Izazovi ritmiziranog govora i alegorije bez izražene radnje

8. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Ivo Vojnović, Gundulićev san u Bondinom teatru i HNK-u u Zagrebu

• 

  Godine 1893. Dubrovnik je pripremao veliku Gundulićevu godišnjicu. Na Poljani, prozvanoj Gundulićevim imenom, otkriven je veliki Rendićev spomenik Gunduliću u secesijskom stilu, koji i danas okuplja rijetke prodavače što zaludu pokušavaju zadržati duh ambijentalnosti i dubrovačkosti, dok se turisti pitaju što to prikazuju prizori u podnožju kipa nekoga trgovca, ni ne sluteći da je riječ o poznatom hrvatskom baroknom pjesniku. Vojnovićeva je drama, koju naziva patriotskom, a žanrovski bi se mogla odrediti kao dramsko-lirski oratorij, bila prikazana 25. lipnja te, 1893. godine, povodom proslave otkrivanja spomenika.

  Ivov je tekst, prvi dramski, bio prikazan u Bondinom teatru, a u njemu su glumili Vojnovićev brat Lujo – ulogu Pjesnika, i sestra Gjene – ulogu Vile. Na proslavu otkrivanja spomenika i na Gundulićev san došle su mnoge ugledne osobe, a iz Zagreba čak Franjo Rački. Međutim, sama izvedba i tekst ostali su dosta slabo prihvaćeni, nezamijećeni. Tome je pridonio i tadašnji slab ugled Bondina teatra. Luka Bundić, naime, podigao je kazalište na mjestu izgorjeloga francuskoga teatra, pa je kazalište „palo na prosjački štap” unatoč činjenici što su vlasnici loža davali između šesto i dvije tisuće forinti. To je Bondino kazalište otvoreno nakon Božića 1864. godine Verdijevom operom Ernani, a bilo je svedeno na gostovanja talijanskih i hrvatskih družina. Godine 1855. uključuju se svojim nastupima i dubrovački kazališni diletanti, izvodeći razne prigodne programe, a prvi put surađuju s Vojnovićem upravo u izvedbi  Gundulićeva sna 1893., ne pokazujući visok umjetnički doseg.  

  Osim toga, kazališnim je diletantima bilo teško izvesti Vojnovićevu veliku pjesmu u prozi, ritmiziran govor i alegoriju bez izražene radnje, s naglašenim lokalpatriotizmom, potaknutu Mussetovim tekstom La Nuit de Mai, u kojoj Pjesnik razgovara sa svojom Muzom u prepletu romantizma i impresionizma. U Vojnovićevim dijalozima neki su prepoznali preobraženi narodni deseterac, na sceni teže izgovorljiv. Izraženi kult Dubrovnika, slobode, krik za slogom, teatralnost vizija, živih slika i apoteoza ostali su u drugom planu za trenutkom realnosti i stvarnosti. U trenutku otkrivanja Gundulićeva kipa, naime, svađe i tuče Hrvata i Srba dosežu vrhunac ispred prizora Osmana što ih otkriva Rendićev spomenik, dok se u teatru kazališni diletanti upiru pokazati „molitvu za slogu”, kako Vojnović naziva svoje djelo, objavljeno kao proza u Dubrovniku 1893. godine.

  Kad su se početkom devedesetih 19. stoljeća Vojnovićevi, svi osim Gjene, koja živi u jugoistočnoj Francuskoj, u starom dvorcu Loiseauvljevih La Sauge, vratili u Dubrovnik, i kad je Ivo postavljen za komesara Kotarskoga poglavarstva u Dubrovniku, s godišnjom plaćom od devet stotina forinta, uzeli su stan na Placi, na suprotnoj strani kuće u kojoj se Ivo rodio. U toj su kući Gjorgjića živjeli od 1892. do 1903., a Konteu je poslužila i kao model za dramu Maškarate ispod kuplja. Tu je Ivova majka ponovno otvorila salon kakav je prije imala u Dubrovniku, pa u Splitu i Zagrebu, da bi skupa s Ivom i Katicom primala „zadnje gospođe dubrovačke”.

  Vojnovićevi su došli u Dubrovnik sasvim različit od onoga koji su napustili. U Gradu više nije bilo Strossmayerova Slovinca ni sastajanja Vojnovićevih u ljekarni Rafa Šarića, a nije bilo ni snatrenja na Lokrumu o Maksimilijanu i Charlotti. Vojnovići su došli u Dubrovnik rane Supilove političke djelatnosti i Crvene Hrvatske, pa bi muški dio familije, otac i Ivo, s drugim Dubrovčanima morao uvečer kratko prošetati Placom/Stradunom i zatim sjesti u Kavanu u kojoj Ivo nije prepoznavao Dubrovnik svoje mladosti. Umjesto toga gledao je i slušao ispred crkve svetoga Vlaha hrvatsku limenu glazbu Gundulić koja uz bodrenje publike izvodi Malena je Dalmacija, dok s druge strane crkve Dušan Silni izvodi Tamo daleko. Istodobno, Dubrovačko radničko društvo izlazi iz skuta Narodne stranke i pokreće Hrvatsku radničku zadrugu 1894. godine.

  Stric Đorđe šalje dvjesto forinti za srebrni vijenac za Gundulićev spomenik, a perovođa Poglavarstva Ivo Vojnović sastavlja 21. prosinca 1891. godine upute Odboru za spomenik o prikupljanju dobrovoljnih priloga, istodobno pišući svoj dramski prvijenac o Gundulićevu snu i slozi. Priređena je večera u čast Mihu Klaiću, a Kosto se izjašnjava za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, u kontekstu Nagodbe s Khuenom, pri čemu traži postavljanje na federativnu osnovu veze Dalmacije s Hrvatskom i proglašenje Dubrovnika slobodnim kraljevskim gradom, da bi bio osuđen na političku neaktivnost i upućen arhivskom proučavanju dubrovačke pravne povijesti. Ivo je odmah nakon što je došao u Dubrovnik, u funkciji komesara, „zbog veleizdaje” zapovjedio zapljenu i rasturanje sloga Crvene Hrvatske kolovoza 1891. jer je objavila tekst natpisa s proslave 25-godišnjice bitke kraj Visa u Hrvatskoj neretvanskoj čitaonici, u kojem saveznike Talijane imenuje neprijateljima. Trinaest godina poslije, nakon Na taraci, u krakovskom časopisu objavljeno je 1904. Ivovo pismo grofici Kristini Zaleskoj u kojem napada novi, austrijski Dubrovnik kao „bezimenu, nisku, kozmopolitsku agenciju za emigrante i špekulante”, a Crvena Hrvatska – ne više Supilova, napada ga u uvodnom članku 1904. što se pravi jedinim pravim Dubrovčaninom, a nije se ni odgojio u Dubrovniku, „…nego je zasio na stolicu austrijskog političkog komesara, a svoje slobodne časove provađao je u društvu koje je naprosto negacija Dubrovnika; pravi operetu od težnji novog Dubrovnika da se pridigne.”

  Godine 1897. Gundulićev san preuzeo je Stjepan Miletić, i on je svakoga siječnja, uz Dubravku i pratnju Zajčeve glazbe, izvođen u Hrvatskom narodnom kazalištu, dvadeset i šest puta do 1920. godine. Godine 1897. Ivo Vojnović upućuje prosvjedno pismo upravi HNK-a što mu Gundulićev san prikazuju bez odobrenja, tražeći hitan honorar. Godine 1913. Narodno dalmatinsko kazalište gostuje s Gundulićevim snom, a prikazuje se i 1938., o proslavi 300-godišnjice Gundulićeve smrti. Oba puta bez uspjeha za Vojnovića, genijalnoga hrvatskoga pisca.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 5. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.