Scenska lepršavost

Scena Zajc Off (u Teatro Fenice), Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka: Jelena J-Zlo Tondini, Ljepotica i zvijer, redatelj: Vito Taufer

• Razumijevanje i interpretacija bajke često zaokreće u psihoanalitički postupak kojim se gotovo redovito nastoji objasniti i djetetu približiti edipovski konflikt kao svojevrsne (ukoliko se on ispravno razriješi) odskočna daska koja razjeda narcizam i otvara putove u budućnosti zdravoga spolnoga identiteta. Čovjekova seksualna priroda i nastojanje da se ona što pravilnije percipira kako bi se izbjegli mogući (u odrasloj fazi) neurotični slučajevi – tematsko je središte bajke o Ljepotici i Zvijeri koju je 1757. godine prema motivima de Villeneuveove priče objavila Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont.
  
  U tom se kontekstu palača Zvijeri uzima kao svojevrsni međuprostor što otkriva recepte za uspješno seksualno odrastanje. Palača simbolizira svijet dječje mašte u kojemu se bez obveza ispunjavaju sve njegove želje. Doduše, Zvijer prosi Ljepoticu, no njoj je dopušteno nesankcionirano odbijanje s jednim jedinim ciljem – zaustaviti ljepotu narcisoidnoga svijeta do njegove posljednje stanice, što se u konačnici očituje kroz prizmu dosadnog i istrošenoga življenja. Međutim, začarana palača uskoro postaje i mjestom koje će Ljepotici dati mogućnost razrješenja njezinih edipovskih teškoća. Palača postaje metaforom procesa što rezultira ispravnom percepcijom čovjekova postojanja kojega sintetizira njegova dvojna (animalna i duhovna) priroda, ali i procesa što za cilj postavlja zrelo/zdravo poimanje ljubavi i čovjekove seksualne prirode. Ljepotica stoga i prekida sa svojom narcisoidnošću, odlazi bolesnom ocu (tim postupkom razaznaje njezinu privrženost i ozdravljuje) i uspješno razrješava edipovsku fazu – ljubav spram oca više se ne doimlje kao sukobljena i proturječna ljubavi prema voljenom muškarcu. Vraća se u začaranu palaču i njezina zdrava ljubav spašava Zvijer te joj vraća ljudski oblik – što se može pojmiti kao apsolutna pobjeda humanizacije i socijalizacije koja se procesuirala označiteljskim postupcima nesvjesnoga.
  
  Tematska se okosnica tako postavlja kao vrlo ozbiljna i zahtjevna paradigma što djetetu kroz njemu primjeren konstrukt odbacuje pogled na spolnost kao nešto zvjersko, mračno i divlje. No, cilj je vedroga i zdravoga odrastanja razriješiti socijalne, emocionalne, seksualne i ine sukobe jednako tako veselim i prpošnim postupcima. U tom nam se kontekstu upravo komičnost, grotesknost, aluzije na svakodnevnicu, veseli spoj glazbe i riječi, zabava – otkrivaju kao temelj za scenski predložak kojega je prema motivima bajke de Beaumontine Ljepotice i zvijeri, ali i prema filmskom scenariju Jeana Cocteaua, uprizorio redatelj Vito Taufer. Bajka je Tauferu poslužila progovoriti o sadašnjosti, kamatarima i zelenaštvu, cajkama, nasilju, ljepoti te svjetskoj ekonomskoj krizi – i to sve zaodjenuto songovima, hip-hop glazbom, plesom te rimovanim stihovima koje je za prigodu u maniri tzv. treš poezije osmislila mlada riječka pjesnikinja Jelena J-Zlo Tondini. Nasilje, novčane malverzacije razvratnoga sina koje odvode oca u propast, tašte i sebične sestre, simpatična Zvijer, u maniri današnjih nazovi-tajkuna motiviran lik odvjetnika, DJ Jameka (kao ironizirano utjelovljene dosadnoga Bosanca i Ljepotičina prosca) – motivi su kojima Taufeur proizvodi veselu scensku igru neopterećenu velikim porukama i istrošenim, kićastim frazama o teškoćama današnjice.
  
  Ispreplitanje glazbe (skladatelj i oblikovatelj zvuka DJ Jamirko), stihovanih replika i koreografskih elemenata (koreografi Rosana Hribar i Gregor Luštek) rezultira spretnim postupkom (dramaturginja Magdalena Lupi) kojim taj konglomerat plesa, glazbe i riječi uspijeva zadržati koliku-toliku dramaturšku ujednačenost. Smještanjem radnje u noćni klub, pa nakon financijskoga sloma na smetlište (kao onoga dijela naracije u kojem pratimo događaje o ocu, sestrama, bratu i odvjetniku) oprečna je palača koja se nalazi iza velikih vrata što se uz puštanje plina automatski otvaraju (vrlo često najavama DJ Jameke) pa se nekako u spoju zbilje s fantazijom, i to vrlo često popraćenim glazbenom podlogom kao najavljivačem eventualne napetosti (element filmske režije), svjetlosnim efektima (oblikovatelj svjetla i projekcije Deni Šesnić) te koreografskim elementima (plesačice Dance studija iz Rijeke) – stvara i osnovna preokupacija Tauferove režije: improvizacija, spontanost i zabava.
  
  U tom se kontekstu spominju i glumačke kreacije koje se temelje prvenstveno na prpošnosti songa (što katkad zadire u folk intonaciju), simpatičnim replikama i pokretu. Dobivamo tako vedru i veselu scensku sliku što ironiziranjem ljudske slabosti stvara komičnu situaciju koja u publici neminovno proizvodi smijeh. Tako je primjerice taština i sebičnost sestara – Tanja Smoje i Ana Vilenica, karikirana do potpunoga oduzimanja mogućnosti normalne artikulacije (primjerice, u posljednjoj se sceni, nakon što je odraz u ogledalu pokazao majmunicu i papigu, glasaju životinjskim krikovima). Razvratnoga sina (kockara i pijanca) simpatično utjelovljuje Damir Orlić, a Dražen Mikulić kao nabildani Odvjetnik sklon novcu, mladim ženama, alkoholu i narodnjacima izvrsno interpretira ciničan Taufeorov izlet u okružje tajkuna i korupcije. Interpretacija smušenoga, ali dobroćudnoga oca pripala je Žarku Radiću, a Jasmin Mekić pojavljuje se u ulozi nesretnoga prosca i DJ-a kao svojevrsnoga komentatora zbivanja. Međutim, u interpretaciji groteskne, nesigurne, ohole, dobroćudne i nadasve komične uloge – Alen Liverić (Zvijer) izvanrednom je mimikom, intonacijom i pokretom vrlo spretno odigrao transformaciju prema shemi oholost/komika:zaljubljenost/komika. Preostaje nam još na kraju izdvojiti Anastaziju Balaž Lečić (prva glavna uloga u riječkom Kazalištu) kojoj je u potpunosti uspjela interpretacija ljupke, skromne, drage, dobroćudne i mile Ljepotice.
  
  Dakle, prpošnost, komika, improvizacija, hip-hop glazba (s pokojim nazovimo ga treš glazbenim umetkom) te dominantna scenska lepršavost bez znakovitijih redateljskih postupaka i sveopći izostanak velikih riječi, Tauferov, rekli bismo, minus-postupak – duhovit je i nepretenciozni primjerak ironiziranja sadašnjice. A nekako je u tom kontekstu projekt i zamišljen – okupiti publiku, osobito mlađu, i stvarati kod djece kazališnu naviku. Ako je ideja estetski legitimna i ne prelazi granice dobra ukusa, a usto kroz komiku nastoji ukazati na onu sukobljenost s početka ove priče – zašto ne?
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 7. prosinca 2008.

Piše: