Sinergija iskustva starijih i poleta mladih kazalištaraca kao ključ oživljavanja baštinskih tekstova

20. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II; Zaključno razmišljanje: Odbrojavanje! - na piru s Držićem i Nalješkovićem, majstorska radionica Akademija dramskih umjetnosti u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama, 2018.

• 

  Pokretanje ovog feljtona bilo je motivirano temom tzv. baštinskih odnosno tekstova starije književnosti te mogućnosti njihovog postavljanja danas. Pregled modusa izvedbe od 1991. naovamo donio je prvo ispitivanje tadašnjih mogućnosti, zatim najavu krize, te od 2008. naovamo njezino akutno i dugo trajanje.

  Nije za osuđivati stvaraoce koji nisu uspijevali. Puno je faktora koji ne idu u prilog suvremenom kazališnom propitivanju ili barem tematiziranju tekstova starije književnosti. Tematski, misaono, svjetonazorski, radi se o jednom univerzumu koji je često dosta dalek i treba tražiti dramaturške mostove do današnjice, tražiti načine transponiranja do suvremenosti ili pak raditi postmoderno, kolažno, pa načiniti suvremeni izvedbeni okvir umetnutim fragmentima starih književnih odlomaka, motiva ili poruka.

  Sustavnije, kako teatrološko, tako i dramaturško i redateljsko bavljenje temom s vremenom bi se moglo iskristalizirati u uspjelu ili manje uspjelu praksu, te bi postalo razvidno radi li se o materiji za malobrojnu i usko specijaliziranu publiku ili se mogu naći načini za samostalno postavljanje naslova iz toga korpusa, odnosno izvedbeni rad prema motivima iz korpusa.

  Posljednjih 20-ak godina čini se da su ti naslovi prepušteni zaboravu – ako je suditi po hrvatskim pozornicama, te da leže u domeni književne povijesti, prepuštene onima koje ta povijest baš zanima, a to su usko specijalizirani povjesničari književnosti i teatrolozi ili pak malobrojni entuzijasti.

  Taj je oblik književnosti i dramatike doživio svoju renesansu tijekom 20. stoljeća, ponajviše kroz razvojnu povijest dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, pa se opravdano pitamo treba li reformirati temeljne odrednice tog našeg najvećeg i najstarijeg nacionalnog festivala.

  

  Otišla je čitava generacija redatelja koji su baštinske naslove u Dubrovniku postavljali, predavali režiju i glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te odgajali generacije budućih kazalištaraca. Nakon njih nitko nije pokazao interes, a moguće je da oni jednostavno nisu odgojili svoje nasljednike za nastavak bavljenja tom temom, mogućnostima transponiranja književnog i kazališnog nasljeđa u nove medije i estetike.

  Pod terminom baštinskoga razumijevamo u prvome redu scensku prilagodbu naslova nastalih do ilirskog preporoda odnosno romantizma. U kontekstu Dubrovačkih ljetnih igara ponekad se taj pojam širi i do Iva Vojnovića i njegovih prethodnika, upravo zbog širine pojma baštinski. Pojam starije književnosti svakako završava pojavom romantizma, a ideja nastanka festivala Dubrovačke ljetne igre bazirana je upravo na ideji rekreiranja tog oblika književne baštine, u sinergiji s otvorenim dubrovačkim povijesnim prostorima. Prve sezone, 1950. Dubrovačke ljetne igre zvale su se Festival dalmatinskih kazališnih igara od XVI. do XVIII. stoljeća.

  Treba postati svjestan činjenice da je ta povijest unikatna u europskom kontekstu, kako po pitanju igranja naslova starije književnosti i dramatike tako i po sinergiji tih autora s karakterističnim tipom ambijentalnosti. Prenošenje znanja, podučavanje mlađih generacija kazalištaraca nasljeđu bogate povijesti teatra Igara u pravilu izostaje u posljednjih 20-ak godina, barem kroz opipljive rezultate njihova rada.

  Postoje međutim malobrojne iznimke. Jedna od njih je i bivša intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, Dora Ruždjak Podolski, docentica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku glume. Za njezinog mandata realizirana su tri projekta koja su nastojala raditi na edukaciji mlađih kazalištaraca po pitanju baštinskih tekstova, od kojih je najuspjeliji primjer bila majstorska radionica, umjetničko-istraživački projekt DLJI i ADU iz Zagreba, Odbrojavanje! – na piru s Držićem i Nalješkovićem.[1]

  Režiju Odbrojavanja potpisali su mladi redatelji Lea Anastazija Fleger, Marina Pejnović i Hrvoje Korbar, dok je za kostimografiju i scenografiju bila zadužena Zdravka Ivandija Kirigin. Dramaturginje predstave bile su Nikolina Rafaj i Nina Bajsić, scenski pokret potpisala je Ema Crnić, a produkciju studentica produkcije Romana Brajša. Predstavu su izveli studenti Odsjeka glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu: Maruška Aras, Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Vini Jurčić, Rok Juričić, Iva Kraljević, Filip Mayer i Tin Rožman.

  Projekt pirnih drama, započet u ožujku 2018. godine, bavio se redefiniranjem ideje ambijentalnoga kazališta u smislu u kojem ono postoji u Dubrovniku od srednjovjekovlja pa sve do suvremenih postavki na Igrama. U prvoj fazi projekta, studenti režije, plesa, glume i dramaturgije ADU Zagreb pod vodstvom svojih mentora: Tomislava Bogdana, Ane Marinković, Slavice Stojan, Matka Sršena; Ivice Kunčevića, Krešimira Dolenčića, Ivice Boban, Nataše Rajković i Nikoline Farčić istraživali su povijesne i teatrološke zabilješke o renesansnom kazalištu u Dubrovniku s naglaskom na osobitosti pirnih drama i običaja, lokalitete, kontekst i okolnosti nastanka i izvedbi pirnih drama iz opusa Držića i Nalješkovića. Nadalje, istraživala se i povijest izvedbi renesansnih pirnih komada na Dubrovačkim ljetnim igrama u posljednjih 68 godina. U drugoj fazi projekta, studenti su istraživali koje se ideje izvedbe svadbi njeguju u suvremenom Dubrovniku, a uključeni su bili i građani Dubrovnika te materijali dostupni iz medija i arhiva. Premijerna izvedba novih pirnih tekstova na 69. Dubrovačkim ljetnim igrama bila je kulminacija tog istraživanja.

  

  Izvedbena uspjelost čitavog projekta nije nažalost previše odjeknula u medijima, ponajmanje u relevantnijoj kazališnoj kritici, a nije se duže ni zadržala na festivalskom repertoaru.

  Idejni začetnik projekta bio je pomoćnik intendantice za dramski program, Saša Božić, a o detaljima samog programa donosim ulomak iz svoje kritike, između ostaloga i zato jer je bila jedna od malobrojnih stručnih kritika napisanih o toj izvedbi. Što povlači za sobom već spomenuto pitanje u prošlim nastavcima feljtona o zamiranju poziva bez kojega u budućnosti nove generacije teatrologa i istraživača neće imati materijala za istraživanje, pa ni za ovakve feljtone.

  „Publika ulazi na Minčetu s Pelina, gdje se igra prvi dio predstave, da bi potom prošla kroz unutrašnjost tvrđave, nedavno otvorene za javnost nakon 550 godina, i potom sjela za stol s mladencima na igralištu podno Minčete.

  Broj publike je ograničen na 40 uzvanika, jer su posjetitelji predstave ujedno i uzvanici na piru.(…) Uvođenjem publike u preostale moguće gradske scenske prostore, potcrtava se pitanje i problem ambijentalnosti, koja treba izrastati iz Grada samog i njegove aktualne stvarnosti. Problematizacijom kulture današnjih pirnih običaja u Dubrovniku, koja ima odjek u scenama složenim iz Držićevih i Nalješkovićevih tekstova stvara se taj luk, a šetnjom kroz povijesne prostore Minčete uz turističkog vodiča, pričaju se priče iz njene dalje i bliže povijesti, primjerice i onda kada je služila kao sklonište za vrijeme domovinskog rata. Tu je na najbolji mogući način vidljiv rad s mentorima koji su pisali uspješne stranice recentnije dubrovačke ambijentalnosti – Natašom Rajković, ali i Ivicom Kunčevićem i Ivicom Boban koji su im sigurno prenijeli postupke najvažnijih ambijentalnih režija zlatnog doba Igara, pa i osnovnih 'šetalačkih' postupaka.

  Vidljivo je i znalačko mentorstvo poznavatelja starije dubrovačke književnosti i kontekstualizacije izvođenja Držićevih i Nalješkovićevih pirnih komedija, kao i korištenja petrarkističkih ljubavnih stihova u gotovo parodijskom, antipetrarkističkom ključu u prvome dijelu predstave, za što je zasigurno zaslužan Tomislav Bogdan.

  

  Dokumentarno kazalište, nedavna i davna povijest, elementi radiofonijskih zabilješki, prepoznatljiv rukopis dvojca Jelčić-Rajković, istraživanje suvremene dubrovačke industrije vjenčanja, nastajanje predstave iz prostora i života stvarnog Dubrovnika, na preostaloj hridi Minčete, sve je to prisutno, a na na fonu svega toga mladi su autori dali novu redateljsko-dramaturšku interpretaciju. Stvorili su novu kazališnu igru temeljenu na propitivanju ambijentalnosti, otvarajući tako put za stvaranje nove. Igre su osvježene na temeljit i promišljen, a u isto vrijeme lagan, zaigran, točan i jasan način. Sinergija iskustva starijih i polet mladih kazalištaraca pokazale su se vrlo uspješnom kombinacijom.(…) Jezični savjetnici za suvremeni i starodubrovački su Doris Šarić Kukuljica i Matko Sršen.“

  Sam naslov Odbrojavanje u prvome se redu odnosi na suvremeni Dubrovnik, koji je te 2018. zaista pucao po šavovima pod teretom masovnog turizma. Odbrojavanje je to gradu kakvog smo poznavali, a i baštinskim naslovima za koje su ovakvi vođeni mentorski projekti za sada jedini vidljivi razvojni put. Za nadati se da će ovakvi projekti zaživjeti, u prvome redu u okrilju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, a zatim i na Dubrovačkim ljetnim igrama te ostalim hrvatskim pozornicama.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 6. prosinca 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

  ---

  [1] Nešto manje uspješne predstave ali na istome tragu bile su Držićev Grižula u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanec, 2020. u okviru EU projekta Future epics, te projekt 'Dubrovačka zrcala-tri struka lovorike, vrijesa i pelina', 2020. u režiji Dore Ruždjak Podolski i Marine Pejnović

Piše: