Bravurozno metateatarsko transponiranje baštinskog u suvremeno

19. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Hrvoje Ivanković / Ivica Boban/ Marin Držić, Viktorija od neprijatelja, režija Ivica Boban, Dubrovačke ljetne igre, Festivalski dramski ansambl, kolovoz 2017.

• 

  Kriza postavljanja baštinskih djela koja se u prvom akutnom obliku nedvojbeno manifestirala baš za vrijeme petstote obljetnice Držićeva rođenja, „nesretnom držićijadom“, kako sam nazvala taj nastavak feljtona, traje na neki način i do danas. U posljednjih petnaestak godina bilo je pokušaja rješavanja, bolje rečeno istraživanja te izvedbene problematike, na različite propitivajuće ili postmoderne-meta načine. U ovu drugu skupinu zasigurno spada predstava Viktorija od neprijatelja Hrvoja Ivankovića, koji je prema biografskim motivima Držićeva života te prema motivima njegovih djela napisao dramski kompendij koji nas vodi kroz piščev život i djelo, a što je još važnije, kroz život njegova djela na pozornici, kako za autorova života tako i tijekom dvadesetog stoljeća.

  Nezaobilazno je ne samo spomenuti, nego i detaljnije govoriti o maestralnoj glumi Ozrena Grabarića, suvremenoga glumca u naponu kreativne snage koji nije Dubrovčanin, a u lica, jezik, karaktere i mentalitet je savršeno ušao te im dao svoj autorski doprinos, ne oslanjajući se na oponašanje glumačkih prethodnika. Bivajući Dum Marin i mnoga njegova lica u gotovo isto vrijeme, kako se metateatralni dramaturško-redateljski aparat raspliće, te poprima višedimenzionalne i multifunkcionalne obrise, zaista je iz minute u minutu predstave potvrđivao bravuru svoje umjetnosti. U povijesti teatra Igara nitko od njegovih već legendarnih prethodnika nije utjelovio toliko Držićevih lica kroz samo jednu predstavu.

  Naravno, to su mu omogućili u prvome redu Hrvoje Ivanković, autor teksta i dramaturškog koncepta, te Ivica Boban, redateljica predstave. Zasluženo su dobitnici dvaju Nagrada hrvatskog glumišta: Hrvoje Ivanković za dramaturški koncept i oblikovanje teksta te Ivica Boban za dramaturšku obradu teksta.

  

  Čitava se izvedbena ideja, iz koje je dramaturški tekst pisan, naslanja metateatarski na dotadašnji autorski i redateljski rad te doprinos Ivice Boban Dubrovačkim ljetnim igrama, njihovom specifičnom teatru, posebice na njezin rad koncem sedamdesetih godina s kazališnom družinom Pozdravi na projektu Play Držić, također fragmentarno kompiliranom iz različitih Držićevih djela. Ovakvi kompendiji svakako su jedna od mogućnosti održavanja Držićeva djela na sceni, ako ne drugačije, onda edukativno, što je također više nego potrebno u sadašnjim uvjetima, podsjećajući na minuli život našega barda na dubrovačkim i hrvatskim pozornicama. Za ilustraciju predstave, u prvome redu izvrsnog teksta te dramaturškog koncepta Hrvoja Ivankovića, donosimo ulomke osvrta Lade Čale-Feldman objavljenog u časopisu Kazalište:

  „Teško da bi se dakako to izboreno pravo na autorsku i glumačku riječ unatoč nemilim prilikama moglo dogoditi da staze i ovoj predstavi nisu bile utabane višedesetljetnim istraživačkim, eksperimentalnim i pedagoškim naporima Ivice Boban, koja se Držiću na samome početku svojih festivalskih redateljskih ambicija obratila s neke posve druge, rubne, ne-monumentalne strane, vidjevši ga odmah kao odbačenika, kužno biće kojemu je najprimjerenije prići upravo u prostoru Lazareta, okružena mladim glumcima - ali i „amaterima“ Kugla glumišta – i njihovom potpunom neopterećenošću, njihovom znatiželjom i željom za učenjem, provokacijom, sprdanjem, hihotanjem, plesom, sa svim njihovim žarkim i kratkim ljubavnim fitiljima, njihovim nehajem za razlike između „visoke“ i „niske“ kulture, pučkog mima i komediografskog dijaloga, uglađene latinštine i lascivna folklora, pjeva i govora, plesa i pokreta. Sva je upijena energija te slavne predstave Pozdrava, Play Držić – (…) ušla i u novo tkivo 'Viktorije od neprijatelja', da tamo dokaže da Držića ne bi trebalo, kako se nedavno sugeriralo, prevesti na hrvatski, jer ga je eto i cio novi glumačko-studentski naraštaj okupljen iz najudaljenijih krajeva mile nam domovine (Petra Svrtan, Iva Kraljević, Ivana Gulin, Robert Španić, Marin Klišmanić, Ugo Korani i Josip Brakus) još jednom bio kadar ne samo razumjeti nego i nesputano razigrati, uz neprekidne alternacije, sukobe i preklapanja ugođaja, tonova, ritmova, nekmoli „muških“ i „ženskih“, „mladih“ i „starih“, „stranih“ i „domaćih“, „izmišljenih“ i „stvarnih“ napona i perspektiva.

  No da bi do izražaja došla ta znana sposobnost Ivice Boban da mobilizira grupu, a ne uništi pojedince, da glumca pretvori i u boga i u kozu, a da time nimalo ne naruši njegov ili njezin ljudski integritet, da se kreće po cijeloj skali bogatih registara lirike i tragike, i filozofije i farse, trebalo je sve prije spomenute preplete životnih i dramskih fabula, nekmoli međusobno umetnute odvojke uličnih i umjetničkih, biografskih i izmišljenih, intimnih i političkih izvedbi nekako organizirati, a za to je jednako koliko i redateljica zaslužno dirljivo poznavanje Držićeva opusa i iznimna dramaturška inventivnost Hrvoja Ivankovića.

  

  Cjelinu je uokvirio metateatarski, kako Držićevoj plautovskoj matrici i priliči, ubacujući među pojedine epizode sažete narativne umetke koji su podastirali samo najnužnije povijesne podatke te gradeći zaplet Držićeve životne priče gotovo isključivo od njegovih enigmatičnih stihova i komediografskih dijaloških dionica, koje su začudno iskakale sa svojeg zakonitog sjedišta i sretno slijetale na svoje novo pogođeno mjesto. Prokletstvo klasika kao što su Držić ili Krleža jest naime da se – čak i kada smo njihovi poklonici, a ne ljubomorni cenzori, jer ima i takvih – na zvuke i dramaturške sklopove njihove neznanosti s vremenom ipak inertno navikavamo, uvjereni da znamo što sve znače, umjesto da mislimo što bi sve mogli značiti.

  Da je Držić štošta od spomenutih zvukova i smiješnih situacija i sam čuo na pustopašnoj Placi, ispred Dvora ili podno Orlanda, nema nikakve sumnje, pa će se i u ovoj predstavi to navodno nepatvoreno ulično mrmorenje jezika obznaniti u svoj njegovoj spontanoj žestini i sočnosti, ali ne kako bi se sugeriralo Držićevo „oponašanje zbilje“ – neke njezine jednostavne dohvatljivosti i jednokratne autentičnosti – nego upravo obratno, kako bi se obznanio piščev sluh za svjetovne povišenosti i teatralizacije koje je zatim imao odvažnosti iskušavati u posve drukčijim, izmišljenim kontekstima, u dapače puno ubojitijim dramaturškim okolnostima. I tu sam osjetila, hajde neću pompozno reći kongenijalnost, ali svakako Ivankovićevu dovitljivost u baratanju Držićevim materijalom, i smjelu i samozatajnu ujedno: prepoznatljive se replike Držićeva opusa tu neposustalo neprekidno premještaju iz izvornoga konteksta i sele u druga „usta“, koja ih izgovaraju u posve katkad oprečnim konstelacijama, baš zato da bi piščeve riječi ponovno zazvonile, ali na nov način, pod novim govornim i dramaturškim ugovorom.

  Ne samo da i suvremeni glumački „kor“ (predvođen izvrsnima Doris Šarić, Marom Martinovićem i Romanom Nikolićem) govori riječima negdašnjih Pomet-družina i Njarnjasa, da Laurine „ciance“ sad, ironično, spominje baš Pedant, Držićev pučkoškolski učitelj latinskog (Branimir Vidić-Flika), nego i umjesto Pere iz Dunda Maroja sad o kobnom „manastijeru“ i o tome „što se će u Gradu o njemu govorit“ grmi Držićev nesuđeni punac (isti), dok Držićev prijatelj Miho Bučinić (Marin Klišmanić) indigniran iz Grada odlazi citirajući Dživa iz Skupa, o „ljudima indiskretim, koji hoće da je sve na njih način i koji scijene da je njih htijenje razum...“

  

  Treći i presudni adut kojim je raspolagala redateljica jest svakako i, kako se već znade, opravdano nagrađeni Ozren Grabarić. Već i samom nevjerojatnom, dosad neviđenom zamašnošću zadatka koji ga je zapao – da pored lika samog Držića odigra i gotovo sve glavne junake njegovih komedija – Grabarić će ući među već ovdje spomenute antologijske velikane glumačke Darsiane, to više što nije podrijetlom Dubrovčanin pa se ukletim dubrovačkim naglascima, na kojima je mnogi Pomet polomio zube, morao zasebno posvetiti. No bilo bi i više nego nepravedno umjetnički Grabarićev posao svesti na akustičku mimikriju i poslušnu reprodukciju. Za razliku od mlađeg naraštaja, dionici kojega su se u najboljem smislu te riječi naglavce bacili u fragmentarne prigode da odigraju Lauru (Petra Svrtan), Mandu (Ivana Gulin), Tripčetu (Mateo Videk), Omakalu (Nika Lasić) ili Kupida (neodoljivo zavodljivi Romano Nikolić), pa čak i već spomenutu kozu (neodoljivo komična Iva Gulin), pršteći od veselog smisla za stilizaciju, Grabarićev je zadatak bio upravo pokazati rođenje ambicioznijih, introspektivnih, autorefleksivnih tonova novovjekovne glume iz duha, kroka, geste i gega folklora i farse. Igrati u isti mah lik pisca i likove njegovih likova – jer o tome se radi, o takvom vrtoglavom ontološkom raslojavanju i preskakivanju – igrati na žici ambivalencije komike i tragike, i pritom proći naizgled ne tako velik, ali dovoljno impresivno razgranat opus, gotovo sve njegove znamenite monologe, i jestveno i novčano i filozofski nastrojene, može samo glumac koji se svakom Držićevom protagonistu, i piscu samom, posvetio kao svojem novootkrivenom alter egu. Uvijek me impresionirala Grabarićeva sposobnost da se na pozornici osjeća kao u svojoj pravoj koži – kažu stručnjaci da je upravo u tome tajna „karizme“, neki vele i da se to može uvježbati, no osobno nisam sasvim sigurna – ali osjećati se pred dubrovačkom publikom u svojoj pravoj koži iznimno je teško, čak i pravim Dubrovčanima.

  Grabarić je uspio biti i klaun i mudrac, i podmuklica i melankolik: posljednji prizori kojima se uspinjao uvis po posve svjetlom preinačenu majestetičnu kamenu pozadinu parka Umjetničke škole, uvis u neko onkraj koje izmiče i konačnosti smrti i metafizičkim obećanjima, nije moglo nikoga ostaviti ravnodušnim. Bili smo tronuti onim što bi kazalište, i ne samo Držićevo, uvijek moglo biti, a tako često nije: predano, ne-suzdržano davanje srca, odnosno svega sebe. Bila je to lekcija ne toliko o sjećanju na koje nas obljetnice nagnaju, koliko o intelektualnoj, umjetničkoj, pa ako hoćete i političkoj hrabrosti i potpunoj egzistencijalnoj predaji nečem višem od nas samih, koji nas nikada ne bi smjeli napuštati.“[1]

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 5. prosinca 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

  ---

  [1] Čale Feldman, Lada. "Neznano er ime još slavno bit more. Hrvoje Ivanković/Ivica Boban Marin Držić - Viktorija od neprijatelja, Dubrovačke ljetne igre 2017.." Kazalište, vol. XX, br. 71/72, 2017, str. 5-11. https://hrcak.srce.hr/190359. Citirano 6.12.2024.

   

Piše: