Paradigmatska figura Hekube u hrvatskoj tragediji

24. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Marin Držić, Hekuba; Dramski diskurs na relaciji Euripid – Dolce – Držić

• U vrijeme kad snuje urotu protiv dubrovačke vlade, sedam-osam godina prije nego će na talijanskom jeziku odaslati pisma toskanskom vladaru Cosimu Prvom Mediciju i njegovu sinu, princu Francescu, u kojima dubrovačke vlastodršce naziva nakazama i luđacima, Držića upravo takva dolceovska „renesansna tragičnost“ najviše privlači. U tom trenutku Držića privlači Dolceov tragični svijet bez težine, težišta, u kojem se protagonisti po pozornici kreću kao sjene, figure koje kao da ne govore svojim glasom nego glasom unaprijed zadanim, glasom monologa koji nije njihov. U Dolceovu slučaju taj tuđi monolog zapravo je monolog Euripidove tragedije. Držiću, pak, izgovaranje tuđega monologa nalikuje situaciji u Dubrovačkoj Republici, u kojoj podređeni moraju ponavljati monolog vlasti, ili pak u kojoj vlast govori monolog ponavljajući ga godinama i otuđujući ga, udaljujući od sebe, prema Držićevu mišljenju ništa ne poduzimajući za promjenu prema boljemu, pravednijemu i naprednijemu.

  Zapisujući kraj renesansnog svijeta, prva sačuvana hrvatska književna i kazališna tragedija – Držićeva Hekuba, koju družina Bidzaro izvodi 1559. u pokladnom (!) okruženju, nakon što su vlasti dva puta zabranile prikazivanje godinu prije, strukturirana u pet činova, odnosno 2733 dvanaesterca i osmerca, antičku sudbinu i čovjekovu tragičnost preklapa postrenesansnom pohlepom i željom za vlašću: dok u prostoru krvi zakopane tragedijske osobe pokušavaju naći svjetlost ljudi nazbilj, u mrak ih tjeraju dramatične silnice mehanizma pohlepe, vlastoljublja, prijetvornosti, laži.

  Krećući se između lica i naličja pravednosti, tragična junakinja Hekuba pokušava probiti okamenjenu zločinačku svijest ne vjerujući slici svijeta u kojoj se nalazi. Utopljena u moru riječi i slika, izgubljena u kontrastnoj slikovitosti „ognjena mraka“, „oka od neba“, „sviće noći“, „magle ognjene“, izgubljena u sjetnom, pounutarnjenom, kaotičnom i nemirnom poimanju i doživljaju stvarnosti, koja izraz izgubljenog sklada pokušava pronaći u „bizarnoj metafori“, „poremećenu redu“ (Frano Čale), tražeći egzil u svijetu dobra, svjetla, ljubavi, Držićeva Hekuba, paradigmatska figura hrvatske sudbine (i tragedijski odraz hrvatskih renesansnih i svevremenih robinja) biva zgrabljena kandžama zlih sila. Svaki pokušaj kretanja u titravom svijetu privida i nestabilnosti zaustavlja se u prostoru zle okamenjenosti: „Nesrićne, pođite, na driva pođ'te taj, / već družit ne mnite negoli plač i vaj, / sužanstva zlo brjeme noseći život vas / zločinci s vašime ki sužne vode vas, / gdi ćete patiti svakoje gorkosti, / napokon svršiti s plačem dni mladosti. / Hoće toj siona moć uredbe tvrde zgar, / kojojzi nije moć uteći nikadar.“

  Govor Držićevih junaka, junaka prve hrvatske očuvane tragedije, nikako nije isti. Tradicionalan nije čak ni stih, dvostruko rimovani dvanaesterac, koji često dobiva treći nerimovan stih, a i osmerci bježe iz svoje košuljice napravljene od četiri stiha kad prenose tuđi govor. Tradicionalan nije čak ni Kor, skup osoba i mjesto koje bi trebalo biti ulaskom u prostor tragičnoga pomirenja i lirizam, koji nas prenosi u plakanje i pjevanje s junakom/junakinjom. S tragičnim Korom – zborom ulazimo u poseban zanos tragične mudrosti, strepeći i oplakujući vlastitu režiju. U Hekubi Kor se lomi na kor komentatorica događanja, kor prognanih trojanskih žena što zapravo postaju Hekubin alter ego i kor vila, Nereida (morskih vila koje igrama i plesom razveseljavaju ili u pogibelji spašavaju mornare u pratnji boga Posejdona) i satira što dolutaju iz neke daleke Arkadije u brodiću i uz zvuk svirala uokviruju njezinu tužnu sliku – pastoralu koja nestaje iz naših života da bi njezini rekviziti postali dijelom naše unutarnjosti: studeni kladenci poznati iz hrvatskih i svih pastorala u Držićevoj Hekubi kaplju kao more suza, a ljubavni arkadijski vjenčići pretvaraju se u hrvatskoj tragediji u cvijeće koje se polaže na grobove.

  Držić je intuitivno, ljudski i umjetnički, potpuno svjestan da živi u vremenu manirizma, vremenu u kojem se raspada stabilna društvena struktura, vremenu u kojem umjetnik, postajući svjestan egzistencijalnih svjetotvornih, okvirnih i vlastitih lomova, razglobljenost mora uprizoriti u građevini teksta, ovaj put podijeljenog na pet činova i izatkanog od 2733 stiha.

  

  Držić zato Hekubu piše kao dugi monolog koji se rastvara na monolog tužaljke i monolog vlasti. U monologu grobne tužaljke – tužbalice nad izgubljenom djecom u snovitoj i agonijskoj pojavnosti prohode sjene (duhovi) Poliksenine, Polidorove, žena trojanskijeh; čuje se Hekubin glas koji ječi iz ovozemaljskoga groba kao kasnije u Shakespeareovu Hamletu. U monologu vlasti izmjenjuju se političke igre i vojnička logika, zamjenjujući pojam tragične sudbine pojmom državnoga razloga: demagog Ulise (Uliks, Odisej) igra se hladnim diplomatskim govorom, mičenski (mikenski) kralj Agamenon (Agamemnon) igra se poltronstvom vojskovođe, trački kralj Polinesto (Polimestor) lažima oko mrtvih žrtava, Taltbijo (Agamemnonov sluga) glasnogovorničkim priopćenjem majci Hekubi o ubojstvu – smrti Polikseninoj. U završnoj sceni Držić uprizoruje prizor suđenja. U fiktivnoj su sudnici Hekuba, ubojica Polinestove djece, Polinesto, ubojica Hekubina sina, Agamenon, ubojica trojanskih branitelja. Postavlja se pitanje: tko je kriv?  

  Držić poslije Hekube nije napisao nijedno književno djelo. Otišavši iz Dubrovnika, umro je 1567. u Veneciji nepoznatom smrću. Hekubu spominje i Shakespeare u poznatoj tragediji Hamlet, u stihovima: „Što Hekuba je njemu, što on Hekubi da za njom plače?” Nakon izvedbe Hekube 1559., odnosno uprizorenja družine Od Bidzara u zasad nepoznatom dubrovačkom prostoru, prvi je put ova tragedija, remek-djelo hrvatske sudbine, izvedena tek 1959. na Dubrovačkim ljetnim igrama, u parku Gradac, u režiji Branka Gavelle.  

  Umjesto odgovora na pitanje o tragičnoj i ljudskoj krivnji, Držić je napisao djelo satkano od snova i plača koji obvijaju neizbježnu sudbinu – Fortunu, Usud, svijet u kojem, kao i u Držićevim komedijama, svjetluca glavni krivac – zlato. Hekuba počinje u ranu zoru, u trenutku kad prognanu trojansku kraljicu bude zlokobni snovi, i u trenutku kad Duh Polidorov luta pozornicom – Svijetom. Cijeli prostor i vrijeme tragedijske radnje Držić obvija koprenom Hekubine snovite agonije i svjetskim plaštem zaspalih moralnih i ljudskih razloga. 

  Dramski diskurs Vidra strukturira kao plač, okamenjujući vrijeme poslije sažaljenja i straha: plač Polidorov, plač rođenja, otmice, bitke, silovanja, pobjede, Hekubin plač, Poliksenin, Kora, Polinesta, tužbalicu Svijeta i Progonstva... Plač ublažuje zavijajući ga u san: dramske osobe fungiraju kao sjene: Polidor, Poliksena, ali i Hekuba, i Sluga koja donosi mrtvo tijelo. Slike iz Hekubina i vlastita sna konkretizira govorom, krikom i pokretom Kora. Slike iz tuđeg sna fiksira dijalogom Vojnika koji donose dramski nepokazane (samo prepričane) slike: Pir (Neoptolem), Poliksenina smrt... Govor sna prekida plačem: lome uobičajenu strukturu stiha, ponavljajući riječi, rečenice, umnažajući metafore i antiteze. Rascjepljuje i uvišestručuje dramske osobe: Kor trojanskih žena, prognanica i ropkinja, podvaja se na Vile i Nereide – taman i svijetao čovjekov plašt; vojnici su i Satiri i Agame(m)noni, Ulisi (Uliksi), Polinesti... Kor trojanskih žena sjedinjuje se u Hekubu, Hekuba razjedinjuje u Kor trojanskih žena...  Noćnu moru vibriraju crne prikaze majki, žena, djece, vojnika, mladića... Tragedijski diskurs, poplavu zla u svijetu mogućeg dobra, Držić priljubljuje uz raspamećenost, ludilo, pomaknutu svijest, izgubljenost, nestajanje žrtve i osvete u prostoru u blizini mora i tvrđave – Dubrovnika.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.