Nakon Držića - u očekivanju suvremenog
Kazališna godina 2008. u Dubrovniku
-
Kazališna događanja u Dubrovniku 2008. bila su u znaku petstote obljetnice rođenja velikana hrvatske i europske renesanse – Marina Držića. Tako je i trebalo biti. Grad-država oko kojeg je dum Marin kovao (razložnu) urotu, u poput Grada prelijepoj Toscani, polumilenijsku obljetnicu Vidrina rođenja morao je obilježiti. Da li su time izbrisani sukobi na relaciji Držić – Grad pitanje je na koje mogu odgovoriti kazališna čitanja njegovih djela.
Kazalište Marina DržićaDva premijerna naslova tijekom 2008. u prošloj kazališnoj sezoni i jedan u prvom dijelu ove kazališne sezone, rezime su premijernog ciklusa u Kazalištu Marina Držića. Dakako, sva tri obilježio je onaj po kojem Kazalište i nosi ime. Među njima teatarski pa i kulturološki treba izdvojiti predstavu Planet Držić u režiji Ivice Boban kao dramaturški koherentnu kompilaciju gotovo svih Držićevih djela, dok je Skup (režija Zlatko Bourek, nadopuna Luko Paljetak) ostao pomalo zarobljen unutar redateljskog koncepta, koji nije imao uporište u Držićevoj komediji. Početak sezone 2008/2009, mora se i to istaknuti, nije bio baš na visini: jedna premijera – monodrama Dugi nos u konceptu i izvedbi Predraga Vušovića – uz reprize iz proteklih sezona – čini se presiromašnim repertoarom za jedino dubrovačko profesionalno Kazalište.
Za nadati se je da će drugi dio ove sezone u KMD-u donijeti i nešto novo i suvremeno, što uostalom najavljuje i ravnatelj Mihočević (premijera Čeličnih magnolija u režiji Joška Juvančića za sv. Vlaha). Izvan čistog teatarskog mikrokozmosa, makrokozmos dubrovačkog Kazališta obilježila je i policijska istraga pronevjere prihoda od ulaznica, za što je za sada osumnjičena blagajnica Kazališta, no ta, teatarskim rječnikom rekli bismo melodrame s primjesama farse (u kojoj osumnjičena sjedi u Gradskoj kavani i komentira konferenciju za novinare pred početak sezone, a koja se održala između Dvora i Gradske kavane – pred novim mjestom Meštrovićevog kipa Marina Držića) još nije završena. Slijedilo je i neprihvaćanje financijskog izvještaja KMD-a od strane osnivača (Gradsko vijeće), raspisivanje natječaja za novog ravnatelja od strane Kazališnog vijeća (zakonski ispravno – točno godinu dana prije isteka mandata Petra M. Mihočevića). Nastavak izvanteatarskog dramoleta u Dubrovniku obično završi isto – smjenom ravnatelja i imenovanjem novog, koji ambiciozno obećava revitalizaciju dok ne uvidi stvarno stanje – manjak glumaca i glumica te nemogućnost postavljanja bilo kakve relevantnije predstave koja zahtjeva više od 5-6 ljudi na sceni.
Bio je tu početkom rujna i četvrti Mali kazališni festival (Le petit festival de theatre), u suorganizaciji Vinka Marija Prizmića, kao i obično potpuno neprimjetan i s pomalo neshvatljivim atributom kazališni.
Kazalište Marina Držića tako se odužilo svom imenu, a za nadati se je da će dubrovačka kazališna publika tijekom 2009. vidjeti i neke nove premijerne naslove.
59. Dubrovačke ljetne igre
Trideset i devet dramskih izvedbi na 59. igrama govori o kvantiteti dramskog programa dubrovačkog kazališnog ljeta koje je također obilježilo godišnjicu rođenja Marina Držića, pisca čija djela od početka čine okosnicu Igara. Stoga je i dramski program s tri premijere i sedam gostujućih predstava bio fokusiran na teatarsko čitanje najznačajnijeg hrvatskog komediografa, a od tri reprize, jedna je također bila Držićeva komedija (Arkulin u režiji Krešimira Dolenčića). Među premijernim naslovima kvalitetom se istaknula predstava Glasi iz planina koju je kao kompilaciju Držićeve Tirene i Planina Petra Zoranića (čija se petstota godišnjica rođenja također obilježila protekle godine), s Festivalskim dramskim ansamblom, Zagrebačkim kazalištem mladih u suradnji sa zagrebačkom Akademijom dramske umjetnosti, na scenu postavio Rene Medvešek, za što je dobio i zasluženog dramskog Orlanda. Bio je tu i vrlo dobar Skup u režiji Ivice Kunčevića i s Goranom Grgićem u naslovnoj ulozi, predstava koja je dokazala kako se Skup u Dubrovniku može igrati i izvan Spaićeve i Hajdarhodžićeve ingeniozne teatarske zamke.Problematična je dijelom bila gostujuća držićijada kao teatar na otvorenom na pozornici Boškovićeve poljane uz, za Gundulićevu poljanu ambijentaliziranog Dunda Maroja zagrebačkog HNK te Skupa dubrovačkog Kazališta i Plakira Zagrebačkog kazališta lutaka u samom Kazalištu Marina Držića. Možda je trebalo malo više obratiti pozornost na samu selekciju, no što je – tu je, osim izvanrednog Dunda mađarskog kazališta Csokonai iz Debrecena, ostale gostujuće predstave, u pokušajima raznovrsnih rekontestualizacija, nisu baš pokazale genij Držićeve scenske riječi. Napokon, Igre će morati pronaći i neki oblik suživota s noćnim ugostiteljstvom turističkog Dubrovnika, njihovo povlačenje iz središnjih toposa Grada, bila bi linija manjeg otpora i negiranje ambijenta per se. Dramski program 59. igara dostojno se odužio dum Marinu. A, za sv. Vlaha doznat ćemo i koje naslove uprava priprema za obilježiti ulazak Igara u sedmo desetljeće života.
Druga teatarska događanja
Od ostalih dubrovačkih teatarskih događanja treba izdvojiti predstave Amaterskog kazališta Arijel pod vodstvom Jasne Jukić, niz kazališnih, plesnih i multimedijalnih izvedbi u organizaciji Art radionice Lazareti u sklopu Ljetne kulturne groznice i scene Karantena, te Udrugu mladih Orlando, koja je ovog ljeta na livadici pokraj Stare bolnice organizirala i gostovanje dvaju zanimljivih i nagrađivanih predstava: Play Dundo učenika i učenica zagrebačke V. gimnazije pod vodstvom prof. Vesne Muhoberac i Lukrecija Studentske glumačke družine zagrebačkog Filozofskog fakulteta u režiji prof. Mire Muhoberac.
© Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 3. siječnja 2009.
Piše:

Bonić