Paradigmatsko sudište srednjovjekovnog dubrovačkog i suvremenog civilizacijskoga vremena

28. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Mavro Vetranović i crkvena tematika; Suzana čista, red. Ivica Boban, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 2001.

• Dubrovčanin Mavro Vetranović, naš izabrani hrvatski književnik za "Dubrovačko otkucavanje tisućljeća", i u drugoj svojoj stvaralačkoj fazi nastavlja njegovati izniman rukopis. Prikazanje Uskrsnutje Isukrstovo  prema nekim  autorima prvi je tekst crkvene inspiracije sačuvan u našem Gradu. Iz pasionske tematike autor dramatizira samo silazak Kristov u pakao; prikaz Isusova oslobađanja svetih otaca iz limba provaljivanjem paklenih vrata dinamiziran je elementima komičnoga i realističkim prizorima. Jednostavno  u svojoj  dramskoj i stihovnoj gradnji, ukazuje na dramski rukopis još neiskusnoga pisca, ali i na renesansnoga autora koji prikazuje unutrašnje lomove i ljudske crte. Pozornica je zamišljena kao standardno simultano prizorište, s paklom na desnoj, a nebom na lijevoj strain.

  Suzana čista dramatizacija je starozavjetne biblijske legende o starcima Ilijakinu i Izaku koji pokušavaju zavesti čistu Suzanu. S prethodnicom u Marulićevoj pjesmi o Suzani (Vetranović se znatno više udaljuje od Biblije) i dramskim nasljedovateljima u dramici Il giudizio di Daniele, priča o kleveti na štetu nevine Suzane usmjerena je dirnuti gledatelja. Svojom je zgusnutom strukturom i gotovo psihološkim ustrojem dramskih osoba (Danio, mladac, prorok, Joakin, muž Suzanin, Cambri, prijatelj Joakinov, Fannel, parac Suzanin, Nakor, jedan od puka, Ezer i Dizon, sudci, Batuel, parac popovski, Pisac, Glasnik, te tri spomenute osobe, dva rabija i Suzana) te smanjenjem didaktične očiglednosti (ipak: teza “zlouporaba moćnih bit će kažnjena”), pobožnosti i utilitarnosti (duhovno oblikovanje publike) više biblijska drama ili, i usmjerenošću na prološku i epilošku političku aktualizaciju, drama pravednosti nego tipično prikazanje; a sudište i suđenje u središtu događanja, u trećem činu (skazanju), organizirano kao pravi i istinit proces vođen prema proceduri onoga doba, s raspravom koja se vodi kao pred dubrovačkim sudištem, s tekstom angažirano upućenim dubrovačkim sucima i starim popovima  povezuju je i s Nalješkovićevom Komedijom drugom i trećom, ali i s Lucićevom Robinjom.

  Da je bila namijenjena prikazivanju, svjedoče uvjerljive i scenski precizne didaskalije te u tekst upisana modificirana simultana pozornica. Prološko upućivanje navodi preciznu sociološku uputnicu: vlastelu, vladike,  puk. Drama utemeljena na osudi nevino optužene, na korupciji, potkupljivanju, licemjernom suđenju pravednosti, s Božjom osudom mita na završetku, u središtu koje je Dubrovnik kao glavna dramska osoba - diplomatske igre pravednosti, suđenja vlasti, osude, (ne)mogućnosti slobodnoga života bez vlasničkoga, gospodarskoga i novčanoga prijetvornoga okruživanja, sa stegom politike oko humanosti, paradigmatska je drama dubrovačkoga vremena, te se čini da je napisana u današnje, "mitoliko", a ne u renesansno vrijeme. 

  Posvetilište Abramovo prikazano je 1546. pred Kneževim dvorom, a pet verzija različite dužine, uvjetovane nazočnošću ili nenazočnošću pastoralnih i komičnih elemenata, svjedoči o popularnosti toga djela. Ova dramatizacija starozavjetne teme Izakove žrtve Čavčićevo je najautorskije dramsko djelo. Odstupajući od naiviteta crkvenih prikazanja, prilagođuje se ukusu publike; razvijajući radnju elementima pastoralnoga žanra (ulazak prirode odsutne u dramskim djelima prošlih stoljeća pothranjen pažljivim čitanjem klasika i talijanskih pisaca), pa čak i komedije (seoske scene, opis seljačkoga života), dok su elementi farse tek naznačeni. Dramski momenti baziraju se na dvama prizorima priče o posvetilištu (žrtvi);  na udjelu Abrahamove žene a majke Izakove, Sare u radnji i na problemu šutnje starozavjetnoga izvora o njezinu ponašanju za vrijeme posvetilišta te na Abrahamovu prosvjedu i njegovu odnosu spram Božje zapovijedi, retorici njegova odgovora i njegovu “posluhu”.  Vetranović u dramu uvodi biblijski šuteću Saru.  Dinamiziranje Sare 1546. godine unosi elemente svakodnevice (brijanje, jutarnje buđenje). Abrahamov odgovor Bogu u kraćim Vetranovićevim verzijama  postoji u obliku pogađanja, cjenkanja, a u dužim (vjerojatno nastalim kasnije i pretvorenima u osobniju i intimniju dramaturgiju) svodi se na kratko pristajanje. Snažna nazočnost ženske nositeljice radnje pridonosi dubokom oslikavanju osjećaja i stanja duše, majčine bolne patnje, dajući novu dimenziju figuri Sarinoj. Prikazba noćnoga trenutka i svanuća upućuje na vrijeme odvijanja predstave naznačeno u epilogu od poslijepodne do predvečer, sviranje i pjevanje na pokladno vrijeme, obraćanje publici na sociološku ljestvicu točno stupnjevanu od seljaka, puka, do vlastele, bana i knezova. 

  

  Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno, a možda i najbolje djelo, vrhunac stvaranja, Pelegrin (Piligrin) - fantastično-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim elementima o putniku, hodočasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s elementima klasične i kršćanske mitologije. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit ima snažno uporište u slikanju doživljenih krajolika: pjesnik šalje svoju svijest u bijeli svijet kako bi pronašla mjesto njegova spokoja i sreće; u liku Pelegrina (putnika) pjesnik se za božićne noći upućuje na putovanje uprtivši mijeh na leđa u koji zatvara svoje misli, koje bježe; na putovanju doživljuje preobrazbe, viđenja, peripetije, susrete; iza zlatnih vrata, pred kojima je pjesnik, stoji prekrasna djevica Grazia, ali ih ne uspijeva prekoračiti. Ozbiljuje se trojstvo grijeh-pokora-milost, dogma o ispovijedi i pričesti, ali i priziva komedija duša, odnosno srednjovjekovna vizija. Pelegrin je izgrađen na temelju pomaka od srednjovjekovnih peregrinacijskih poetskih i retoričko-konvencionalnih alegorija (mijeh s mislima i mravima koje ih zoblju, mojemuča), na poetici groteskno-karikaturalno-komičnoga i fantastičnoga prikazivanja svijeta (raznovrsne prijetvorbe, npr. ovce u djevojku; fantastični motivi, npr. priča o siru u kljunu gavrana pretvorenom u postole, većinom na podlozi grčke mitologije i hrvatskoga folklora). 

  Nakazno-humorističan "ja"-pripovjedač glavni je lik koji pripovijeda u dvostrukorimovanim dvanaestercima u spoju životinjskoga i ljudskoga obličja (Piligrinova grba kao kazna za traženje ovozemaljske sreće, osleće uši zadovoljstvo vlastitim koritom, zubi vepra zadovoljstvo u gnusobi, oči sove sljepoća za istinu) o "čudnim i nevjerojatnim događajima u nekom nepoznatom svijetu". Zapravo o nelagodnom doživljaju vlastite suvremenosti -  pa nakazni putnik nije oličenje egzemplarnoga hodočasnika duhovne sreće. Slika prikazanoga slika je obrnutoga, ružnoga svijeta, otuđena i apsurdna, koji je izgubio moralno-etičko i religiozno uporište. Pelegrin u hrvatskoj književnosti zauzima posebno mjesto, otvarajući podvojenošću na putenost i religioznost, apsolutno dobro i zlo, izravno i neizravno značenje, prostor manirističkoj književnosti, očitovan kao razbijenost strukture nastale iz nesigurnosti.

  

  Vetranovićevo djelo nastalo je najvećim dijelom u trenutku stvaranja drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika, odnosno oko polovice XVI. stoljeća. Jedan od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih hrvatskih književnika, stvaralac novih književnih oblika, pisac "polivalentne i kompleksne produkcije", s fokusom u egzistencijskoj raznovrsnosti i ljubavi prema hrvatskoj domovini i baštini, vrstan poznavatelj klasične, latinske, hrvatske i talijanske književnosti, dugovječan suvremenik mnogih značajnih književnika, Mavro Vetranović mogao bi se svrstati "među prve figure hrvatske renesanse".

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.