmjerena na humor i svevremenu satiru društva – kako našeg, tako i bilo kojeg minulog, ističući stereotipe i konvencije, ali isto tako naglašavajući snažnu osobnost i neovisnost glavne junakinje Ruže. Prikazivanje Ruže (aka Mirandoline) kao pametne i neovisne žene vrlo je inspirirajuće za današnju publiku.

    Goldonijeva je Krčmarica Mirandolina (u originalu La locandiera) popularna i danas upravo zbog živopisnih likova, komičnih situacija i univerzalnih tema koje se odnose na ljudske odnose i ljubav. Često se izvodi u kazalištima – u Hrvatskoj su je ove godine postavili i Zagrepčani i Splićani: Dražen Ferenčina režirao ju je za Glumačku družinu Histrioni, a na 69. Splitskom ljetu Samo M. Strelec postavio je Turrinijevu Gazdaricu, prema Goldonijevoj komediji. Mnoge produkcije donose vlastiti pristup i interpretaciju, prilagođavajući predstavu da odrazi različita razdoblja, kulturne kontekste i estetiku. Upravo to omogućava različite mogućnosti za stvaranje jedinstvenih i zanimljivih izvedbi. Požeška je po mnogočemu bila jedinstvena. 

    Glavnu je junakinju, kao uistinu kompleksan lik, utjelovila Ružica Maurus. Iako joj je tek 25, oblikovala je svoj lik kao samostalnu, neovisnu i sigurnu ženu koja vodi pansion. Mlada Požežanka s diplomom zagrebačkog ADU-a, pokazala je i svoje (već dokazane) pjevačke vještine i znalački privukla pozornost publike svih uzrasta. Spretna je i u komičnom izražavanju i izražavanju različitih likova i karaktera, dubokih emocija i trenutaka ranjivosti.

    Lik kojega je igrala vješt je u komunikaciji s gostima i drugim likovima u komadu govorom, gestikulacijom i izrazima lica. Izgradila je Ružica Maurus itekako prepoznatljiv stil, što uključuje način na koji se kreće, ponaša i odijeva. Ovo svi likovi mogu zahvaliti kostimografkinji Ćopo, jer su kostimi stvarali atmosferu, karakterizirali likove i dodavali elemente humora.

    Uloga Ruže je izazovna, jer zahtijeva širok raspon vještina i mogućnost da se uspješno izrazi različite aspekte ovoga složenoga lika, ali ni drugi nisu zakinuti. Uspješnim glumačkim ostvarenjima nipošto nije odmogla ni koreografija Maje Huber (zaslužna i za scenski pokret), ali ni autor glazbe Tin Tonković, te Goran Krmpotić, čije je svjetlo sve efektno zaokružilo.

    Marin Klišmanić kao kapetan Lujo Bona svakako se najviše dojmio gledatelja, stvarajući nezaboravne komične trenutke na sceni, ali to ne bi mogao bez pomoći kolega, u prvom redu glumca osječkog HNK-a, Antonia Jakupčevića koji je oduševio kao grof Gabor Fösveny Balatoni.

    Glumac Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, Goran Malus bio je više nego dojmljiv kao gospodin Antun Svinjarević, a Matko Trnačić kao mali kapetana Bone od sporednih je likova najviše osvojio (svoju) požešku publiku, iako je na premijeri bilo i mnoštvo gledatelja iz Zagreba, Osijeka i drugih gradova.

    Svi su oni – a ne zaboravimo ni Lanu Medar kao Anu te Anabelu Sulić kao Marijanu (te onoga koji je najmanje došao do izražaja, Ivana Vukelića kao Franju) – pokazali da su imali sigurnog mentora/voditelja = redatelja, ali i da svi oni imaju važne utakmice u nogama i staža na sceni, jer su pokazali da znaju što je dobar tajming za šalu, spontanu reakciju u neočekivanim situacijama (na oduševljenje publike), komične pokrete (koristili su svoja tijela da bi naglasili komične trenutke i situacije, a tu im je svakako od pomoći bila i Maja Huber).

    Cijeli je ansambl shvatio i prihvatio redateljevu viziju, što je rezultiralo prihvaćanjem likova i kreiranjem uloga za koje se osjeti da ih glumac istinski razumije i želi. Autentičnost i vjerodostojnost ono je što su postigli i zadržali kroz više od dva sata predstave gotovo svi u ansamblu.

    Čulo se tu večer podosta mađarskoga (kapa dolje Antoniju Jakupčeviću), gosparskoga dubrovačkoga (kapa dolje i Klišmaniću), slavonske ikavice (snalazio se Malus) – svime time pecali su glumci bodove kod publike, no to nije bilo nimalo plitko. Uspostavili su odnos s publikom, ali i međusobnu kemiju.

    Iskrena emocija i inteligentan humor koji ne podilazi i ne podcjenjuje publiku – sastavni su dijelovi recepta koji jamči brojnost izvedbi, zadovoljnu i brojnu publiku, pa i nagrade. Uvjerena sam da ništa od ovoga Požežanima neće izmaknuti.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 25. ožujka 2024.

Piše:

Narcisa
Vekić