Nesretna držićijada

17. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Odabir iz dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara 2008. godine posvećenog 500. obljetnici rođenja Marina Držića

• 

  Godine 2008., u prigodi petstote mu godišnjice rođenja, ponovno se slavilo Marina Držića. Hrvatski Sabor je na prijedlog Vlade proglasio Godinu Marina Držića, u Dubrovniku i Sieni održana je međunarodna konferencija, a u Parizu znanstveni skup o Držićevom  životu, djelu i recepciji, Leksikografski zavod izdao je Leksikon Marina Držića, HAZU je objavila zbornik Putovima kanonizacije s izborom najvažnijih držićoloških ogleda (načelno slično bilo je i izdanje nakladničke kuće Litteris te Doma Marina Držića Marin Držić's 500th Birthday), a Matica Hrvatska i Dubrovačke ljetne igre u jednoj su knjizi, tiskanoj na čak 1700 stranica, objedinili prijevode Dunda Maroja na sedamnaest jezika. O životu Držićevih djela te godine na hrvatskim pozornicama i njihovom odjeku u kritičkoj recepciji, detaljnije piše Hrvoje Ivanković:

  „Što se pak s Držićem u toj i prethodnoj godini događalo u onom, za njegovo djelo ipak najvažnijem, kazališnom segmentu, publika Dubrovačkih ljetnih igara imala je priliku doznati na način koji nikako nije išao dum Marinu u favor: sedam gostujućih predstava njegovih komedija našlo se toga ljeta na Igrama, ostavljajući dojam da su rutina, neinventivnost pa čak i egzibicionizam te elementarno nerazumijevanje počeli prevladavati u pristupu Držićevim djelima. Osobito se to odnosilo na neke od četiri dometima krajnje neujednačene postave redom osuvremenjenog Dunda Maroja: Prohićevu s ansamblom zagrebačkog HNK-a, ruskog redatelja Vasilija Senjina s ansamblom varaždinskog HNK-a, Dragane Miloševske Popove u produkciji Makedonskog narodnog kazališta iz Skoplja te Attile Wydnyanszkog u izvedbi kazališta Csokonai iz Debrecena u Mađarskoj.

  Jedini Dundo toga ljeta za kojim je doista ostao neki trag u pamćenju bio je, tako, onaj mađarski, koji je također transponirao Držićevo djelo u suvremenost, ali su i gluma i režija u toj suvremenosti napokon progovorili i adekvatnim kazališnim jezikom: besprijekorno iznivelirani karakteri, izniman energetski naboj, obilje duhovitih rješenja (od Sadija koji svako malo ispisuje novi kurs na tabli s tečajnom listom do bluesa s kojim glumački band prati svaki izlazak Dubrovčana na scenu), a sve to u redateljskom čitanju koje je maksimalno sačuvalo i komičke akcente i sve kritičke oštrice i primisli Držićeva teksta.

  Rim je za Dubrovčane pretvoren u vrt užitka, pohlepe i straha, pa je njegovo simbol, kolosej, razlomljen u komadiće torte na kojima su poslagane bošovske figure, istovremeno vezane i uz fantastični bestijarij iz Negromantova prologa (ovdje ga je, kao gost, izgovorio Tonko Lonza).

  

  Taj zavodljivi 'vrt' zapravo je theatrum mundi, nesiguran kao i ono famozno kockarsko kolo sreće, veliki rulet po kojem u ovoj predstavi hodaju Držićevi likovi. 'Pred nama je ', kaže Wydnyanszky, 'jedan svijet u kojem je sebičnost prihvatljiv način postojanja, u kojem je sve usmjereno ka potrošnji. Karikatura renesansnog potrošačkog društva suočava nas s trendom našeg postojanja.'[1]

  Petra Jelača je primijetila da 'su svi likovi oživljeni i smješteni u popularno-kulturne obrise 20. stoljeća, referiranjem na filmove, medijske osobe i ponajviše glazbu, koja je doista vrlo bitno sredstvo karakterizacije i uvođenja pojedinih likova…', [2] diveći se pri tom aktualnosti i dinamičnosti te troipolsatne predstave o čijoj je dubrovačkoj recepciji euforično posvjedočila i kritičarka Dubrovačkog vjesnika: ' ovaj je projekt… izuzetna kazališna negromancija kojoj čak ni jezična barijera nije…baš ništa oduzela. (…) ono što pak najviše fascinira…je beskrajna, neograničena energija stvaranja, premetanja, razmetanja, slaganja i rastvaranja svakog Držićevog lika i umjetnički zanos kojim se cijeli projekt i odradio. Bravo! Konačno… pravo kazališno, umjetničko prevrednovanje svega postojećeg i poznatog da bi se iz te spoznaje rodilo novo kazalište i novi, dosad neviđen, Držić.'[3]

  

  Osim zagrebačkoga, sva tri Dunda Maroja izvedena su na Boškovićevoj poljani, mjestu koje je toga ljeta postalo svojevrsnim pandanom nekadašnjoj Ljetnoj pozornici na Gracu, što je dodatno pojačalo dojam da se u Držićevoj godini na Igrama događala svojevrsna smotra recentnih uprizorenja njegovih djela.“[4]

  Uz predstavu Glasi iz Planina, o kojoj je bilo riječi u prošlom nastavku feljtona a bila je posvećena u prvome redu 500-oj obljetnici rođenja Petra Zoranića, s umetkom fragmenta Držićeve Tirene, da se počasti i drugi slavljenik, Dubrovčanin, istaknuo se, osim niza nekritički odabranih gostujućih naslova, Skup u režiji Ivice Kunčevića. O toj postavi Držićeva Skupa piše Hrvoje Ivanković:

  

  Ljeto Držićeve obljetnice na Igrama završilo se, pak, sa Skupom, kojeg je točno pedeset godina nakon Koste Spaića postavio Ivica Kunčević, no i taj se pokušaj već u samom svom začetku našao u još itekako aktivnom značenjskom polju te glasovite predstave koju, zahvaljujući nekom čudnom a valjda tipično dubrovačkom paradoksu, kao mjerodavni uzor doživljavaju i oni koji je nikada nisu vidjeli. „Držićeva Skupa“, elaborirao je Kunčević koncepciju svoje predstave, „nisam postavio u parku Muzičke škole, a ipak je po pitanju odnosa prema prostoru i ambijentu bio nadahnut Spaićevom predstavom.(…) Postavio sam tog našeg Skupa na poljani od Jezuita, okrenuvši gledalište leđima prema ulazu u isusovačko sjemenište. Igrali smo na prostoru pred balustradom stepeništa koje se spušta u Grad. S lijeve strane ostala nam je crkva za skrivanje tezora, s desne kuća u koju smo uselili škrca. U drugom planu otvarao se, kao i u parku Muzičke škole, pogled na Grad. (…) Iako vrlo sličan u načelu, a istovjetan u odnosu šireg ambijenta (panorama Grada) i užeg pozorničkog okvira Spaićevoj predstavi, moj Skup je izravnom fizičkom povezanošću prvog i drugog plana, jače i konkretnije aktivirao ambijent. (…) Kunčevićev je Skup ipak emanirao dovoljno glumačke energije i reljefnih kreacija – uz naslovnu ulogu Skupa Gorana Grgića tu svakako treba spomenuti Dobru Doris Šarić-Kukuljice, Grubu Srđane Šimunović, Pasimahu Mara Martinovića – da kroz čudan recepcijski konglomerat neposrednog doživljaja i sjećanja izmami dobre, mada ne i posve oduševljene reakcije publike i lokalne kritike kao njezina svojevrsnog posrednika.“[5]

  

  Petstota obljetnica Držićeva rođenja ovom, ipak u cjelini nesretnom držićijadom (od koje su do iduće godine na repertoaru ostali samo Glasi iz Planina Renea Medvešeka i Kunčevićev Skup), najavila je sve probleme vezane uz postavljanje baštinskih naslova na Dubrovačkim ljetnim igrama koji traju i do danas i koji su, najposlije, i motivirali pokretanje ovog feljtona. Uz njih se vezuju neriješena pitanja razvoja karakteristične dubrovačke ambijentalnosti, te pitanja nestanka stručne kazališne kritike, naročito one koja dolazi na predstave a nije lokalnog karaktera. Dolazak kazališnih kritičara koji rade za medijske kuće – pokrovitelje Dubrovačkih ljetnih igara, izuzetno otežava njihovu objektivnost i ne pomaže rješenju problema deficitarnosti relevantne kritičke recepcije.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 2. prosinca 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

  ---

  [1] Attila Wydnyanszky: Revija dukata, programska knjižica predstave Dundo Maroje, Dubrovačke ljetne igre, kolovoz 2008.

  [2] Petra Jelača: E, moj dum Marine…, Vijenac, Zagreb,11.9.2008.

  [3] Marina Zec-Miović: Beskompromisna kazališna negromancija, Dubrovačke ljetne igre – poseban prilog Dubrovačkog vjesnika, br.5, 9.8.2008.

  [4] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Zagreb-Dubrovnik, 2016.

  [5] Ibidem (bilj.4)

Piše: