Dubrovačka držićijada

Držićeve predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama

• 
  Svečano otvaranje 59. Dubrovačkih ljetnih igara 10. srpnja 2008. ispred Sponze i Crkve sv. Vlaha
  
  Nakon prošlogodišnjeg, donekle tradicionalnijeg otvaranja, s Ivicom Kunčevićem kao redateljem i Ivicom Prlenderom kao scenaristom, koji su i tada u tradicionalni ceremonijal unijeli distorzične elemente u obliku turističke okupacije ljetnog Dubrovnika, ove godine režija i scenarij povjerena je Krešimiru Dolenčiću. A, pred njim bio lagan zadatak: otvaranje mora slijediti nit dramskog programa i biti u znaku petstote godišnjice rođenja najvećeg hrvatskog renesansnog dramskog pisca Marina Držića, istovremeno, povratak čistoj tradiciji, samo sa knezom, senaturima, Negromantom i glumcima, ključima i Himnom slobodi, u današnjoj situaciji, kada se i Držića već bezbroj puta reinterpretiralo i aktualiziralo na najrazličitije načine, bio bi upitan. Stoga Dolenčić kreće drugim putem, otvaranje otvara suvremenosti i stvara predstavu u predstavi: dubrovački stvarni medijski djelatnici najavljuju dolazak kneza (Predrag Vušović) u ironičnom kostimu iz 18. stoljeća, kneza koji je čista evokacija suvremenog političara, takav knez s vijećnicima i tjelohraniteljima penje se na Sponzu dok se na plazma ekranima prikazuju imaginarne reklame današnjih proizvoda, no Držićevih naziva. Ironija je potpuna, a u od lani turistički okupiranom Dubrovniku, glumci nešto pokušavaju, no bivaju prekidani, mediji gospodare, Njarnjasi i Pomet družina mole da glumci uđu, a knez ih i pušta, no i monolozi Pometa i Hamletov govor glumcima u naglašenoj kakofoniji medijske, turističke i političke buke, gotovo se i ne čuju. Čak i glumci odustaju. No, tada, počinje Držićev Dugi nos, Negromant… u sjajnoj interpretaciji Zijada Gračića, Mara Martinovića, Nikše Kušelja i Srđane Šimunović. Rijetka je to bila prilika čuti Negromantov prolog u cjelini i dramaturški vrlo dobro uklopljen unutar glumaca, kneza i vijećnika u maskama – diskur i može bit samo još maskiran. Držića tada već ne može prekinuti ni medijski intermezzo, ljudi na zbilj ipak su oni pravi ljudi, u ovome vremenu ljudi na zbilj paradigma su same umjetnosti. A, nakon Captum fuit… i barjak te Umjetnosti – barjak Libertas, uz zvuke Gotovčeve Himne slobodi na vječne Gundulićeve stihove, Negromanti isavaju na Orlanda 59. put.
  
  Dobro razigravši prostor, uz sudjelovanje brojnih članova Festivalskog dramskog ansambla, Folklornog ansambla Linđo, Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Dubrovačkog komornog zbora, Zbora Libertas i Zbora crkve sv. Križa u Gružu, Krešimir Dolenčić i suradnici – kostimografkinja Doris Kristić, scenografkinja Dinka Jeričević, koreograf Miljenko Vikić, autor maski Tihomir Marinković s Markom Ritošem, Dubravkom Lapainom i skupinom Kries, koji su skladali glazbu – napravili su otvaranje kao svojevrsni nastavak lanjskog, uklopivši tek elemente tradicije u Novo, otvorivši i brojna pitanja na koje ćemo odgovarati i mi i generacije koje dolaze. Dakako da tu sve i nije bilo savršeno, kakofonija je bila i prenaglašena, prvi dio dijelom je odudarao od ljepote i uzvišenosti Držićeve riječi u drugome dijelu, nije tu bilo ni Orsata, ni glumačke karoce, no ideja rasula sustava, pri čemu nas još samo Umjetnost izdiže iz svakodnevnice, svakako je zanimljiv koncept kao uvod u 59-tu festivalsku sezonu.
  
  Gostovanje: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Marin Držić, Dundo Maroje, Gundulićeva poljana, red. Ozren Prohić, 12. srpnja 2008.
  
  Rijetko što još može kazališnu publiku danas šokirati ili uznemiriti. I dok je 1989. Paolu Magelliju na Pustijerni to još i uspjelo sa mračnim Dundom, koji je i u ideji imao nešto proročanskog, što se nažalost i ostvarilo u godinama koje su slijedile, Prohićevo radikalno osuvremenjenje najživopisnije Držićeve komedije, publiku ostavlja potpuno rezigniranom. Zapravo rezignacija je početna, središnja i završna točka tog Dunda koji je premijerno prikazan 11. svibnja 2007. u zagrebačkom HNK-u, a kojeg i dubrovačka publika na ovosezonskoj držićijadi, mogla vidjeti na Gundulićevoj poljani – gotovo pa mitskom mjestu dubrovačkih Dunda Maroja u redateljskim postavama Bojana Stupice, Koste Spaića, Tomislava Radića i Krešimira Dolenčića. I da je Prohićev Dundo držićološka vizija potencijalnog, bila bi to čak i vrlo dobra vizija: ideja rekontekstualizacije (pojam je redateljev) Dunda u Rim 1950-ih godina, u Italiju posljeratnog kapitalizma, koji odgovara današnjem trenutku hrvatskog kapitalizma i još uvijek nezavršene prvobitne akumulacije kapitala, sama po sebi, mogla bi nositi jedno novo čitanje vječnog klasika.
  
  U izvornoj postavi, to je neki suburbani Rim, predgrađe sa supermarketom u kojem se našijenci dive svemu što vide u stalnoj potrazi za srećom, novcem, hranom. Naznake su konzumerizma očite i jasno je da će društvo hiperkomzumerizma ubrzo postati socijalni diskurs svega. No, riječ je o ideji. U praksi već sama ambijentalizacija ne funkcionira: Gundulićeva poljana središte je Dubrovnika i unatoč preklapanju sa stvarnim supermarketom, njene zadatosti odudaraju od rimskog predgrađa. Tako je scenografija Dinke Jeričevič, osim banaka na Poljani i naznaka oštarija ostala nezamjetna, kao i pedesetim godinama nadahnuti kostimi Irene Sušac, a prostor tek djelomično razigran. No problematičnost postave, idejno tako rekontekstualiziranog Dunda, tu tek počinju: slojevita komedija opire se snažnoj redateljskoj ideji u svakom pogledu, dramaturški prijelazi puni su praznog hoda, ništa tu ne proizlazi jedno iz drugoga, no nije riječ o namjernom raspadu sustava, već dramuturgija, gotovo cjelovito izgovorenog teksta, ne funkcionira. Slijedi i najveći problem: kao da je u notnom tekstu glumačke igre postavljena snizilica na najniži ton – slojevito tkanje različitih osobnosti svedeno je na opću ravnu crtu s tek ponekim iskorakom (Ana Begić kao vrcakava Petrunjela, no bez partnera, i Livio Badurina kao Laura, izvrsna i u talijanskom i u dalmatinskom govoru).
  
  Osim što glumačka podjela i nije baš razložna, nema tu igranosti, nema uspona, nema gega koji bi izazvao barem malo smijeha u publici, Pomet Joška Ševa nije meštar od komedije, rezignirani je to lik kao i svaki drugi. Dakako da je ovaj Dundo, gotovo, primjer redateljskog teatra, no to ne znači da glumci trebaju izgovoriti Držićeve rečenice (govorno, s više ili manje uspjeha) i otići sa scene. Dok Držićeva svevremenska pitanja, ne samo da ostaju bez odgovora, već su potpuno prikrivena. Takva pak, opća rezignacija dolazi u sukob, ne samo s Držićem, negi i s temeljnom redateljskom idejom Rima 1950-ih – pa i tu dolazi do kratkog spoja. Tek na kraju, kada Laura pokazuje da je muškarac, pokazuje se opća travestija vremena, razložna i držićevska i Prohićeva scena. I još nešto: ne dogovori li se uprava Igara s ugostiteljima, Gundulićeva poljana, kao mjesto teatarskih snova, bit će zauvijek izgubljena. Ne samo da se glumci moraju nadjačavati s glazbom iz neposredne blizine, već se ne čuje niti izvorna glazba Davora Bobića.
  
  Matko Sršen: Darsa – Farsa, red. Matko Sršen, Atrij Kneževa dvora, premijera 17. srpnja 2008.
  
  Nakon za Gundulićevu poljanu ambijentaliziranog Dunda Maroja zagrebačkog HNK, 59. dubrovačke ljetne igre nastavile su držićijadu praizvedbom predstave Darsa-Farsa Matka Sršena u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića.
  
  Matko Sršen, autor teksta i redatelj, stvaratelj je specifične spisateljske i teatarske poetike, pisac je u Držićevu govoru rekonstruiranog Pometa – nikad pronađene komedije koja je prethodila Dundu Maroju, na Igrama je režirao više puta, tako je prvi put postavio na scenu Držićevu pastoralu Venere i Adon (1983. na Držićevoj poljani u sklopu Dubrovačkih dana mladog teatra sa Zagrebačkim kazalištem mladih i Teatrom &TD), a sa svojim američkim studentima je 2004. na Lovrijencu Grižulu reinterpretirao kroz Sorkočevićevu glazbu. No, na praizvedbi i premijeri teksta, kojemu je Ministarstvo kulture dodijeljilo i 2. nagradu Marin Držić, Sršen iz rekonstrukcije i reinterpretacije ide prema konstrukciji moderne farse pisane dvostruko rimovanim dvanaestercem.
  
  Na sceni atrija Kneževa dvora, koja je problematična u akustičkom smislu za same glumce (inače scena atrija Dvora je za dramske izvedbe posljednji put korištena još 1977. za Herakla Marijana Matkovića u režiji Georgija Para), no jedino moguća za ovako napisani tekst, postavio je suvremenu farsu iz pozicije vlastite interpretacije odnosa dubrovačke vlasti (odnosno vlastele) prema samom Držiću, odnosa koji u sebi reflektira i općeniti odnos vlasti prema umjetniku. Dum Marina nema, no ipak je on glavni lik: zbog njega se u središtu same vlasti, u Kneževom dvoru, okupljaju tri lika Držićevih komedija kao senaturi Dubrovačke Republike – Skup, Dundo Maroje (koji je i knez) i Zlati Kum – razigrani Predrag Vušović (koji je ipak na premijernoj izvedbi bio glasovno indisponiran, što je stvorilo probleme u razumijevanju izgovorenog), Maro Martinović i Niko Kovač. Višestruko su to karakterizirani likovi, Sršen koristi brojne Držićeve karakterizacije pridodajući im i svoje – nisu oni samo senaturi, sva tri lika zastupaju i različita politička uvjerenja kontekstualizirana u vrijeme sredine 16. stoljeća s dubrovačkom Slobodom koja unutar oligarhije postaje farsa za sebe. Držićevi likovi postaju suci na tajnoj sjednici Senata, na kojoj je ipak najvažnija dobra hrana.
  
  Vlast pjesnika osuđuje za urotu, no Držić je samu vlast u svojim djelima već davno osudio. Senaturi tako postaju i „obrazi od mojemuča, papagala“, jednostavno Negromantovi i Držićevi ljudi nahvao u stvarnoj scenskoj metamorfozi na drugoj sjednici Senata, sada već u stanjima smrti, umiranja, raspadanja i pokušaja otkupljenja i oslobođenja od starih grijeha. Dok se u pozadini pojavljuje Vica (smirena i iznimno dojmljiva Izmira Brautović) objedinivši brojne Držićeve ženske pučke likove, ovdje i s naglašenim vojnovićevskim reminiscencijama. Sluškinja je to koju je knez davno ostavio bez časti, no sluškinja koja jedina može dati odrješenje. Dramaturški razlozi pojave Gospe (glasom i stasom utjelovila ju je Dijana Hilje) ostaju prilično nejasni.
  
  Bila je to zanimljiva scenska vizija s Držićevim likovima i suvremenim konotacijama. No, Sršenova farsa prerasla je žanrovske okvire, pa je tu bilo svega i svačega – od dubrovačke renesansne vanjske politike do Vojnovićevih motiva. Previše za jednu predstavu. Unatoč dobro razigranom prostoru, uz pomoć svjetla Saše Mondecara, zanimljivih scenskih detalja Svana Riedla i ironičnih renesansnih kostima Ike Škomrlj i Elvire Ulip, Sršenova farsa prenaglašene hermetičnosti s osjetnim dinamičkim padom u drugom dijelu, ostat će zapamćena više kao filozofski scenski traktat, nego kao smislena i razložna kazališna predstava.
  
  Petar Zoranić / Marin Držić, Glasi iz planina, red. Rene Medvešek, Festivalski dramski ansambl, ZKM i ADU Zagreb, Boškovićeva poljana, premijera: 27. srpnja 2008.
  
  Teatar Renea Medvešeka uvijek iznenadi, a svojom razigranošću i maštovitošću, igrom iz koje je i nastalo kazalište, gotovo uvijek pronalazi i put do publike. Nije različito bilo ni na drugoj premijeri 59. Igara – Glasi iz planina uistinu su zanimljivo i zaigrano kretanje hrvatskom dramskom i proznom baštinom. Povod je u obljetnicama dvojice velikana hrvatske renesanse: Petra Zoranića i Marina Držića, čije petstote godišnjice rođenja obilježavamo ove godine, no dramaturški Medvešek ide dalje i dublje; nije to prigodničarski teatar u kojem bi povod bio uvjet i razlog.
  
  Rene Medvešek sa izuzetnim suradnicima nastoji proniknuti u renesansni humanizam i arkadijski nemir, ističući duhovne vrijednosti – prisutne u oba pisca, u današnjem društvu skupne i pojedinačne izgubljenosti, društvu materijalnog cinizma – marginalizirane, no svevremenske. Ljubav kao agape, caritas, a tek onda eros, skromnost, poštenje i druge etičke krijeposti aristotelovskih značajki postaju dramaturška okosnica. No, obilježja tih vrijednosti pitanja su koja i prije renesanse i u renesansi i danas izazivaju nemir i provociraju teatarsku igru. A, igra u Glasima iz planina prvenstveno je kolektivno kretanje putovima otkrivanja teatra, nisu tu naglašene psihološke karakterizacije, uostalom one su zadane, dok sveukupna igra postaje istinsko mjesto autentičnosti.
  
  Uzimajući Zoranićeve Planine, u suvremenom prijevodu Marka Grčića, kao okvir Medvešek stvara i predstavu u predstavi, poput mišolovke interpolira Držićevu Tirenu koju sam Zoranić gleda na svom putovanju punom vila i satira – mitoloških i natpovijesnih bića. Nisu to uzvišene vile i satiri, njihov bitak je natpovijestan, no egzistencija im je na pozornici, u teatru; odakle još jedino danas mogu upozoriti na ono duhovno. Alegorija Planina prisutna je, no bez patetike, metaforika slijedi nit dramatizacije, čemu pridonosi i Boškovićeva poljana, na kojoj je predstava premijerno izvedena 27. srpnja 2008. Rene Medvešek i Tanja Lacko namjerno odlaze iz nekih dubrovačkih, za pastoralu možda i primjerenijih prostora u središte Grada, na pozornicu na kojoj glumačkom igrom, ponekim rekvizitima, zanimljivim kostimima Doris Kristić u spoju suvremenog i baštinskog, te izuzetnom svjetlom Aleksandra Čavleka – nastaje teatar kojeg pamti kamen Grada.
  
  Treba istaknuti izvanrednu Jadranku Đokić kao Tirenu, govorom i pojavom izuzetnog Zorana Pribičevića kao Zoranića, no i ostale glumce ZKM-a te poglavito studente zagrebačke ADU u njihovoj mladenačkoj razigranosti koja je dodatno dobila na snazi sjajnom etno glazbom Mojmira Novakovića u izvedbi skupine Krijes. Tako je spoj Zoranića i Držića, nakon više od petsto godina, rezultirao predstavom visokih kazališnih dosega.
  
  Gostovanje: Zagrebačko kazalište lutaka, Marin Držić, Plakir, red. Joško Juvančić, Kazalište Marina Držića, 30. srpnja 2008.
  
  Lutke i DLJI poznaju se već preko trideset godina. Prvi put lutke se javljuju 1977. kada Zlatko Bourek na Poljani Mrtvo zvono postavlja Orlanda malerosa Saliha Isaaca, uz brojne lutkarske predstave 1980-ih (osobito u sklopu DDMT), među kojima su legendarni Shakespearov i Stoppardov lutkarski Hamlet Teatra &TD u režiji i adaptaciji Zlatka Boureka na Držićevoj poljani 1982, Držićev Skup u režiji Joška Juvančića na Gundulićevoj poljani 1983, a posljednji put lutke su na Igrama 2006: u sklopu ponoćnog programa prikazana je Bourekova i Paljetkova predstavu Sv. Vlaho, Blasius, Blaž.
  
  Držićevoj komediji u pastorali ili pastoralnoj komediji Plakir ili Grižula ovo je četvrto viđenje na Igrama: Plakir u režiji Marka Foteza 1951. na Gracu bila je i prva ambijentalna predstava Igara. Plakira ili Grižule Juvančić se prihvatio još jednom (1967. postavio ga je na Gracu), zagrebački lutkari premijerno su ga izveli 28. veljače ove godine povodom Držićeve obljetnice, ali i u povodu šezdesete godišnjice ZKL-a. U predstavi je riječ o velikim lutkama Vesne Balabanić s lutkarima na sceni i znatno skraćenoj verziji Plakira, predstavi kojoj se unatoč određenom šarmu, dočaranoj lepršavosti vilinskog i manirističkom realizmu zemaljskog svijeta, vrlo dobrim lutkarima – prvenstveno u svijetu pastira – lako mogu uočiti slabosti. Izvedba ne traži nikakvu posebnu scenu (osim teatrina za vilinski svijet) pa ostaje upitno prikazivanje u zgradi Kazališta, nije tu riječ o ambijentalizaciji po svaku cijenu, no kao teatar na otvorenom predstava se mogla odigrati na Mrtvom zvonu, u Revelinu, ili u brojnim dubrovačkim prostorima. Takvo rješenje u svakom slučaju bilo bi bolje od lutkarske predstave na Igrama u sceni-kutiji. I veliki zagovornik lutkarskog teatra u ljetnom Dubrovniku, Dalibor Foretić, uvijek je zamišljao lutke na otvorenim dubrovačkim prostorima, a 1990. i sudjelovao je u realizaciji takvog projekta – s Dundom Marojem, Osmanom i Mukom sv. Margarite u Parku Umjetničke škole.
  
  Dramaturški gledano, unatoč nužnom i potrebnom kraćenju, možda nije baš trebalo do neprepoznatljivosti skratiti čuveni Omakalin monolog, no najveći problem pokazuje se u tome što se autori predstave nisu mogli dogovoriti rade li predstavu za djecu ili odrasle, pa su Jusićevi songovi očito namijenjeni djeci, dok ta ista djeca prilično teško prate radnju o pet parova i utjecaju vilinskog na zemaljski svijet. A, ansambl predstave, unatoč vrlo dobroj govornoj dikciji dubrovačkog idioma, nije u potpunosti iskoristio mogućnosti razigravanja lutaka. Tako je Plakir ZKL na 59. Igrama ostao kao simpatična ilustracija mogućnosti.
  
  Gostovanje: Makedonsko narodno kazalište, Marin Držić, Dundo Maroje, red. Dragana Miloševska Popova, Boškovićeva poljana, 31. srpnja 2008.
  
  Odmah na početku treba reći: Dundo Maroje Makedonskog narodnog kazališta iz Skoplja – koje se zbog nepoznatih razloga u hrvatskim medijima pojavljuje kao „Makedonski nacionalni teatar“ ili „Makedonski narodni teatar“ – izveden na pozornici na Boškovićevoj poljani, i to kao drugi gostujući Dundo na ovosezonskoj festivalskoj držićijadi, nije u potpunosti ispunio očekivanja.
  
  Može to biti i do određene mjere i simpatična predstava, iako joj simpatičnost više proizlazi iz toga što je najpoznatija Držićeva komedija u Dubrovniku izvedena na makedonskom, nego iz bilo kakvih dramaturških, redateljskih, scenografskih, kostimografskih ili glazbenih novosti i kvalitete teatarskih rješenja. A, pojedine novosti u čitanju, ponekad i razložne, ostale su tek kao mogućnost. Predstava se igra na Boškovićevoj poljani čiju ambijentalnost u potpunosti poništava scena Tihomira Spirovskog izrazito modernističkih obilježja, dok kostimi Marije Papučevske lutaju u vremenskim epohama i karakterizacijama, a glazba Ognjena Anastasovskog ostaje neprimijećena.
  
  No, u takvom teatru na otvorenom, najveći problem ostaje dramaturgija Katerine Momeve i režija Dragane Miloševske Popove, kojoj je ovo inače diplomska predstava. Transponiran u suvremenost, Dundo nastaje iz pokušaja rješenja vječnih Držićevih pitanja iz prologa Dugog nosa, ljudi na hvao ovdje su zapravo svi protagonisti, Petrunjela s Popivom i Pometom potkrada Lauru, neprestano istaknuti dukati, čije se zveckanje čuje tijekom cijele dvosatne predstave, trebalo bi naglasiti suvremenu opsjednutost materijalnim, no takva koncepcija nije ni nova, ni suvremena, novac u središte najpoznatije Držićeve komedije stavio je Joško Juvančić još 1974. na Držićevoj poljani i od tada se ista koncepcija stalno provlaći kroz različita redateljska čitanja.
  
  Iako je Dundo odigran od početka do petog čina, bez završetka, Držićev tekst se ne prati u cijelosti, pojedine scene su tek prepričane, pojedine nepotrebne, a interpolacija s hrvatskim glumcima – Branimirom Vidićem, Petrom Sanader i Andrejom Dojkićem kao Pometom, Petrunjelom i Popivom – funkcionira gdje makedonski parovi s njima vode dijalog, makar bio i na razini negovornog, no ponavljanje potpuno istih scena s makedonskim i hrvatskim glumcima potpuno je bespotrebno. Pomet Zorana Ivanovskog, dakako, nije meštar od komedije, sluga je poput Popive Saska Koceva i mladog Bokčila Gorasta Cvetkovskog, a trebalo bi istaknuti Slavišu Kajevskog koji je Mara odigrao kao mladog mangupa dojmljive scenske energije.
  
  I moglo bi se navesti tu još niz kratkih spojeva, uz nekoliko dosjetki, no makedonska interpretacija Dunda neće baš ostati kao primjer Držićeve scenske ingenioznosti koja traži i postave na drugim jezicima i u drugim kulturama. I još nešto: u programskoj knjižici imena glumaca, inače neprimjetnog Sadija i prilično histerične Laure, nisu niti navedena. Unatoč, vjerojatno tehničkom nenamjernom previdu, ipak nije korektno prema njima.
  
  Gostovanje: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Marin Držić, Dundo Maroje, red. Vasilji Senin, Boškovićeva poljana, 13. kolovoza 2008.
  
  Varaždinski Dundo Maroje, bio je i najavljen kao inovativan pristup, zasigurno, najznačajnijem tekstu hrvatske renesanse. Gost iz Rusije Vasilij Senin, koji uz režiju potpisuje scenografiju i oblikovanje svjetla te Vladimir Stojsavljević kao dramaturg, neopterećeni dosadašnjim hrvatskim čitanjima i uprizorenjima, Držićevu komediju ne samo da osuvremenjuju, već je radikalno dekonstruiraju i ponovno rekonstruiraju, uzimajući iz teksta samo temeljnu ideju odnosa oca i sina, kako renesansnu, tako i suvremenu i svevremenu, uz naznake, također svevremene ideje prevlasti materijalnog. Daleko od toga da se takvim redateljskim kazalištem ne bi mogao napraviti i vrlo dobar Dundo –  nakon njegovih brojnih rekontekstualizacija, rekonstrukcija i ekstemporacija, u Dundu je kao u Kottovoj Hamletovoj spužvi – potrebno odabirati. A sama ideja varaždinske predstave proizlazi iz Držića i nije nametnuta izvan teksta.
  
  Problem je u onome što je ostvareno. Scenografsko postmoderno poigravanje akronimom ROMA-MARO i postamementom Laurine ložnice može djelovati i simpatično u sceni-kutiji, glazba Frana Đurovića fellinijevskih filmskih tema dobro se uklapa u sveukupni neorealizam predstave, dok kostimi Doris Kristić nadahnti prošlim stoljećem baš i ne pridonose scenskoj ljepoti. Problem ansambla možda je i najveći problem predstave: tamo gdje bi susret oca i sina trebao funkcionirati, kao temeljna ideja predstave, pojavljuju se neautoritarni, ali i prilično indisponiran Dundo Maroje Sretena Mokrovića i ničim posebice prepoznatljiv Maro Stjepana Perića. Pomet Đorđa Kukuljice je na sceni, no oduzeta mu je svaka mogućnost govora i scenskog izraza, a Marovo ubojstvo Pometa na kraju imalo bi i smisla kad bi Pomet bio istinski meštar od komedije. U takvoj nadmoći idejnoga, Držićeve prepoznatljive situacije, komika parova, minuciozne karakterizacije likova, pa ni filozofski podtekst – ono po čemu Dundo Maroje i jest velika komedija – ne postoje, scenski slijedeći samo jednu nit u komediji prepoznatljivoj upravo prema višeslojnosti, izgubio se Držić.
  
  Znatno skraćena, bez karakteristične Držićeve plurilingvalnosti, budući da je cjelokupni talijanski tekst preveden na suvremeni hrvatski standard, bez brojnih likova koji se i ne mogu uklopiti u snažno postavljane granice idejnosti, predstava je to za koju se može reći kako je rađena prema motivima Držićeva Dunda Maroja, predstava u kojoj ima i felinijevskog filmskog neorealizma i zanimljive simbolike, u svakom slučaju potpuno novo čitanje klasika, koje će svakako izazvati polemičke reakcije.
  
  Gostovanje: Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, Marin Držić, Skup, red. Joško Juvančić, Boškovićeva poljana, 14. kolovoza 2008.
  
  Nakon varaždinskog Dunda Maroja, koji je pokazao teatarske zamke i opasnosti inovativne koncepcije, no idejne jednodimenzionalnosti, splitsko HNK prikazalo je Skupa, premijerno izvedenog 28. ožujka ove godine, Držićevu komediju o lakomosti u kojoj se osijeća maniristički nemir pisca i vremena – kao tipičnu pučku predstavu. Pritom se pojam pučkog kazališta ne smije shvatiti kao nešto pejorativno ili čak amaterski.
  
  Juvančić jednostavno ne radi radikalne lomove, ne provodi vlastitu idejnost kao temelj predstave, čita ga onako kako većina gledatelja Skup zapravo i zamišlja. Scena Marina Gozzea, s kućicama koje simboliziraju Grad i nije baš funkcionalna, možda je bolja u zatvorenom prostoru, nego na ovoljetnoj dubrovačkoj pozornici na otvorenom kada protuslovi i činjenici što Njarnjas-Grad jednostavno ostaje iza leđa publike; prepoznatljivi, renesansni kostimi Maje Žarak pridonose karakterizirajama, a glazba Nenada Šiškova primjerena je ovome Skupu. Daleko od toga da Juvančić ne bi znao postaviti i suvremenog Skupa, možda bi to učinio i bolje od brojnih hrvatskih redatelja, dokazavši još 1974. s Dundom Marojem na Držićevoj poljani kako se zna uhvatititi u koštac s Držićevim podtekstom, no splitski Skup, jednostavno je izrazito glumačka predstava pri čemu je Juvančić ustrajavao na karakterizaciji likova i gotovo savršenom svladavanju dubrovačkog idioma, puštajući zrake dum Marinove komedije da se razgranaju i ponovno skupe.
  
  I u tome je neupitni uspjeh splitskog Skupa: maestralni Pero Kvrgić u svom je Skupu skupio Pometa, Dunda, Arkulina, Zlatikuma, Djetića, Negromanta, Gulisava i Stanišu – svoga Držića – pokazavši kako legendarni Skup Izeta Hajdarodžića nije prepreka, već poticaj, pravom glumcu za novog Skupa koji je definitivno komičan, no iz koga, poglavito u monolozima, proviruje sva tragičnost odnosa prema zlatu. Frane Perišin kao Zlatikum iz dosjetke s homoseksualnošću ostvario je još jednu neponovljivu ulogu stvarajući humor i tamo gdje ga i ne bismo očekivali. A ostali su se istakli prvenstveno izvanrednim svladavanjem govora, odigravši svatko svoju ulogu onako kako je od njih traženo.
  
  Zgusnuti Skup, za kojeg se tražila karta više pa je u jednoj večeri odigran u dvije izvedbe, nije savršena predstava: možda je i previše školska, ima tu i praznog hoda, mizanscena koji tek dijelom funkcionira; ne prodire iznad površine, ne uspostavlja scenske veze sa suvremenošću (no i zašto bi kad je Držićeva riječ svevremena), no predstava je to koja je oduševila dubrovačku publiku svojom jednostavnošću, razigranošću i glumačkim ostvarenjima, pokazavši jednostavno vječnu svevremenost Držićeve riječi.
  
  Marin Držić, Skup, Festivalski dramski ansambl, red. Ivica Kunčević, Boškovićeva poljana, 20. kolovoza 2008.
  
  Dubrovačka ovoljetna držićijada došla je do kraja festivalskom produkcijom Skupa, uz Dunda Maroja najpoznatije Držićeve komedije, komedije za koju sam dum Marin kaže da je „uzeta iz Plauta“, no komedije kojoj je Plautova Aulularija gotovo samo lajtmotiv za Držićeve likove renesansnog Dubrovnika koji o ljubavi, škrtosti i lakomosti progovaraju iz vlastitih pozicija. Skup je komedija situacije u kojem se Dubrovnik zrcali, kako tada, tako i danas. A, tek stoljeće kasnije Držićevi živopisni likovi okamenit će se u tipove comedie dell'arte. No Držić ih ni u kojem slučaju ne tipizira, njegove riječi, parovi na sceni živi su koliko je živ i dum Marin. Zato i Skupa treba uvijek iznova teatarski propitivati. U Dubrovniku, međutim, postoji teatrološka zamka: Spaićeva inscenacija Skupa na Igrama od 1958. do 1971. i u obnovi od 1986. do 1989. u PUŠ, svojom realističkom režijom, odabirom prostora i genijalnim Izetom Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi, generacijama Dubrovčana stvorila je gotovo okamenjeni predložak onoga što bi Skup trebao biti. Zato je svaki pokušaj nove inscenacije vrijedan pozornosti.
  
  Nakon niza gostujućih izvedbi Dunda Maroja i Skupa odigranih na pozornici kao kazalište na otvorenom, Ivica Kunčević je Skup na Boškovićevoj poljani postavio kao istinski ambijentalnu predstavu, neponovljivu u nekom drugom prostoru, izvanredno razigravši taj prostor na način da Grad stoji pred publikom i glumcima. Iako u predstavi nema prologa, Njarnjas-Grad postaje prepoznatljiv sam po sebi. Kunčević ne radi radikalne rezove i lomove te donosi Skup kao renesansnu komediju razložno slijedeći njenu višeslojnost. Tezoro (novac) je od početka do kraja glavni lik predstave. Upravo tu se pokazuje Držićeva ingenioznost, njegove riječi, vezane uz novac, zvuče danas suvremenije nego u renesansno doba. Skup je u predstavi za taj novac spreman i ubiti, a suvremenost – pa i svevremenost – prisutna je i bez negacije Držićeve renesansne eruditske komediografije. U takav okvir Kunčević unosi i distorziju – stranci koji cijelo vrijeme kao da gledaju predstavu, na kraju će tezoro i odnijeti, dok Držićevi likovi, u ironičnim renesansnim kostimima Danice Dedijer i uz nostalgičnu glazbu Frana Đurovića, još samo mogu promatrati Njarnjas-Grad u svoj aktualnosti stanja lakomosti i inih mana koja su općehrvatskoj suvremenosti jače izražena nego u Držićevo doba.
  
  U razigranom Festivalskom dramskom ansamblu treba istaknuti vrlo dobrog Gorana Grgića kao Skupa koji ne odustaje od komedijskog, no humor je to suptilnih naznaka, bez igranja na prvu loptu i Doris Šarić Kukuljicu kao izvanrednu Dobru koja govorom, gestom i mimikom igra svevremenu dubrovačku gospođu. Kunčevićev Skup nije predstava bez mana: ima u njoj i osjetnih dinamičkih padova koji rezultiraju djelomičnom monotonijom, pojedini likovi ostaju tek na razini ilustracije, no predstava, koju je premijerna dubrovačka publika nagradila dugim pljeskom, svakako je novo, suvremenije i zanimljivo čitanje ovog vječnog klasika.
  
  Za kraj bilješka o repriznim naslovima
  
  Na reprize ne treba trošiti puno riječi: amblematski Ekvinocijo na Lokrumu u režiji Joška Juvančića, lanjska premijera – San ljetne noći redateljice Dore Ruždjak Podolski (predstava koja je vratila Shakespearea na Igre) i Držićeva crna koedija Arkulin u Parku Umjetničke škole i u režiji Krešimira Dolenčića koja uz Skup dubrovačkog Kazališta Marina Držića u režiji Zlatka Boureka i izvrsnog mađarskog Dunda Maroja u režiji Attile Vidnyánszkog i izvedbi kazališta iz Debrecena kompletira ovogodišnju držićijadu. I još nešto, osim programske knjižice za premijernog Skupa koju je uredila Petra Jelača, ostale, iz nepoznatih razloga nisu bile na razini reprezentativnosti proteklih sezona.
  
  Tako Igre polako ulaze u sedmo desetljeće, Držiću su se odužile, a dramski program, unatoč oscilacijama plovi i dalje. Pitanje je: kako slijedeće godine obilježiti same Igre
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 29. kolovoza 2008.

Piše: