Od Euripidove tragedije do renesansne alegorije

23. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Marin Držić, Hekuba; Povijesni kontekst nastanka djela

  • Prva stranica rukopisa Držićeve <em>Hekube</em>Imajući povlasticu slobode biranja: da godine 1558. (kad je izvođenje Vidrine tragedije naslovljene Hekuba dubrovačka vlast čak dva puta zabranila) i godine 1559. (kad ju je izvela družina Od Bidzara nakon stalnih molbi upućenih dubrovačkim vlastima) može biti i renesansni i maniristički autor, Marin Držić uzima priču iz grčkoga mita i radnju iz Dolceove i Euripidove tragedije, potpuno poštujući pravila humanističke poetike (tri jedinstva i sl.), ali na taj način ispričavši istinu suvremenog mu (nam) svijeta političkoga realizma, nepravednosti i vlastite (političke) sudbine.

    U središtu je ovoga odvojka grčkoga mita, kojemu se fabulativna nit ispreda oko Trojanskog rata (legenda o ratu između Trojanaca i Grka vjerojatno je nastala iz rata koji je trajao od 1350. do 1100. godine prije Krista), priča o tragediji majke, prognanice i robinje, priča o Hekubi, hrabroj ženi trojanskoga kralja Prijama i majci devetnaestero djece. Hekuba je prognana trojanska kraljica koja je postala robinjom grčkih neprijatelja. Prognana je iz domovine Troje nakon što su je osvojili Grci. U grčkom je zarobljeništvu na tračkom Hersonesu (Keronezu: poluotok i grad u Traciji) gdje se očekuju povoljni vjetrovi i žrtva koja se treba prinijeti Ahileju.

    Hekuba – ona koja se udaljuje, Prijamova je druga žena. Kći je Dimantova i Nimfe Eunoje, ili Kiseja i Telekleje, ili Sangarije i Metope, ili Galukipe, Ksantove kćeri. Od njegovih pedesetero, Prijamu je rodila devetnaestero djece. Hekubin najstariji sin bio je Hektor. Među mlađom djecom bili su blizanci Kasandra i Helen, obdareni svetom vidovitošću nakon što su im o rođendanu u Apolonovu svetištu svete zmije polizale uši. Nakon pada Troje Odisej dobiva Hekubu kao plijen i vodi je u trački Hersones. Skupa s drugim zarobljenim Trojankama u Traciji Hekuba osljepljuje tračkoga kralja Polimestora i ubija dvojicu njegovih sinova iz osvete: Polimestor je nakon pada Troje ubio Hekubina najmlađega sina Polidora kojega je Polidorov otac Prijam bio dao na čuvanje na početku Trojanskoga rata; Polimestor je to učinio kako bi se dokopao Prijamova odnosno Polidorova blaga. Zbog toga čina osvete Hekuba je bila pretvorena u kuju, Majru (manja pseća zvijezda, svjetlucava). Hekuba (Hekaba) zapravo je troglava božica smrti Hekata: psi jedu leševe i laju na mjesec. Hekuba se može objasniti i u sklopu niza metafora smrti u Odisejevu (Uliksovu) mitu (Kiklopova špilja, Otok Sirena...). Prema nekim tumačima, Uliks je smaknuo Hekubu kojoj je trebao biti žrtvovan Ikarov nasljednik.       

    <em>Hekuba</em>, red. Branko Gavella, Dubrovačke ljetne igre, 1959.  

    Kad grčki dramatičar Euripid piše tragedijsku tvorbu utemeljenu na tragičnom Hekubinu usudu, tragediju nazvavši Hekuba, u središtu je dramskog mehanizma priča o zadanim ljudskim sudbinama. Tragedizirajući mitsku okosnicu, antički književnik Euripid osim Hekube u svoju tragediju uvodi Duh Polidora (puno darova), Poliksenu (puno gostiju), Odiseja (ljutiti), Agamemnona (vrlo odlučan), Polimestora (onaj koji misli o mnogim stvarima), Taltibija (buran život), Sluškinju Hekubinu i Kor zarobljenih Trojanki. Ona koja se udaljuje u Euripidovoj tragediji nasilje odmiče od vidljivosti spajajući osvetu i strast: najveća ljudska udaljenost agonalna je verbalna bliskost – Hekuba nagovara Odiseja da joj (od) žrtvene smrti oslobodi kćer Poliksenu, Hekuba zaklinje Agamemnona da joj bude osvetnik, Hekuba opravdava Agamemnonu i Polimestoru svoj osvetnički cilj. Napuštajući uloge u parnici svijeta (tužiteljica, braniteljica, optuženica, sutkinja, porotnica), Hekuba božju sudnicu pretvara u tragedijsku pozornicu strasti. Iracionalizirajući zadanost i predodređenost, Hekuba/Hekubina duša rascjepljuje se te ulazi u prostore čestih i nerazrješivih sukoba – nepredvidljivi ženski nagon srlja u animalnu propast.

    Grčka tragedija Hekuba prikazba je nevidljive strane pojavnosti koja crta metaforu kao slikovni oblik u funkciji pojma. Kako je iluzija smisla u Euripidovoj tragediji Hekubi odljev stvarnog smisla, Hekuba se rascjepljuje na konkretan i u pojam transponirani smisao. Hekuba (ona koja se udaljuje) se udaljuje: žudeći dodir ljubavi (djece, svijeta), osjeća smrt; maknuvši sebe iz vidnog polja neprijatelja Polimestora, udaljuje sebe iz tragičnoga humanog obzorja, nestajući u sljepilu životinje; podastirući trenutke iznenađenja i naglih preokreta u igri s mikrosudbinama, utapa se u moru igre bogova na polju dobrih i zlih čovjekolikih figura; istodobno odmiče svijet tragičnoga junaštva iz tragedijskoga dramatskog prostora: Hekubin bijeg u mračna područja i konačnu tamnost odlijeva ozračje završetka Peloponeskog rata, gorčine, gubitka carstva, Sokratova pogubljenja, umiranja Atene.

    Blaženka Katalinić kao Hekuba, red. Branko Gavella, Dubrovačke ljetne igre, 1959.Nakon što Hekuba dozna o smrti sina Polidora te postane svjedokinjom žrtvovanja kćeri Poliksene (Hekubina kći Poliksena ubijena je otkidanjem glave nevina pred vojskom – o tome izvješćuje Taltibijo), odnosno nakon što predzadnja joj živuća kći i zadnji sin bivaju ubijeni u neposrednoj joj blizini u slijepoj točki njezina vidokruga, nakon čega joj na životu preostaje samo još jedna kći, Klitemnestra, Hekuba, u nepogrješivoj osjećajnosti, odlučuje se za osvetu. Kako se zadane ljudske sudbine iz grčkoga mita ne mogu promijeniti, svi junaci u Euripidovoj tragediji govore istovjetnim, međusobno nerazlikujućim se jezikom, mjereći korake istim metrom.

    Kad se u renesansi talijanski književnik Lodovico Dolce, potaknut probuđenom ljudskom individualnošću, dohvaća Hekubina mita, čini to mjereći vrhunac talijanskog humanizma onim antičkoga. Kako renesansna slika tragizira sliku kao konkretizaciju antičke metaforičnosti odnosno semantičke istovjetnosti konkretnosti i prenesenosti, a krećući se u području postantičke figurativnosti smislova, Dolceova Ecuba (Hekuba) inokazno „kao da“ umjesto na klizište apstraktnog i konkretnog usidruje u susretištu stare slike i njezine presvlake. Budući da se prostor pri tome ne razmiče jer je vrijeme samo sjećanje, pojam i slika razdvajaju se na tragu dalekog pamćenja: u zrakopraznom prostoru tjelesnost je izbrisana. Dolceove tragične figure kreću se u mračnom, neraspoznatljivom prostoru, u komori izgubljene antičke svijesti. I u Dolceovoj tragediji Ecuba svi junaci zato govore istim, ali sad već, zbog položaja zrcalnog ogledanja, dvostruko patetiziranim govorom: talijanski junaci onoliko su dobri koliko dobro imitiraju svoje grčke uzore.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 9. prosinca 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam