Izokrenuta slika naše stvarnosti
Gradska kazališna kuća Bjelovar, Kulturni i medijski centar Bjelovar: Ivan Kušan, Čaruga, red. Ivica Buljan
-
U Dnevniku Fabijana Šovagovića iz 1977. čitamo kako je upravo započela kazališna turneja Teatra u gostima po Slavoniji, Vojvodini, Srbiji, na kojoj će Kušanovu Čarugu, podnaslovljenu: Raspjevani pučki igrokaz s pucanjem i umorstvom, koji se događa 1923., u kasnu jesen, satiričnu komediju tiskanu 1976., odigrati Fabijan Šovagović, Ana Karić, Ivo Serdar, Vanja Drach, Vera Zima, Relja Bašić, Stjepan Bahert, Pero Juričić i Franjo Majetić. A nova je slavonska predstava Čaruga svoj život započela premijerom 18. svibnja 2024. u Bjelovaru.
U Kazalištu Komedija 2003. godine Čarugu je režirao Damir Lončar, koji je glumio i naslovnu ulogu, a sudjelovali su i: Ivica Zadro, Mila Elegović Balić, Saša Buneta / Adam Končić, Jasna Palić Picukarić, Željko Duvnjak, Davor Svedružić, Damir Lončar, Zlatko Ožbolt i Vid Balog. Joško Juvančić Jupa režirao je Čarugu 2010. u HNK-u u Zagrebu s Milanom Pleštinom i Vlastom Ramljak kao Čarugom i Ankicom, Dankom Ljuštinom, Goranom Grgićem, Anom Begić, Žarkom Potočnjakom i drugim izvrsnim glumcima. Čarugu je 2022. režirao i Boris Svrtan u osječkome HNK-u s Aljošom Čeplom u naslovnoj ulozi, Miroslavom Čabrajom kao veleposjednikom, a Antonia Mrkonjić igrala je njegovu nevjernu suprugu, uz drugu vrhunsku glumačku ekipu.
Čarugina sudbina, koju se moglo pogledati u predstavama i na mnogim inozemnim kazališnim pozornicama, revitalizira se i redizajnira cijeli niz godina, traje u legendama i mitovima. Nakon njegove strahovlade u Slavoniji i okolici još živi legenda o Čarugi, hajdučkom harambaši i vođi „Kola gorskih tića“. Premda je Jovo žario i palio, pljačkao i ubijao, sačuvalo se vjerovanje o nekoj njegovoj pravdi i naklonosti prema sirotinji. (….) Kako bilo da bilo, njegovo je ime ostalo duboko u narodnom sjećanju dublje od mnogih slavnih i zaslužnih. Manje je poznato njegovo dodvoravanje boljševičkim idejama, pod okriljem kojih je često djelovao i nastupao, kako se navodi u satiričnu i duhovitu Kušanovu romanu Čaruga pamti, dnevnik harambaše, napisanu u prvoosobnoj perspektivi, duboko razrađenim idiolektom isprepletenim neologizmima specifične etimologije (ko mesar, aufuterzen, El Karuga, Gevera, od milja Če) koji portretira Jovana Stanisavljevića Čarugu kao lucidnoga harambašu. U knjizi je i nekoliko dokumenata: originalna sudska presuda Čarugi, Malome i Krmpotiću, potvrda na kojoj je vidljivo da se kralj smilovao dvojici Čaruginih jataka, posljednji Čarugin portret u noći prije smaknuća 27. veljače 1925., Čarugine pustolovine u svescima, nekoliko fotografija suuhićenika i Čaruge koji je želio lijepo izgledati na slici pred smaknuće u Osijeku na koje je došlo 3000 ljudi, nakon suđenja od godine i dvadeset i dva dokazana ubojstva.
U predgovoru Kušan piše kako je ovaj roman-dnevnik nastao nakon prikupljanja obilne građe i usmenih iskaza (postoji oko dvije tisuće arhivskih dokumenata iz Beograda iz doba Kraljevine SHS i Beča, i sa suđenja u Osijeku) za scenarij koji supotpisuje s Rajkom Grlićem i snimanja filma i TV-serije redatelja Grlića kojemu Čaruga-Kušan metatekstualno i posvećuju svoj dnevnik, želeći rasvijetliti Čaruginu kontroverznu osobnost. Naslovnu je ulogu glumio legendarni Ivo Gregurević, uz respektabilnu glumačku ekipu: Davor Janjić, Petar Božović, Ena Begović, Dejan Aćimović, Branka Trlin-Matula…. Intrigirala ga je sudbina čovjeka rodom iz Orahovice (selo Bare, danas: Slavonske Bare) koji je postao kriminalac nakon što je bio odličan učenik posvećen knjizi, kojemu je majka umrla kad je imao deset godina, a otac odmah doveo drugu ženu koja dječaku nije bila draga i koji je trebao, prema očevoj želji, postati bravar, ali je unovačen jer mu je sudbinu odredio Prvi svjetski rat. Čaruga je 1916. počinio prvo ubojstvo, ubio je mađarskoga vojnika, udvarača svoje djevojke Katinke u koju je bio zaljubljen, navodno nakon uvrede da je Vlah. Poslije je krivotvorio dokumente i vojne propusnice, liječio se po toplicama i bolnicama, lažno se predstavljao i, promijenivši identitet, pio i kartao sa žandarima, političarima, vojnicima i slušao istine i mitove o sebi, ali i krao od njih kako bi se o njemu pričale priče koje i danas kolaju slavonskim ravnicama. Roman tiskan 1991. završava aktualnim nam rečenicama: Ma što se pričalo o meni i mojoj crnoj sudbini, ja sam uvijek spreman da se vratim u svoj rodni kraj, među svoje ljude, da im pomognem kad ustreba i kad im je najteže. Spreman sam i da ime promjenim, kao što već učinih u svome teškom životu, i da ih predvodim kao Jovo, Nikola, ili netko treći, mani ga. Jerbo znam da moj narod bez pravog vođe ne može, da ga j…. Kazalište još od antike supostoji s politikom, a i Kušan je oduvijek propit(k)ivao i istraživao političke igre i igrice (a politika se poigrala i s njim) pa je tako nakon izvedbe njegove drame Svrha od slobode, političke satire prikazane 1971. na Dubrovačkim ljetnim igrama, vodstvo Igara, na čelu s intendanticom, profesoricom Fani Muhoberac, moralo podnijeti ostavku zbog političkih pritisaka, što je mnoge obitelji dugoročno obilježilo.
Kazališta se u Hrvatskoj rijetko otvaraju, novih kazališnih kuća nema već desetljećima, tako da je veliki kazališni, ali i politički događaj za Bjelovar i za Hrvatsku otvaranje – nakon šezdeset i dvije godine, profesionalnoga kazališta, Gradske kazališne kuće Bjelovar (s vrlo dobrim logom crvene boje koji slovima BJ kreira masku i usta). Nakon dvadeset i jedne godine trajanja Bjelovarskih odjeka kazališta, BOK festa braće Navojec, na kojemu sa svojom kreativnom ekipom osmišljavaju iznimna (ne)kazališna događanja i dovode mnoge gostujuće predstave kazališno posebno sofisticiranoj publici, 18. svibnja odigrana je prva profesionalna negostujuća kazališna predstava nastajala u Bjelovaru nakon 1962. godine i gašenja tadašnjeg Gradskog narodnog kazališta Bjelovar. Čarugom je započeo stalni kazališni repertoar koji će se svake godine popunjavati dvjema premijerama.
Ivica Buljan, redatelj niza kazališnih uspješnica u Hrvatskoj i inozemstvu, odlučio je, u dogovoru s Dubravkom Vrgoč, kreativnom producenticom predstave (izvršni producent: Igor Pečenjev), sad intendanticom HNK-a u Rijeci, s kojom je u timu godinama vodio ZKM, HNK u Zagrebu i Festival svjetskoga kazališta, režirati Kušanovu Čarugu s probranom, vrhunskom ekipom glumaca i glumica, mahom zaposlenih u kazalištima u Zagrebu u kojemu su povremeno, osim u Bjelovaru, i imali probe (Državni arhiv, Vidra). Gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak pozvao me da svojim iskustvom pomognem u formiranju kazališta. Razmišljajući o tome koji bi tekst bio najbolji za otvaranje jedne nove kazališne priče, i to na periferiji, u Bjelovaru, Ivica Buljan i ja odlučili smo odabrati tekst koji bi mogao u ovim teškim vremenima u kojima živimo, zabaviti publiku, ali i povući reference na aktualna pitanja s kojima se kao društvo susrećemo. Uzvanici i premijerna publika tako su 18. svibnja svjedočili otvorenju profesionalnoga kazališta nakon šezdeset i dvije godine, Gradske kazališne kuće Bjelovar i prve predstave, Kušanove Čaruge, premijerno izvedene u Domu kulture, Kulturnom i medijskom centru Bjelovar. Na otvorenju je kratko i sadržajno progovorio gradonačelnik Dario Hrebak, Denis Hladiš, ravnatelj KMC-a, naklonio se i zahvalio u ime cijeloga tima publici, kao i Ministarstvu kulture na pomoći oko realizacije ovoga projekta, a zatim je predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković, također Bjelovarčanin, otvorio Gradsku kazališnu kuću. Bio je to svečan trenutak za sve Bjelovarčane, kao i za nas, kazališne putnike.
Vrlo produktivan i iznimno maštovit redatelj, Ivica Buljan doživljava kazalište kao veliku pozornicu na kojoj svi motrimo i na kojoj smo svi motreni, razbija kazališne i ine konvencije, pa tako i u ovoj bjelovarskoj predstavi razigrava prostor partera i balkona, otvara sva vrata i penje glumce ljestvama i/ili ih spušta iz gornjega svijeta, a u tome mu svesrdno pomaže, uz probrane majstore i majstorice glume, i uigrani autorski tim (ovaj je put, nažalost, stalni suradnik Robert Waltl bio samo u publici). Ana Savić Gecan znalački kreira kostimografski kod predstave, funkcionalne i oku privlačne kostime, vodeći računa o glumačkim habitusima i karakterima, bojama i materijalima i u kojima se glumci vrlo dobro kreću i osjećaju. Tako Nini Violić kao Ankici Ardonjak dodjeljuje erotizirane kostime pastelnih boja, s nekim referencama na kostime iznimne glumice Ane Karić u Čarugi Teatra u gostima, stalne Buljanove suradnice, koja je otišla na Drugi Svijet prije deset godina, a kojoj je predstava u nekim elementima, kao i u emotivnome smislu, posvećena, a koje glumica izvrsno (raz)nosi po sceni. Savić Gecan (asistentica kostimografije: Laura Špoljar) kvalitetno osmišlja i kostime žandara, muževa i ljubavnika, brata i sestre, razbojnika i glazbenika, visoko estetizirano i razrađeno do najmanjih detalja, uključujući i donje rublje u kojemu su u nekim izazovnijim scenama glumci, a koje treba pojačati komediografski žar, ali i zadržati pristojnost i dostojanstvo glumaca.
Nina Violić izvrsno je realizirala udanu ženu koja se želi riješiti svoga muža i u tome pretjeruje pa se, gotovo groteskno, osigurava tako da nekoliko muškaraca moli za tu uslugu, a na kraju ga nehumano i brutalno pokriva i davi u verističkoj, ali majstorski redateljski i glumački realiziranoj sceni. Violić je izvrsna u kontaktu sa svim glumačkim partnerima, dominantna u scenama, ali je i vrlo dobra glumačka partnerica. Ženski je antipod Čarugi, suvereno vlada scenom i arhetipski prikazuje jake žene muške energije, strasti i mozga, od antičkih tragetkinja, preko baroknih žena ratnica, Kovačićeve Laure ili hajdučice Lare, do Krležinih romansiranih i dramatiziranih junakinja: Eve, Castellice, Laure, od kojih je neke i sama glumila, kao i Novakovu Milenu. Najbolja je ipak u solističkoj kabaretnoj sceni u kojoj pjeva u kostimu-negližeu. Na kraju drame i predstave jedina, iako je naručila ubojstvo vlastita supruga, nije kažnjena, oslobođena je optužbi i udala se za žandarmerijskoga kapetana Nikolu Giljetića. Naš „Čaruga“ se prvenstveno oslanja na kriminalističku priču, triler, ubojstvo je u prvom planu, svi smo okrutni, zli, žedni krvi, umočeni u zločin koji Ankica organizira. Puno više smo se oslanjali na podsvijesno, dugo smo čitali tekst i odnose objašnjavali kroz psihoanalizu. To nas je dovelo do jedne zanimljive razine razumijevanja Kušanovog teksta. Pritom smo se beskrajno zabavljali i uživali jer njegova duhovitost izlazi na neki sasvim drugačiji način, preko okrutnosti i beskrupuloznosti tih divljih karaktera. Ankica je monstrum, ona toliko silno poželi ubiti svog muža Ardonjaka da ne odustaje od svog umobolnog plana, uključi svih, najveća je manipulatorica jer učini da su svi krivi kako bi se na kraju sama izvukla iz svega.
Sreten Mokrović, izvrstan glumac kojega nažalost dugo nismo gledali na zagrebačkim scenama, glumi Ankičina muža Jurja Ardonjaka, bogatog slavonskog veleposjednika, vrlo sugestivno, moćno, prijetvorno, kao moćnika i zainteresiranoga ljubavnika, a poslije kazališne smrti, u svojevrsnome epilogu, s bijelom kazališnom maskom na licu (majstorica maske /šminka/: Iva Šimunović Lisak), svira i pjeva (kao poznati i priznati glazbenik među glumcima) prateći Čarugu, a Navojec i Mokrović nakon toga čitaju i presudu ubojicama, naoko neobvezno, izvan svojih uloga, komunicirajući gotovo kabaretno s publikom, prepričavajući što se zapravo dogodilo ubojicama uključenima u zločin, što je i šlagvort glumcima za poklon i oduševljen pljesak publike.
Bojan Navojec, jedan od najpopularnijih Bjelovarčana, igra, čini se logično, Čarugu, koji se u predstavi pojavljuje kad već upoznajemo sve druge dramske osobe i rukavce sižea. Iako se u informativnoj kazališnoj knjižici, sa 9 glumaca portretiranih u trilerskoj poziciji i naslovnicom na kojoj je slovo r dobilo zamjenski revolver na crvenoj, krvavoj podlozi, u vrlo kvalitetnome tekstu Željke Matijašević naglašava kako je poprilično smotan, nespretan, vrlo duhovit, on na scenu ulazi kao mimikrirani bogataš u kožnatome kaputu i šeširu, govoreći usporeno i pomalo karikirano, ali i pokazujući raspon svoga talenta povremeno se upuštajući u komedijska koreografirana (rukometna) rolanja, nalik onima u davnim kaubojskim filmovima, s pištoljima iznenadno usmjerenima prema publici. Ovako prikazan antijunak ne odgovara u svim segmentima romansiranome i filmskome Čarugi, jer zapravo predstavlja drugi dio njegova kratkoga i burnoga života (1897. – 1925.), tako da su dominantni, u njegovu kazališnome svijetu, novac i moć, a žene kao da su u Kušanovoj drami i predstavi u drugome planu. Navojeca dugo nismo gledali u HNK-u u kojemu je ostvario nekoliko iznimnih i karakterno podsjećajućih uloga, kao što je Jazon u Pandurovoj Medeji, Karl i Franz Moor u Schillerovim i Tauferovim Razbojnicima, Ivanov u Nekrošiusovu i Čehovljevu Ivanovu….
U svim ulogama pouzdan, Frano Mašković glumi Josipa Zeljića sugestivno, snažno, jakim glasom (u nekim su trenutcima predstave neke replike nekih glumaca pretihe) i stasom, potpuno glumački opravdavajući jednog od kriminalaca, precizno razrađenim idiolektom, dužinama i melodijom (osim u jednome trenutku male dekoncentracije kad odjednom čujemo jednoga renesansnoga majstora), spretno se i suvereno krećući pozornicom na svim razinama kao mač/ška. Polifunkcionalni prostor interijera: dnevne sobe, spavaćih i hotelskih soba, eksterijera rijeke, upotpunjuju zastori koji sukreiraju scenu; na početku je jedan s plakatom predstave u dnu scene, neki se zastori spuštaju do polovice visine pozornice, nekad se poluzatvaraju, uvijek s ekouzorcima na sebi, uz jedan tabletić/milje na foteljici (kao minieurovizijska referenca), a cijeli prostor oblikuju slovenski duo Sonda (uz oblikovanje svjetla) i Toni Soprano Meneglejte (koji je i oblikovatelj videa), a asistent scenografije i rekviziter je Edo Hrženjak.
Borisa Možbolta glumi Pavle Vrkljan, glumac lijepoga stasa i glasa, vrlo dojmljivo prezentirajući promućurnoga Ankičina ljubavnika, prevrtljivoga i lukavoga mjernika koji je navodno završio bečke škole i ima profinjen ukus, pa tako svojom višom kulturom odgovara Ankičinim idealima i željama. Ružica Maurus je Tonka Možbolt, njegova sestra s kojom se uselio u kuću gazde Jurja i koju zapravo podvodi starom farmeru nadajući se dobrom mirazu koji će joj on možda dati. Mlada se glumica, odnedavno stalna članica Kazališta Komedija, vrlo dobro nosi s izazovnim zadatkom potencijalne ljubavnice i zaručnice nekoliko muškaraca, a dobro se drži i parirajući Nini Violić kao jedinoj suglumici na sceni. Izvrsno pjeva, vrlo je opuštena, decentna u reakcijama, vrlo lijepo nosi kostime. Omiljeni nam Drago Mlinarec skladao je sjetnu i sentimentalnu glazbu (i oblikovao zvuk) kao mekanu i suptilnu protutežu grubosti, nasilju i pojačanoj seksualnosti, balans na vagi okrutnosti. Ivan Čuić glumi Miroslava Frankića pouzdano, osmišljeno, ulazeći u služinački karakter odmjereno, bez jake geste, kao pouzdan partner, uvodeći decentno neke elemente komičnosti, kao što su iznenadne reakcije, spavanje u bračnome krevetu s gazdom, prošetavanje scenom u donjemu rublju, pomalo nespretno zavođenje Tonke Možbolt, sapunanje gazde i sebe, brijanje, čišćenje s lica maske od pjene. Adama Žažića glumi Pavle Matuško, pristaloga stasa i brze reakcije, odmjereno i dostojanstveno, kao zavodnika Tonke Možbolt, žandara koji na kraju hapsi kriminalce, a izvrstan ZKM-ov glumac Vedran Živolić je Nikola Giljetić Gile, potpuno se tjelesno i glasovno transformirajući za ulogu žandara na najvišemu položaju, koju suvereno donosi i okončava ovu satiru (asistentica dramaturgije: Ana Perković). Vrlo su duhovito redateljski i glumački riješene scenske križaljke međusobnih prepletanja glumaca na sceni, odlazaka i dolazaka, linija kretanja, a pogotovo je duhovito križanje triju parova glumaca u kazališnome mraku: Navojec i Mašković, Violić i Vrkljan, Mokrović i Čuić, uz povremeno dolaženje i odlaženje žandara. Glumci u predstavi Čaruga funkcioniraju kao izvrstan kazališni stroj, bez pogrješke u kretanju, tekstu, kao uigrani kazališni tim koji se međusobno glumački potpomaže vođen redateljem Ivicom Buljanom koji sve konce drži u svojim rukama, radeći s glumcima kao na filmskome setu, precizno i pripremljeno, znalački, oslanjajući se na svoje stalne kazališne suradnike, referirajući se često u režiji i na kultne filmove.
Mene u „Čarugi” zanima psihoanalitički kaos u kojem se mitski razbojnik, veliki ljubavnik, nađe u ulozi naručenog ubojice. Izvore inspiracije nalazim još iz vremena studija kada sam bio opsjednut Chabrolovim filmovima. Jedan mi je poseban – „Nevini ljudi prljavih ruku” s Romy Schneider. Film ima sličan zaplet kao i "Čaruga": zanosna supruga odluči eliminirati muža, domoći se njegovog novca i pobjeći s mladim ljubavnikom. Ono što slijedi su preokreti, djelovanje makinacija, sve do raspleta koji se polako otkriva u fazama. Kušan je i najerotskiji domaći pisac, a u „Čarugi“ je radikalan, na način koji će Tarantino raspisivati kasnije.
Prva profesionalna predstava u produkciji KMC-a, sigurna sam, oduševit će gledatelje suočivši ih s izokrenutom slikom naše stvarnosti. Bjelovar nije daleko; ako niste bili na premijeri i na drugoj izvedbi 19. svibnja, svakako nabavite ulaznice za 8. i/ili 9. lipnja, nećete požaliti što ste se zaputili u grad glum(a)ca i pogledali Čarugu u profesionalnome bjelovarskom kazalištu. Želimo Čarugi dug niz predstava, možda dohvati i kultnu tristotu. Čaruga putuje….
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2024.
Piše:

Muhoberac