Virtuozna izvedba mladog ansambla

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Antun Šoljan, Romanca o tri ljubavi, red. Denis Brižić

• 

  Romanca o tri ljubavi, drama Antuna Šoljana, premijerno je izvedena u programu Riječke ljetne noći 3. srpnja 2024., a režirao ju je dramski prvak  HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci Denis Brižić.

  U intiman svijet njezina veličanstva Ljubavi (a što bi ona zapravo bila?)  publika je zakoračila sjedeći na scenskim daskama pozornice, tj. u Gospinu dvorcu, u samom središtu izvanredne glumačke govorne interpretacije u kojoj su istovremeno i Shakespeareov stihični metar i Šoljanovi jezično ironični binomi ostvareni u susretanju prošlog i dominantnog (također i scenografski i kostimografski) s jedne strane, a pritom aktualnog (subjektivno poimanje ljubavi) s druge strane. U dvorskom prostoru publika se susrela s govorničkom preciznošću doživljenih karaktera. Pojedina glumačka replika (snažno i samouvjereno dominirala je Nika Grbelja u liku Gospe) pružala je misaoni izazov na koji se druga replika nadovezala. U dinamičnoj glumačkoj igri ove dvočinke, Gospa, kao i ostali likovi, osuđena je na samoću  i dosadu dok izvan zidina dvorca, negdje, njezin muž ratuje. U Boccacciovoj maniri Šoljan ovdje plete motiv očuvanja Gospine kreposti (nosi pojas nevinosti) koju tijelo (ali i srce) izdaju kada se u dvorcu i njezinoj samoći dogodi Vitez. Pratimo poimanje zahtjevne teme ljubavi ili onoga što bi ona bila u različitim perspektivama koje brišu vremenske granice i postaju i ostaju izazovi ljudskog postojanja, kako je i Službenica naglasila Gospi: „Vi ste bar bili udati i znate što je ako ne ljubav, bar život u dvoje, a ja se nikad ni udati neću, jer svi su, svi su otišli u rat“.

  

  Za ovaj četveročlani glumački ansambl i redatelja ljubav je dramski esteticizam koji su nam donijeli režijom i izvedbom. Scenom je ponajprije dominirala njihova lakoća igranja, koja zapravo nikada to nije kada se nama, publici, sve učini lepršavo i jednostavno. Upravo je obrnuto; odrađena je pomno uvježbana suigra kako bi se postigla doživljena lakoća igranja, od idejnog scenskog rješenja do svake pomno razrađene replike i nevjerojatno precizno promišljene mizanscene te sve do zvučnih efekata (kojima su u izvedbi doprinosili i sami glumci). Ovo dramsko djelo ocijenjeno kao izazovni žanrovski hibrid druge polovice dvadesetog stoljeća, osvojilo je riječku komornu publiku koja je, kako je već rečeno, izravno zavirila u svijet intime dvorskih likova. Zanimljivo je kako je publika u viziji Denisa Brižića zapravo još jedan sveprisutni karakter, peti kolektivni lik ove predstave koji u vlastitoj intimi razvija neizgovorene replike o spoznavanjima na temu ljubavi, ali i o karakterima s kojima se ostvarenom blizinom u prostoru i mimoilazi i susreće u pogledima. Reakcije publike, bilo da je to umna tišina u dramskoj napetosti ili smijeh na komične prizore, u dokinutoj granici između publike i scene ostvaruju scensku redateljsku intertekstualnost. Intertekstualnost originalnog dramskog teksta kojom obiluju i glumačke replike, osim prepoznatljivog Shakespearea, podastrla je publici i Lorcu i Ujevića (motivi zelenog u prirodi i motivi  ruža). Naglasimo da je snažnu filozofsku notu, monološki, u skrušenom služenju ljubavi kao odanosti službi čovjeku i prirodi likom Kapelana doživljeno donio Petar Baljak.

  Tonko Maroević zapisao je o Šoljanovoj drami: „Na neki način tekst je i platonistička rasprava o ljubavi i smrti ili pak sofistička igrarija o relacijama duševnosti i tjelesnosti, bliskosti i sveobuhvatnosti, raspolovljenosti i bolnoj težnji apsolutu.“ Upravo je tu dominantnu notu poimanja ljubavi redatelju Brižiću kao i čitavom ansamblu uspjelo donijeti u ozračju otvorene ljetne pozornice Art kvarta Benčić.

  

  Romanca nam donosi četiri karaktera, junake iz neke daleke prošlosti, srednjovjekovnog razdoblja križarskih ratova. Nalazimo ih u dvorcu. Tu su spomenuta Gospa (Nika Grbelja), Službenica (Romina Tonković), dvorski Kapelan (Petar Baljak) i Vitez (Mario Jovev). S obzirom na to da se pojam romance u dramskom rodu oslanja na komične i tragične elemente, u Šoljanovu tekstu, kao i u redateljskom zahvatu, komično prati ljubavne zaplete koji ipak završavaju tragično.

  Četiri karaktera dotakla su ljubav zbog koje su, svatko na svoj način, dodirnuli i smrt. Vitez se, sljedeći zov čudne ptice koja se nad njim nadvila, utopio. Možda je njegovo utapanje simbolično traganje između duhovnog i tjelesnog doživljaja ljubavi. Za njim, tugujući, Gospa kojoj je trubadurski zanos duhovnog u ljubavi ostvareni ideal, ispija otrov, a usmrćuje se i Službenica (doživljavamo scenski  izvrsnu retoričarku Rominu Tonković) koja je Viteza svojim tijelom darivala noću kako bi ga njezina Gospa u svojoj očuvanoj čednosti imala danju, za pratnju u svojim šetnjama dvorcem. I Kapelan je ljubio, ljubio svoje ruže i ružičnjak koji je pomalo u zapletima nestajao, ali ostale su ruže kojima je okitio grobove ovih triju zaljubljenika.

  

  Romanca o tri ljubavi u režiji Denisa Brižića, a u izvedbi ovog četveročlanog, mladog i virtuoznog ansambla na scenu nam je donijela Gospu Avantiru (Matoš) – umjetnost – za koju bismo rado da je i dalje slijede u nadolazećim redateljskim i glumačkim ostvarenjima. Ova predstava zaslužuje reprize te očekujemo da Gospa otvori vrata svojega dvorca budućim posjetiocima.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2024.

Piše: