Božićna predstava bez prave vizije i iskre kreativnosti

Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Vladimir Andrić, Kolačići Djeda Božićnjaka, red. Vladimir Andrić

  • It takes nothing to join the crowd. It takes everything to stand alone. U slobodnoj interpretaciji: najlakše je prikloniti se masi, skrivati se iza trendova, ne pokušavati biti drukčiji, ne riskirati ili ići struji usprkos.

    Tezga – sintagma iza koje se često skrivaju loše predstave, a koje se kazalištarci s vremena na vrijeme ne libe latiti, možda nikada nije bila prikladnija nego u slučaju božićnih predstava – tih nezaobilaznih prosinačkih prigodnica koje, premda naslovljene za djecu, katkad najjasnije oslikavaju ono što kazalište znači odraslima. Kraj je godine, premda zapravo vrhunac kazališne sezone, pa kazališta ove predstave za djecu uglavnom odrađuju s minimalnim, gotovo nikakvim budžetom, reciklirajući sve: od tekstova do materijala, ali uz osmijeh, šljokice, i minimum uloženog truda. Usto, u tri tjedna naslov izvedu i po nekoliko desetaka puta, često i više puta dnevno – time si često pravdaju prvoloptaška rješenja.

    U subotu, 7. prosinca Kolačići Djeda Božićnjaka, naslov koji je ansambl Gradskog kazališta Joza Ivakić ponudio svojim najmlađim sugrađajima, kao koprodukciju s gradskom Kazališnom družinom IGLU (iza koje stoje dvije glumice – Katarina Šestić i Josipa Oršolić), upravo je taj primjer dovoljnog kazališta: dovoljno da ispuni proširene termine u prosincu, dovoljno da publika izađe s djecom koja su dobila porciju prigodnog božićnog duha, dovoljno da prođe kao da je sve u redu.

    Za tekst i režiju odgovoran je Vladimir Andrić (ravnatelj, koji je i sam dio podjele, s još sedmero glumaca, za dvije ravnopravne podjele). Priča je jednostavna – patuljci Djeda Božićnjaka rade kolačiće, pekar Pospanko spotiče se o svoju lijenost, ali sve se na kraju završava s porukom kako dobrota pobjeđuje. Predstava traje svega 30 minuta, a uživo smo gledali Josipu Oršolić (u ulozi Buckice, zapravo patuljčice Kate; alternacija Katarina Šestić Baotić), Dominika Karaulu (kao Djeda Božićnjaka; s kojim se u ovoj ulozi izmjenjuje Vedran Dakić), Andriju Krištofa (kao patuljka Pospanka; ovu ulogu tumači i Matea Marušić) i Zorka Bagića (utjelovio je patuljka Kalupaša; s njim se ovaj put na sceni izmjenjuje ravnatelj/redatelj Andrić). Glumci su dali sve od sebe unutar zadanih okvira, no pitanje je koliko ti okviri omogućuju razvoj ili produbljivanje priče/lika. Za nijansu se izdvojio mladi Karaula, jer je njegov Djed Božićnjak bio baš onakav kakvog djeca vole – dobar i topao, jer mu je i glas zvučao prijateljski i optimistično. S obzirom na to da je njegov lik stariji, Dominik ga je igrao smireno i autoritativno.

    Scenografija i kostimi nisu autorski potpisani. Riječ je o minimalističkim i ne baš maštovitim rješenjima, što bi imalo smisla da je naglasak na slojevitoj i snažno kreativnoj priči. Saonice Djeda Božićnjaka ili vrata koja se otvaraju prema čarobnoj sceni, učinila bi predstavu uzbudljivijom, kao i dodavanje mjehurića za dodatnu iluziju, svjetlosnih efekata (zvjezdano nebo, zvijezde, snježne pahulje…).
    Djed Božićnjak ima tradicionalni crveni kostim, bijelu bradu i kapu, a patuljci zelene odore s kapama, prugaste čarape.
    Zbrojeno i podvučeno, izostalo je interaktivno i čarobno iskustvo koje djecu uvlači u božićnu priču i zadržava im pozornost.

    Predstava ostavlja dojam kao da je zamišljena s dobrom voljom, no bez prave vizije. Kao što su moderni streaming servisi puni božićnih filmova koji su na brzinu proizvedeni s predvidljivim zapletima i sretnim završetkom, tako je i ova predstava igrala na sigurno, no bez žara (rekla bih, i bez trunčice zapleta!).

    Poruka predstave – da su dobrota i poslušnost ključ sretnoga i uspješnoga života, neće nikoga iznenaditi. Možda bi to djelovalo inspirativno prije nekoliko desetljeća, ali danas, u svijetu u kojem čak i dječje priče istražuju složenost ljudskih odnosa i smisao odluka, ovakvo jednoznačno i jednostavno rješenje djeluje poput staroga božićnog ukrasa – nostalgično, no pomalo istrošeno.

    Postavljanje božićne predstave za djecu zahtijeva pažljivo planiranje da bi konačan rezultat bio zanimljiv, pa i poučan. Priča treba biti primjerena uzrastu publike. Klasične božićne teme, poput priča o darivanju, obitelji, ljubavi i zajedništvu, idealne su za ovu priliku. Tu malo koji teatar pogriješi, pa nisu ni Vinkovčani.

    Uključivanje publike kroz pitanja, igre ili zajedničko pjevanje često je dobitna kombinacija za dodatno angažiranje djece. Ipak, mislim da nije potrebno svaki put ih poticati riječima: Vi sad ovo, vi sad ono… ili Tri, četiri, sad… Glazba značajno pridonosi atmosferi. Klasične božićne pjesme (ili njihove instrumentalne verzije) dobar su izbor, ali je li Benny Hill tema?!

    Šteta je što Kolačići Djeda Božićnjaka nisu iskoristili potencijal božićne priče kao priliku za iskru kreativnosti. Predstave za djecu ne moraju biti jednokratne, baš kao što ni kolačići ne moraju biti samo jestivi – mogu biti kreacija, nešto čega će se publika, bez obzira na uzrast, sjećati dugo nakon što su se svjetla reflektora ugasila.

    S obzirom na to da kazalište intenzivno pratim dugi niz godina, gotovo četvrt stoljeća, s punim pravom (i tugom) mogu zaključiti da su vremena kada su se božićne predstave radile s jednakom ozbiljnošću kao i premijerne svečanosti, davno iza nas. Nekoć se ovim naslovima pristupalo s jednakim entuzijazmom, motivacijom, energijom, inovacijom, kao da je riječ o projektu za otvorenje međunarodnoga festivala, prigodnici za veliki jubilej teatra, nekog doajena i sl.

    Današnjim se klincima (računamo li i na one unatrag desetak godina) serviraju polurješenja, predstave koje kao da su sklepane u dva-tri poslijepodneva. No, možda baš u tom kontrastu leži nada – da će netko, jednom, prepoznati da je biti različit jednako važno kao i biti dobar.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 2. siječnja 2025.

Piše:

Narcisa
Vekić