Rupa u sustavu dubrovačke renesansne ljubavne eruditne komedije

27. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Komedija sedma Nikole Nalješkovića

• 

  Prolog će se u Komediji sedmoj, vjerojatno sam autor Nalješković, u prvoj polovici, vjerojatno u petom desetljeću 16. stoljeća, obratiti gledateljstvu okupljenom na nekom piru u Gradu riječima: „Malahnu ovu stvar i loše narednu primite vi u dar za ljubav za jednu“. Nikola Živon zvan Nale neće to reći uzalud: jer on je prvi autor koji je u hrvatskoj književnosti napisao komediju; a Komedija sedma zbilja je „loše naredna“ u usporedbi s pravilima kojih se treba pridržavati takozvana plautovska ili učena, komedija erudita u europskom, pogotovo talijanskom renesansnom stoljeću.     

  A priča o komičnom, kao i sve ozbiljne priče, seže još u antiku. Postavljajući komediju nasuprot tragediji, Platon u Filebu određuje smiješno kao neuspjeh samospoznaje, tj. kao rezultat čovjekovog propusta odnosno nemogućnosti pravilnog procjenjivanja vlastitih riječi i djela; tako dolazi do nesklada između onoga što čovjek jest i onoga što govori i čini. „Neuspjeh samospoznaje“ smiješan je u običnih ljudi u njihovu privatnom životu, ali ne nosi smijeh nego opasnost u „izgrađivača države“, u važnih ljudi u njihovu javnom djelovanju. Iz toga proizlazi i kasniji stav da komedija treba prikazivati obične, jednostavne ljude, robove, seljake, obrtnike i male trgovce.

  Govoreći o komediji kao o oponašanju nižih karaktera, i to njihove ružnoće, Aristotel definira smiješno kao pogrešku i rugobu koja ne nanosi bol i nije pogubna; zbog toga sam tijek radnje mora imati sretan završetak. Tri stoljeća kasnije Ciceron određuje komediju kao realističku sliku života, kao ogledalo naravi.

  Napisati i najmanju natuknicu o kazalištu 16. stoljeća ne može se bez spominjanja oduševljenja antikom, a posebno grčkom i rimskom dramom. Zapadnoeuropsko nacionalno kazalište naslanja se na neolatinsku humanističku dramu koja se suprotstavlja neliterarnim oblicima srednjovjekovnog kazališta. Ali težak grčki jezik i nerazumijevanje scenskih konvencija grčke drame i njezina mitskog duha usmjeruju humaniste na rimske književnike: Terencija, Seneku i Plauta. Upravo njihove drame na scenu postavljaju članovi Rimske akademije, pod pokroviteljstvom Pomponija Leta. Njihova dramaturgija postaje uzorom svim renesansnim dramatičarima koji se čude neobičnoj srodnosti s vlastitim viđenjem i doživljavanjem svijeta. Posebno im odgovara razigranost i raspusnost Plautovih komedija. Renesansni autori počinju oponašati Plauta kao što je on Apolodora i ostale Grke. A pod oponašanjem, ne smije se zaboraviti, renesansni autori podrazumijevaju horacijevsko samostalno stvaranje prema uzorima što ih je ostavila klasična književnost.

  Tako nastaje renesansna komedija erudita: složen plautovski zaplet, dramska kompozicija od pet činova (za razliku od nepreciznog sklopa i samo skicirane radnje u improviziranoj srednjovjekovnoj farsi) i plautovski komični tipovi oplemenjeni duhom renesanse, slikom renesansnih običaja i raspusnošću. 

  

  Ali najbolji renesansni komediografi ipak u praksi odbacuju ideju pravilne dramaturgije: jer zakoni komedije nisu čvrsto postavljeni, svaka od njih je drukčija, svaka ima svoje težište, svako težište je povezano s određenom radnjom, a svaka radnja ima svoje motive.

  A jedini je Nalješkovićev motiv „dati u dar za ljubav za jednu“: Maro je zaljubljen u ženu desertu, od toga ga odvraćaju majka i otac; na kraju se ženi za bogat miraz, za Petrovu kćerku. Nalješković nudi jednu ljubav u tri čina za ljubav prigodne predstave na nečijem vjenčanju, a nudi nam za ljubav i prvu učenu komediju u Gradu u kojem život zaobilazi pravila Crijevićeve akademije, a kućna ni ulična arhitektura ne pozna vitruvijevsku ni Serlijevu scenografiju. Ipak, renesansni život upisuje pravila ljubavi u komediju: izgleda da svaka dubrovačka renesansna eruditna komedija postaje krnja u trenutku kad treba biti prikazana ljubav. Tako i Nalješkovićeva Komedija sedma ostaje torzo: točno u kompozicijskoj sredini, na kraju prvog i početku drugog čina nastala je rupa. A u rupi, za večerom u susjeda, trebala se iskreno prikazati Marova mladenačka ljubav. Kao da zaljubljenost u Dubrovniku, u kazalištu naravno, ima negativan predznak, kao da posjeduje prostorno nepostojanje. Rupu u komedijskom sustavu.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 14. prosinca 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.