Kombinacija satirične komedije i urbano-političkog igrokaza

Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Joza Ivakić, Pouzdani sastanak, red. Vladimir Andrić

• 

  Nakon deset mjeseci apstinencije od kazališnoga života, u Vinkovcima je 6. travnja 2024. svečano otvorena obnovljena i rekonstruirana zgrada Gradskoga kazališta Joza Ivakić premijerom Pouzdana sastanka Joze Ivakića u režiji Vladimira Andrića. Građanstvo je počašćeno dvjema pretpremijerama 4. i 5. travnja te je sa zadovoljstvom dupkom napunilo kazalište.

  Namjera redatelja i dramaturga, ujedno i ravnatelja vinkovačkoga kazališta Vladimira Andrića bila je predstavom dati omaž patronu vinkovačkoga kazališta Jozi Ivakiću postavljanjem na novoobnovljenu scenu njegova dramskog teksta napisana 1913., praizvedena 1915. u Osijeku, a tiskom objavljena 1922. u Zagrebu, i njime otvoriti prolongiranu kazališnu sezonu u obnovljenoj kazališnoj zgradi. Budući da tematizira politiku, predstava je omogućila visok stupanj poistovjećivanja s obzirom na to da se izvodi u kontekstu politikom zasićenoga suvremenog političkog života, u vrijeme predizborne kampanje uoči parlamentarnih izbora, skorih izbora za Europski parlament i predsjedničkoga izbora u Hrvatskoj, kada je politička retorika dovela do usijanja društvene mreže i medije.   

  Pouzdani sastanak kombinacija je komedije i urbano-političkog igrokaza u kojemu je satirični smijeh adresiran na nositelje negativnosti u privatnom i društvenom životu te funkcionira kao satirična komedija usmjerena na raskrinkavanje motiva borbe za opće i osobno dobro. Organiziranje i održavanje političkoga sastanka u birtijskom prostoru malograđanske sredine ozbiljno je narušilo uobičajeno harmonizirano stanje provincijskoga gradića te ugrozilo privatne planove i rejting birtije Gjuke Kolundžića.

  Radnja je smještena u birtiju, instituciju društvenoga života i oblik (malo)građanske društvenosti, koja se pokazala neadekvatnim prostorom političkog okupljanja i širenja ideja. Pitanje osiguravanja prostora za rad udruga građana i društava zapravo je iniciralo nastanak toga dramskoga teksta, kao i njegove sada već četvrte postave. Pouzdani sastanak praizveden je 1915. godine u Osijeku u režiji Aleksandra Gavrilovića, potom su uslijedile premijerne izvedbe 1978. u Vinkovcima u režiji Himze Nuhanovića i 1996. u Osijeku u režiji Damira Munitića.         

  Pouzdani sastanak dramatizacija je Ivakićeve novele Hrvatski dom koja kao oštra  društvena satira razvija okosnicu na nesuglasicama oko izgradnje gradskoga prostora potrebnoga za rad udruga građana, održavanje kazališnih predstava te knjižnicu i čitaonicu. Svoje je autobiografsko iskustvo Ivakić unio u navedenu novelu budući da je bio agilan član odbora za izgradnju Hrvatskoga doma u Vinkovcima, ali su interesi za opće dobro šire društvene zajednice bili ozbiljno narušeni sukobima nacionalnih, političkih, vjerskih i socijalnih interesnih skupina. U ondašnjoj konstelaciji moći Hrvati su pokazali političku nepismenost, a Ivakić je zbog svog nacionalnoga stava i djelovanja premješten kao gimnazijski profesor iz Vinkovaca na Sušak 1911., gdje je napisao Pouzdani sastanak, ali u žanrovskom transformiranju iz narativnoga u izvedbeni medij dramski sukob nije razvijao u pravcu nacionalnih tenzija, očito uslijed cenzure i autocenzure. Hrvatski dom ipak je izgrađen u Vinkovcima i otvoren 1923., u njemu su do 1991. bili smješteni knjižnica i čitaonica te kinematograf, ali je u srpskom granatiranju 16. rujna sravnjen sa zemljom i izgorio skupa s knjižnim fondom. Na tom je mjestu u srpnju 2023., dakle poslije stotinu godina, otvorena novoizgrađena zgrada Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci.

  U predvorju je obnovljenoga kazališta bio prigodno izložen rukopis Pouzdana sastanka, kojega je Ivakić prepisao učisto na Sušaku 1914. godine za kazališne potrebe i objavljivanje tiskom, a u posjedu je Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci, kamo je dospio darivanjem 2008. godine. 

  Vinkovčani su stoga imali više razloga za povlačenje paralela između prošlosti i sadašnjosti, kao i za identifikaciju s predstavom i njezinim autorom, također Vinkovčaninom.

  

  Društveno-politički zaplet u Ivakićevoj komediji oko organiziranja tzv. pouzdanoga sastanka u određenom političkom kontekstu deharmoniziralo je zatečeno stanje te priprijetilo katastrofom na području ljubavnih zapleta i društvenih odnosa. Na kraju je sve ipak okončano hepiendom te je produciralo emociju radosti najavom skoroga vjenčanja dvoje zaljubljenih, što komediji pridaje kvalifikaciju svjetonazorno afirmativne, u čemu prepoznajemo poetiku pučke dramaturgije.   

  Osim konteksta u kojemu su se mogli prepoznati i oni koji se bave politikom i oni kojima se politika bavi, uspjeh predstave postignut je odgovarajućom podjelom uloga, u kojoj je došlo do skladnoga poklapanja glume i lika. Posebice bih istaknula dobroćudnoga birtaša Gjuku Kolundžića u izvedbi Dušana Gojića, čiji je scenski govor bio za svaku pohvalu – kako na standardnom jeziku tako i na slavonskom dijalektu, koji je lokalnim koloritom začinio predstavu i tako je realizirao Ivakiću milu kombinaciju standardnoga i dijalektalnoga u komediografskom žanru. Dijalektalna je raslojenost proširena i na bosanski naglasak temperamentne Josipe Oršolić u ulozi preljubnice Vikice kao recentni dodatak govornoj šarolikosti. Bilingvalna karakterizacija umirovljenoga kapetana Takačića u izvedbi Vjekoslava Jankovića upotpunila je njemačkim inojezičnim slojem idiomatsku raznolikost, a obol svemu dala je i politička retorika Milana Bujanovića. Humor je proizlazio, osim iz komičnih situacija, i iz igre riječi, počesto iskrivljenih oblika.

  Uzgred spomenimo kako je Joza Ivakić konstruirao lik dobrodušnoga birtaša Gjuke Kolundžića koji nije htio politiku u svojoj birtiji znatno ranije negoli je Miljenko Smoje svojega Meštra proslavio filmskim medijem te je ostao upamćen u kulturnoj memoriji po izreci „Neću politiku u moju butigu“. Nameće nam se i usporedba između Ivakićeve slavonske birtije i Krležine „balkanske krčme“ s nepremostivim svjetonazornim jazom: Ivakićeva je birtija mjesto stereotipizacije raspojasane Slavonije, metafora slavonskoga hedonizma, opijenosti svirkom, veseljem i ljubavlju te propalog politikanstva.

  

  Režija je ostavila dovoljno prostora glumačkom izrazu u isticanju komičnih crta u interpretaciji likova karakterističnih za komediografski žanr: lukava krčmarica Reza (Antonia Mrkonjić), imućan ženik i snalažljiv političar Milan Bujanović (Vedran Dakić), muž rogonja Matiša Salajković (Dominik Karaula), submisivni birokrat Jakob Serdić (Mario Rade) i njegova supruga (Matea Marušić), mlada udavača Milka (Katarina Šestić Baotić), šarmantni zavodnik (Lorenco Tolić). Zanimljivo je da svi Ivakićevi dramski tekstovi imaju vrlo uspješne sporedne likove kao što su Joza Samokres, Stoka Kalaparić, Pero Crvenperka, Jakša Pijavica, Fila Franić i Đuro Dijanović (Zorko Bagić, Mario Rade, Vjekoslav Janković, Lorenco Tolić) i sporedne radnje, koje upotpunjuju glavni tijek, što se u izvedbi potvrđuje čak dvjema konfliktnim situacijama: razvrgnuće braka zbog pouzdanoga sastanka u očevoj birtiji između Jakoba Serdića i Kolundžićeve kćeri Julke (Matea Marušić) te ljubavne afere između Vikice i bonvivana.                    

  Dizajnom plakata i promidžbenih materijala Dubravko Mataković svojom prepoznatljivom poetikom humorističnoga stripa još više pridonosi razigravanju satiričnih crta,  ističući vizualnim i jezičnim diskursom grotesknost situacije, ambijenta i mentalnoga stanja uslijed obuzetosti političkim angažmanom, koji eto nije za provincijalce. Kako je tematika trodnevne svečanosti 4. – 6. travnja 2024. bila renovacija zgrade, teksta i izvedbe, tako je i plakat vinkovačke predstave replika plakata osječke izvedbe iz 1915., s revidiranim podatcima, relevantnima za suvremenu izvedbu, čime se potvrdila postmodernistička briga očuvanja baštine od zaborava i obnova starog na nov način.     

  

  Ovakvim je početkom rada u renoviranoj zgradi vinkovačkoga Gradskoga kazališta Joza Ivakić potvrđen nastavak repertoarne politike u kojoj ima mjesta za slavonsku dramsku baštinu i slavonske pisce, za razliku od slavonskih političara na hrvatskoj političkoj sceni.

  © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 10. travnja 2024.

Piše: