Vojnovićeva poljska veza

7. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Ivo Vojnović, Čudo svetoga Vlaha i obilježavanje Dana poljske kulture

  • Ivo Vojnović (Dubrovnik, 9. listopada 1857. – Beograd, 30. kolovoza 1929.), hrvatski književnikSvake godine uoči 9. listopada posebno se sjetimo našega dragoga Iva Vojnovića, rođenoga toga dana godine 1857. Sjećamo ga se i obilježavajući sto pedeset godina Konteova života. Sjećamo se ovih dana i Konteove veze s Poljacima. Na kazališnom programu i plakatu, ali i na tad vrlo popularnom a danas gotovo zaboravljenom listiću, koji je bio tiskan 1. veljače 1928. godine u Dubrovačkoj hrvatskoj tiskari što ju je zastupao Ivo Birimiša, otisnut je program „Svečane akademije prigodom 70-godišnjice gospara Iva conte Vojnovića“. Predstava se događala u srijedu, 1. veljače 1928. godine u Bondinu teatru, a na njoj je sudjelovala Dubrovačka filharmonija, pjevačko društvo Dubrava i članovi dubrovačke Vojne glazbe. Prije početka središnjega događaja, u osam sati uvečer prof. dr. Albert Haller održao je predavanje Ivo Vojnović kao pjesnik Dubrovnika. Nakon toga uslijedila je premijera najnovijega Vojnovićeva djela naslovljena Čudo svetoga Vlaha, žanrovski određena kao „misterij u pet dijelova za soliste, zbor i orkestar“. Prvi dio ove kratke drame – zapravo žive, dijalogizirane slike i libreta, na plakatu-programu označen je kao „Mirna posjeta Mlečana. Radost u Dubrovniku“. Drugi dio nosio je naslov „Scena u crkvi. Prikazanje Sv. Vlaha“, treći „Rat“, četvrti „Priče o ratu“, a peti „Proslava Sv. Vlaha“.

    Vojnović je tekst o čudu svetoga Vlaha bio napisao nekoliko mjeseci ranije, na poticaj poljskoga skladatelja Ludomira Michala Rogowskoga, koji je tad živio u Dubrovniku, i koji je napisao glazbu. Izvedbom je dirigirao češki dirigent Josef Vlach-Vruticky, u Dubrovniku omiljen skladatelj, koji je u Gradu živio od 1926. do 1945. i za vrijeme izvedbe Čuda svetoga Vlaha bio trideset jednogodišnji profesor glazbe u dubrovačkoj gimnaziji; zalaganjem tadašnjega direktora gimnazije Bernarda Lazarija, godinu prije, 1927., preuzeo je dirigiranje u Dubrovačkoj filharmoniji. Kao solisti nastupili su tenor Dinko Zorović kao Knez, bariton Jakob Pardo kao Pop Stojko i bas dr. Frano Dabrović kao Sveti Vlaho.

    Prikazanje sv. Vlaha u Dubrovniku

    Iako je već bio jako slab i bolestan, dvije godine prije svoje smrti, 30. kolovoza 1929., Vojnović je poslušao molbu Ludomira Michala Rogowskoga, poljskoga skladatelja rođenoga u Lublinu 1881., koji je došao u Dubrovnik na kratak odmor 1926. i, očaran ljepotom Grada, odlučio postati stalnim stanovnikom te napisati nekoliko skladbi potaknutih Dubrovnikom. Zamolivši Vojnovića da napiše nešto u stilu oratorija ili legende, bio je oduševljen konte Ivovom obradbom legende o svetom Vlahu. Dubrovački list u petom broju godine 1927. zapisuje: „Predmet koji je g. Vojnović obradio, kako će se naši čitatelji uvjeriti, uzet je iz legenda o postanku pobožnosti i ljubavi našeg puka za Velikog našeg Sveca, Sv. Vlaha. Iz starih knjiga i crkvenih obreda pjesnik je sastavio originalnu stvar koju će g. Rogowski odmah početi da je izradi u grandioznim proporcijama za jednu od naših crkava. Zahvalni smo pjesniku Trilogije  da nas je počastio tako prezanimivim novitetom.“

    U listopadu svake godine Dubrovčani mogu nazočiti obilježavanju Danâ poljske kulture, a povodom obilježavanja godišnjice skladatelja i dirigenta Rogowskog, koji je umro u Dubrovniku nakon gotovo tridesetogodišnjega boravka, 1954. godine, a kojega se i danas stariji stanovnici Ploča i Svetoga Jakova, u čijem je samostanu živio i radio do kraja života, sjećaju kao prekrasne osobe i umjetnika, sudionika kulturno-glazbenih događanja i skladatelja simfonija, opera, baleta, kantata, rapsodija... Rogowskijeva glazba nadahnuta Gradom izvodi se već tradicionalno u Kneževu dvoru pod nazivom Dubrovačke impresije.              

    Ludomir Michał Rogowski (Lublin, 3. listopada 1881. – Dubrovnik, 13. ožujka 1954.), poljski skladatelj i dirigentPosebno znakovitih dana u listopadu koji slijede, najviše devetoga i petnaestoga sunčanoga a tužnoga, ali i rijetko iznimno sretnoga dubrovačkoga mjeseca, mislimo, osjećamo i naslućujemo kao da jedan od najboljih hrvatskih književnika, Dubrovčanin Ivo Vojnović, rođen 9. listopada 1857. a umro 30. kolovoza 1929., korača rubovima nekoga svijeta sličnoga jednome našemu i jednome Shakespeareovu svijetu – pozornici – grobištu, razgrćući točke zastrtosti onostranoga. Čini nam se kao da neprestano bolno s Ivom Vojnovićem klizimo trpnjom i boli blizine smrti i neostvarene, izmičuće sreće, usjedištujući svoju ljubav, kao i Ivo Vojnović i njegove figure sjene, u predmetima žudnje i čežnje. U predmetima čežnje što se od nježnoga ocrta miholjica do sutonskih lukijernara, od ćućenja struka lovorike, pelina i vrijesa do čempresnih skladnosti, od pjeva čiopa do zvuka kikara, od kipova svetoga Vlaha do obiteljskih fotografija, od pisama do pjesama, dramoleta i romana prostire u ljubav prema cijelom Gradu, teatru krinolina, mahalica, moskara, zrcala, kostima i perika, melodioznoga dubrovačkoga govora i ponosnoga gosparstva. Gradu u koji se skrio pathos sjećanja, nostalgije i života u vječnoj prošlosti, a koji sve manje danas prepoznaje vlastitost, često joj se čak i izrugujući. 

    Pomišljajući na Iva Vojnovića kao na jednoga od najsnažnijih otkucivača dubrovačkosti u nekad Gradu-Svijetu-Utopiji s čudnovatim a tako šarmantnim protagonistima „mrtvijeh stvari“ u biserima hrvatske dramske riječi, pomišljamo i na  stalnu a slabo prepoznatu poveznicu vječnoga dubrovačkoga fenomena što spi trenutno ili stalno u figuri povlaštene glazbenolikosti, u figuri naših najdražih, naših sjećanja, ljubavi i neprežaljene potrebe razgovora i prijateljstva.

    Ansambl <em>Ekvinocija</em> 1903., Ivo Vojnović gleda u Vlaha Slijepoga, Dubrovnik, 1903.

    Uvijek se iznova prisjetimo i tužne činjenice da Ivo Vojnović, rođen i pokopan u Dubrovniku, danas nema svoju kuću-muzej, iako ima velik broj istorodnih duša-škatula u susjedstvu od Straduna, Boninova, Mihajla, od praznih, zapuštenih i napuštenih kuća – živih i tužnih  grobova. Vadimo zato svakotrenutno, a posebno danas, svoje unutarnje ormare, regale, škrinje, prostore sjećanja na naše drage umrle. Često izvadimo Dubrovačku trilogiju i Ekvinocij(o), malo rjeđe ali sa sjetom dragu venecijansku Gospođu sa suncokretom, pa onu zaboravljenu škatulu s papirima, kartolinama, tužno privlačnom, izblijedjelom kartušinom od libara, pismima i čombima, uspomenama iz mladosti i starosti.

    Ne znamo više koliko je Vojnović među nama. Je li možda tamo, tamo, sjedi li u Dubravki, na Brsajama?! Eno ga, prohodi ulicama od Grada u nevidljivoj karoci, i pita se začuđeno đe je oni štimung, đe su oni ljudi, skladno dubrovački, gosparski kostimirani i skladnoga ponašanja, što su sjedili uz njega u kavani, kundurovali u kantunastim i hladovitim zaustavljanjima u điravanju. Đe je nesto i postoji li uopće više mitski Grad gospara i gospođa antikijeh?! Vratio se Konte Ivo možda opet  u Dubrovnik, i sjedi s nama u bijelome vestitu, s bijelim panama klobukom. Na oku monokl, a okolo njega veliko društvo pozorno ga sluša. Ali sad samo u jednom potpuno nemogućem, a tako dragom i nedosanjanom dubrovačkom snu.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. rujna 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam