Mitizacija prošlosti i izazovi postavljanja baštinskih naslova

18. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Autorski projekt Saše Božića, skup:igre, Dubrovačke ljetne igre u koprodukciji s Art radionicom Lazareti, srpanj 2012.

• 

  Prošli je nastavak feljtona, posvećen petstotoj obljetnici rođenja Marina Držića, najavio i krizu postavljanja kako njegova djela, tako i baštinskih djela općenito. Naročito je to važno za kontekst izvedbi na Dubrovačkim ljetnim igrama, čija je osnovna misija rad na propagiranju dubrovačke i hrvatske književne i kazališne baštine, dramskih klasika te svoje, vrlo specifične varijante ambijentalnog kazališta. Kako sa scene odlaze redatelji, a i glumci koji su takve predstave stvarali i predavali na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nema više tko prenijeti novim generacijama kazalištaraca kako postavljati baštinske naslove, i to ne na način kako se nekad radilo, nego pokušati s njima iznaći nove moduse čitanja takvih naslova – kako jezičnih, tako i dramaturških i kontekstualnih.

  Dok taj proces krize i nestajanja traje, festivalska publika, mahom Dubrovčani i oni koji su navikli pratiti dramske programe Igara, sve više zapadaju u ionako prisutnu dubrovačku bolest, karakterističnu za mentalitet: u mitiziranje prošlosti i lamentaciju nad sadašnjim stanjem.

  Nepostojanjem rješenja kako za pitanja baštinskih naslova, tako i ambijentalnih rješenja, mitizacija prošlosti samo raste. To je bio povod i okidač da se 2012. godine uprava Igara odluči na koprodukciju s Art radionicom Lazareti, i na projekt koji je na vrlo suvremen scenski način, baziran na dokumentarnim video materijalima snimljenih građana propitivao temu sjećanja, kazališnog sjećanja i pokušavao dati odgovore na pitanja čega se to Dubrovčani sjećaju kada govore o velikim predstavama iz povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Bio je to i korak prema suvremenom propitivanju dugo aktualnih tema, te prema suvremenim izvedbenim estetikama isprepletenima s temama karakterističnima za Igre.

  Autorski projekt redatelja Saše Božića skup:igre, odabrao je kao polazište za rad predstavu Držićeva Skupa u režiji Koste Spaića, kao najdugovječniju predstavu Igara (na programu je u Parku Umjetničke škole bila neprekinuto od 1958. do 1971.) Donosimo ulomke iz kritike Tomislava Bonića: „Redatelj Saša Božić, uz dramaturšku suradnju Petre Jelače, uzima predstavu Držićeva Skupa u režiji Koste Spaića, kao najdugovječniju predstavu Igara (…) tek kao polazišnu točku, bez ikakve namjere rekonstrukcije, za promišljanja o identitetu Igara i Grada pa i Svijeta. Šetnja Njarnjas-Gradom i njegovim kairosom počinje 1960. godine. Putem video radova s pričama Dubrovčana o predstavi Držić-Spaićevog Skupa, ali i o cjelokupnom društvenom kontekstu (bliske nam) prošlosti i sadašnjosti te glumačkom igrom, predstava se zrakasto širi obuhvaćajući ne samo kazališnu memoriju, nego otvarajući i pitanja o Igrama, njihovom zlatnom dobu (koje je teatrologija prepoznala u razdoblju šezdesetih), Dubrovniku/Gradu i njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

  

  Uvijek s nužnim ironijskim odmakom koji ponekad prelazi i u sarkazam, predstava pokušava pronaći odgovore na neka vječna pitanja samih Igara poput onog o tome što je to činilo njihovo zlatno doba? Bio je to ambijentalni teatar određen razmišljanjima Marka Foteza, Branka Gavelle i Koste Spaića, sjajna glumačka i redateljska ostvarenja, ali i nepovratno izgubljena sinergija Grada i Igara. Završni prizor izvrsna je slika, iz ovakve sadašnjosti, realno moguće budućnosti: izvođači promatraju publiku kao likovni rad nekog budućeg slikara evocirajući događaje s početka novog milenija, a Orsatovim monologom 'Još smo vlast' (kojeg Vilim Matula interpretira u drugom, no također ironijskom ključu, na početku izvedbe) Dubrovnik uistinu otplovi prema padinama iza Srđa čime i cijeli ironični odmak predstave postaje zapravo tragičan u kontekstu današnjice i sutrašnjice samoga Grada – onako kako je i Grad zapravo tragičan u Milišićevom eseju 'Vremenska stupica'.

  Uz interpretativni scenski pokret Petre Hrašćanec koja i vlastitom izvedbom, mimikom i gestom, kao da naslućuje opreku između prikazanog pripovijednog i mogućeg neverbalnog teatarskog izričaja, video Josipa Viskovića kao jednu od uporišnih točaka predstave, funkcionalne kostime Duške Nešić Dražić te dramaturški rad Petre Jelače koja je predstavu usmjerila na bitno vješto ekvilibrirajući između video materijala i glumačkih ostvarenja; među izvođačima se moraju izdvojiti Nataša Dangubić i Doris Šarić Kukuljica – unijevši sebe u potpunosti u samu izvedbu gotovo neprimjetno su prelazile iz vlastitog ja u likove Dobre i Satira te posebice dubrovačkih gospođa koje iz različitih točaka vremenskog kontinuuma komentiraju raznovrsna teatarska i metateatarska događanja.

  Izražajan je bio i već spomenuti Vilim Matula Orsatovim monologom kojim je znakovito otvorio te s dvostrukim ironijskim odmakom i zaključio predstavu. Ostali, Dado Ćosić, Ivan Grčić, Marko Jastrevski, Nataša Kopeč i Silvio Vovk nastojali su se uklopiti u sveukupni timski karakter rada no scenski kao da nisu u potpunosti uronili u samu predstavu. ostajući premalo fokusirani kako na kontekst, tako i na neku dublju kreaciju vlastitih likova. Projekt skup: igre predstava je koja nudi suvremeno kazalište komunikacijski otvoreno i scenski raslojeno, nepretenciozni i pitki teatar. Upravo onakav kakav je i trebao Igrama i Gradu 2012. godine.“[1]

  

  Kako smo u 2012. godini, i na 63. Dubrovačkim ljetnim igrama broj relevantnih kritičarskih imena sve više opada. Proces je započeo početkom dekade 2000-ih i rapidno napreduje sve do danas. Uz Tomislava Bonića, o predstavi je pisao i Tomislav Čadež. Ulomci njegove kritike velikim se dijelom nastavljaju na Bonićeve stavove:

  „Saša Božić učinio je lijepu predstavu-performance za Dubrovačke ljetne igre. Naslovio ju je “Skup: igre”, smjestio u Lazarete, na otvoreno, ali u intiman prostor, za malo publike. Tom odlukom postigao je da njegova rekonstrukcija jedne davne predstave, Držićeva “Skupa” u režiji Koste Spaića iz 1958. u parku Muzičke škole, dobije potrebnu lirsku notu. (…) Božić je preko oglasa i drugačije prizvao 26 građana Dubrovnika, koji su u kameru svjedočili o toj predstavi, što ju je nosio, u naslovnoj ulozi škrca, pokojni Izet Hajdarhodžić, ponajbolji dubrovački glumac u 20. stoljeću. Izet Hajdarhodžić, po sjećanju ljudi, a i po snimkama koje su emitirane naizmjence s četiri TV ekrana po zidovima Lazareta, unio je u tu ulogu toliku strast i preciznost da je prikazao jednu ljudsku strast, za novcem, ujedno i krajnje groteskno i krajnje realno. (…) Devet glumaca progovara o toj stvarnoj povijesti grada, koji umire pod teretom profita. Glumci dakle prije nastupaju kao aktivisti nego kao “interpretatori”, a tijelo predstave ne stvaraju samo glumom nego i osobnim stavom.

  Među njima dominira domaća umjetnica Nataša Dangubić, koja igra Dobru, zapravo sporednu ulogu u Držićevu komadu, te Lukre, apartnu gospođu iz Grada, distanciranu prema svemu što dolazi izvan zidina. U njezinu nastupu prelama se i zrcali glavna ideja predstave: Dubrovčani su otmjena prošlost, a turizam neizvjesna budućnost. Doris Šarić Kukuljica, još jedna domaća snaga, igra samu sebe, kao i Vili Matula, koji ovdje dođe kao nekovrsni “ometač” ionako narušene iluzije kazališnog čina. On dakle nastupa kao Zagrepčanin koji se bavi glumom. Božić je, sada je to već nedvojbeno, redatelj s puno sluha, i glumačka partitura što ju je uglazbio vješto je izbalansirana. Kao kontrapunkt navedenim izvrsnim iskusnim glumcima dolaze mladi, koji tek skiciraju još neke uloge iz Držićeve komedije, ali i “čine” sami sebe.

  Ivan Grčić također nastupa kao mladi glumac iz Požege, no igra i Zlati Kuma, nesuđenog starog mladoženju iz Držićeva komada. Silvio Vovk zanimljiv je mlad glumac, koji lijepo svira gitaru, a glumački je još posve zelen, što mu daje određeni šarm, koji donosi i komiku, pogotovo kad pokušava oponašati Hajdarhodžićeva Skupa. To mu dakako ne polazi za rukom, ali ga i ne sramoti. Najneprimjetniji je, ali ne i slab, Dado Ćosić kao Baldo. Božić je u predstavu uvukao i Dugog Nosa, negromanta iz najpoznatije Držićeve komedije “Dundo Maroje”, kojeg, kao pelivana, pleše Petra Hraščanec.

  

  Predstava traje oko sat i pol i ni u jednom trenutku ne gubi tempo i ne prelazi u pamflet ili ruganje, pa prije potiče na razmišljanje, nego što podjaruje bijes. Građani Dubrovnika suočeni s vlastitom slikom ne reagiraju burno nego s empatijom pa se čini da ih je Božić uvukao u igru od koje ionako ne mogu pobjeći. Predstava se, moglo bi se i tako reći, zapravo otvoreno ruga pohlepi Dubrovčana, ali ih i tješi, pozivajući ih na dodatni eskapizam. Baš kao što je Dživo Kaboga početkom devetnaestog stoljeća predlagao da se Dubrovčani svi isele na koji otok u turskom Carstvu, tako i Božić sada Dubrovčanima predlaže da se svi ukrcaju na petarpanovski brod i otplove na Srđ. Ako ih u međuvremenu i otamo ne potjeraju golferi.“[2]

  Projekt skup:igre dosta je uspješno zaživio tog ljeta među dubrovačkom publikom. Nije se predugo zadržao na festivalskom repertoaru, no otvorio je put nadolazećim propitivanjima kako festivalske prošlosti, tako i stanja u kojemu se nalaze temeljne odrednice festivala Dubrovačke ljetne igre. Među njima je svakako i problematika postavljanja baštinskih naslova, njihovo zamiranje u suvremenosti, što je i motiviralo pokretanje ovog feljtona.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 3. prosinca 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

  ---

  [1] Tomislav M. Bonić: Metateatar u Gradu,  KAZALIŠTE.hr, 25. srpnja 2012.

  [2] Tomislav Čadež: Priča o gradu koji je uništila pohlepa, gradu koji je umro pod teretom profita , Jutarnji list, 26. srpnja 2012.

Piše: