Vetranovićeva vizija ljubavi i iskupljenja

30. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Mavro Vetranović, Orfeo, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 2001.

  • Mavro Vetranović, <em>Orfeo</em>, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 2001.U kratkoj mitološkoj drami koju je Petar Kolendić naslovio Orfeo (mogući naslovi: Orfej i Euridika / Euridika) prekinuta završetka (na stihu 595.; osim većine dvostrukorimovanih dvanaesteraca petnaest je osmeračkih katrena), a možda i izostavljena početka (nastala prije 1507., prema nekima čak tridesetih godina 16. stoljeća, pronađena u bečkoj dvorskoj knjižnici, rukopis s kraja 16. stoljeća, pod signaturom Supp. 4472 bez naslova, i objavljena u Zagrebu 1909.) Vetranović spaja mitološku i kršćansku simboliku, ovaj put utjelovljujući višeputno obrađenu (Vergilije, Georgike, Ovidije, Metamorfoze, srednjovjekovne kristijanizacije, Dante, Pakao, Poliziano, Fabula de Orfeo, izvedena 1471., tiskana 1494., Antonio Tebaldeo, Tragedia Orphei, pa 1609. Otavio Rinuccini, tragikomedija L´ Euridice, koju je prepjevao Paskoje Primović, pa Chappoton...) priču o mitološkom pjevaču Orfeju koji pjesmom i sviranjem (lira) pokušava izvesti voljenu Euridiku iz podzemnoga svijeta; izvorno je preokrećući u Euridikinu (Euridiče), a ne Orfejevu, sudbonosnu pogrešku: okrenuvši se unatoč zabrani (figura oslobađanja Orfeja od grješnosti), Euridiče ostaje osuđena na vječni boravak u podzemnom svijetu; Karon je prevozi na drugu obalu rijeke na poziv Duha, službenika Kralja paklenoga.

    Sačuvan središnji dramski prizor (možda i jedini) prikazba je zbivanja pred vratima pakla i u paklu kojem simultana srednjovjekovna pozornica daje drukčije značenje: postavljenost pakla na jednoj i vječnoga prebivališta - raja na drugoj strani renesansnu orfejsku temu (melankolija, čežnja, putovanje) stavlja i u okular ranokršćanskoga (srednjovjekovnoga) nadahnuća o viđenju Krista u liku Orfeja: Orfeo stoji pred vratima pakla kao i Krist, Spasitelj (kristoliki Orfeo prikazuje parabolu kršćanske povijesti ostvarujući iskupljenje u drugim prostorima mita, u pretpovijesti). (Isto rješenje Euridikina okretanja prema Hadu/paklu Vetranović je uveo i u Pjesanci Orfeu).

    Mavro Vetranović, <em>Orfeo</em>, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 2001.Od istoimene glasovite Polizianove drame zgusnute radnje Vetranovićeva se drama razlikuje i minijaturnom usmjerenošću na dijalog ljubavnika te zatvorenom dramskom strukturom, ali i snažnim i hrabrim pretvaranjem žene u glavnoga protagonista, odnosno djelatnoga sudionika zbivanja. Naglašavanjem ženske nositeljice grešnosti (Orfejevo oslobađanje od pakla u skladu s boetijevskim komentiranjem orfike),  ali i dramskoga središta, ova se drama iz mitsko-biblijske mjestimice pretvara u renesansnu pastoralu, pa i u komediju humornih i realističkih prizora (Karon i Orfej razgovaraju kao dubrovački gospari, životnost prizora veslanja...).

    Mitološkom figuracijom Orfeo se priklanja i Pirnoj drami nepoznata autora iz Ranjinina zbornika te Komediji drugoj (“Paridov sud”) Nikole Nalješkovića. Mogućim tumačenjem Orfeja (bog s lirom) kao simbola preporoda (autobiografizam: pjesnik), metafore prirode, zaštitnika poezije, umjetnosti, te dramatskim ulaženjem ljepote kao teme (Orfeo; Euridiče fascinira ljepotom Karona), strukturacijom himne radosti  Vetranovićevi stihovi postaju potvrdom pripadnosti humanizmu i renesansi. I svjetonazorska filozofijska i teologijska problematika orfizma (Orfej ne samo mitski pjevač, nego mudrac i učitelj),  tradirana iz antike i srednjovjekovlja, preko neoplatonizma dopirući do renesanse, stavlja Vetranovića u humanističko-renesansni kontekst (Fran[j]o Petrić, Jakov Bunić, slikar Andrija Medulić Schiavone, prije toga Janus Pannonius / Ivan Česmički; četvrto pjevanje Danteova Pakla: u limbu i Orfej). 

    Dok je u prvom dijelu ova drama strukturirana kao  prikazanje, u drugom se naslućuje renesansna  tragedija. Orfejska snaga ljepote i umjetnosti pojačana je versifikacijskim kombiniranjem, gipkošću i lakoćom stiha, jezičnim bogatstvom. Minijaturnom formom i malim brojem dramskih osoba te prostornom i govorno-glazbenom impostacijom Vetranovićeva drama u stihovima Orfeo idealna je za prikazivanje u Teatru Bursa. Izoliran, neshvaćen umjetnik-intelektualac, neostvarena čežnja, nemogućnost dodira i komunikacije, stalan osjećaj melankolije i neostvarenosti, zrcalna igra jekom, stalna slutnja naših okružujućih umrlih, traženje ljudskoga kontakta barem sa slučajnim susretačem-prijevoznikom-veslačem, ženska energija kao središnja, teme su s kojima se svakodnevno dodiruju pitanja prijeloma tisućljeća. Jezična, autorska, pa čak i karakterološka (gospar Karon) postavljenost u dubrovačku sredinu dimenziji napuštenosti pojačavaju energiju igranja upravo u dubrovačkom teatru.

    Mavro Vetranović, <em>Orfeo</em>, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 2001.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam