U potrazi za malom scenom

Kazališna godina 2008. u Osijeku

• Na početku 101. dramske sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku uvid u osmišljeni repertoar podijelio mi je osjećaje. Međimorecova dramatizacija Krležinih Zastava, zatim Riba ribi grize rep, sedam dramskih minijatura temeljenih na dramskim tekstovima suvremenih američkih autora, Rezini Razgovori nakon pokopa i Molnarov Liliom. S jedne strane, razmišljao sam, konačno će drama, izabravši samo četiri premijerna naslova, imati vremena temeljito promisliti, pripremiti i utjeloviti dramski tekst, a s druge sam se strane pitao odakle potječe ta ovjerena Juvančićeva averzija spram domaćeg suvremenog teksta. Jer, iz repertoara je vidljivo, umjetničkom voditelju nije odbojno suvremeno, nego upravo suvremeno domaće. A vjerujem kako ćete se svi složiti da nam recentnog, kvalitetnog dramskog teksta ne nedostajei. Na nagradu Ministarstva kulture Republike Hrvatske Marin Držić za najbolji novi dramski tekst prijavljuje se iz godine u godinu više od pedeset hrvatskih drama. Usto s inteligencijom mi se ponajviše poigrava činjenica da uprizorenje prvonagrađenog teksta, uz nemali novčani honorar autoru, Ministarstvo kulture u cijelosti financijski pokriva. Provjerite koliko je nagrađenih drama igrano na daskama osječkog kazališta, hrvatskih kazališta. A istodobno ne postoji ni jedan javni, pa ni privatni istup vodstva osječkog HNK zbog kojega vam neće suza kanuti slušajući njihova zapomaganja i prosjačenja za koju gradsku, županijsku ili državnu kunu više.
  
  Mogući odgovor leži u činjenici da se promišlja o nacionalnoj kazališnoj kući kao tvorevini koja po svom naslijeđu teži grandioznosti, spektaklu, promicanju nacionalnih vrijednosti, kulturne baštine, valjanih općeljudskih nastojanja i sl. A izrečeno ni na kraj pameti nije našem suvremenom dramatičaru. Umjesto tristo ljudi na sceni, recimo Zajec, Vidić, Bošnjak, Mihanović, Špišić, Matišić, Sajko, Senker, Gavran, Valent, Kaštelan ili pak Štivičić ih vide troje, a tih troje će nam ispričati bliskiju, razumljiviju i inteligentniju priču od udruženih ansambala osječkog kazališta s mnoštvom gostujućih izvođača u megaspektaklu izvedenom povodom proslave stogodišnjeg djelovanja hrvatskog teatra u Osijeku, 7. prosinca 2007. godine. Riječ je o praizvedbi drame Zastve, barjaci, Stjegovi Mire Međimoreca rađenoj po motivima romana Zastave Miroslava Krleže, u režiji Georgija Para.
  
  Miroslav Međimorec, Zastave, barjaci, stjegovi, red. Georgij Paro
  
  Svojevrsni nastavak Krležinih Zastava Međimorec zamišlja na način da aktere romana, Kamila Emeričkog, njegovog oca Ambroza, Joju Dijaka, Amadea Trupca, Eleonoru Emmanuelu…, i povijesne osobe, Miroslava Krležu, Franju Tuđmana i njegovu ženu Ankicu, ubaci u roportarnicu burne hrvatske povijesti od dvadesetih godina 20. stoljeća pa do začetaka formiranja neovisne i demokratske Republike Hrvatske. Ne pomišljajući niti trenutka izostaviti temeljnu upitnost – iz kojeg su razloga Hrvati predodređeni za vječno povijesno nesnalaženje, sudbinsku tragičnost i stradavanje koje ih primorava na neprestano tegobno prolaženje porođajnih muka. Središnji dramski lik Kamila Emeričkog utjelovljuje Dragan Despot, koji se uz vidan napor provlači kroz gustoću polemičnih dijaloga uslijed intelektualne razočaranosti u postupke svojih bližnjih, životno i duhovno, kroz predstavu pokušavajući održati impulzivan, svađalački ton koji pri kraju predstave, više zbog umora negoli zbog zahtjeva dramaturških intervencija, prelazi u rezignaciju i ironiziranu indiferentnost.
  
  Najbolji pri Međimorec/Parovom uprizorenju Zastava bio je Damir Lončar u ulozi Amadea Trupca, vječnog beskičmenjaka, egocentrika, hedonista i oportunista. Na izvrstan je način Lončar koristio svoju sposobnost za izazivanje komike kako bi oživio, humanizirao ne samo Amadea, nego i predstavu u cjelini. Slavko Juraga glumeći Kamilova oca Ambroza, s namjerom je nedovoljno autoritativan u stalnom sukobljavanju sa sinom, imajući na umu njegovu bolju političku ali i obiteljsku početnu poziciju. Izniman glumački dar Juraga prezentira neuvjerljivim branjenjem svoje pozicije političkog kameleona – konformista, odnosno vlasti u koju je uključen, a da ni sam u nju ne vjeruje. Začudna je i nemotivirano izvedena, upravo s obzirom na izraženu senzibilnost za političke mijene Ambroza Emeričkog, njegova smrt na Bleiburgu prilikom bijega od osvetničkih partizanskih četa 1945. Davor Panić na trenutke uspijeva uronuti u potpunosti u lik Joje Dijaka, istinskog Kamilova prijatelja. Panić je najdojmljiviji u trenucima kada Kamila 1948. godine privodi UDBA kako bi u jeku protuinforbiroovske čistke svjedočio protiv Joje koji cijeli život posvećuje stvaranje socijalističke Hrvatske. Panić mučeničkom grimasom, na kojoj je moguće odčitati duboku razočaranost u sveobuhvatnost životnih nastojanja i ideala, uspijeva ocrtati nagovještaj kraha još jedne ideologije. Inače suvišno prelazi, posebice u partizanskoj uniformi, u nepotrebnu karikaturalnost. Nela Kocsis nosi gotovo neprimjetnu ulogu Emmanuele, Kamilove prve tajnice, čemu ponajprije pridonosi njezina skromna interpretacija, a ne mali udjel u dramskoj radnji. Nije toliko loša ideja odabir Krležine obimne proze, njezina obrada za scenu, koliko sama anakronost izvedbe. Šteta što je tako, jer samu Krležinu/Parovu/Međimorčevu poruku je unatoč svemu moguće nazrijeti – svaka vlast ima granice. Samo je mudar onaj tko nepredvidivo uključuje u svoj plan. Samo onaj koji poklanja pozornost najpredvidljivijem, smrti, svjestan je da je svaka vlast tek privremena i da joj životno doba postavlja krajnji limit. Na pragu sumnje postaje aporija svakog političkog planiranja jasna. Ta filozofija moći opominje na oprez, na umjerenost, na samospoznaju.
  
  Riba ribi grize rep, red. Damir Mađarić
  
  Oprez, umjerenost i samospoznaja odlikuju cjeloviti redateljski rad Nine Kleflin i Damira Mađarića, koji u ženskom dijelu osječkog dramskog ansambla pronalaze i pravilno usmjeravaju ogromnu količinu energije, znanja i iskustva u prikazu sedam sažetih, tematski odijeljenih dramskih minijatura temeljenih na dramskim tekstovima suvremenih američkih autora Johna J. Wootena (Glavna uloga), Cathy Celesie (Sve za tebe), Elaine May i Alana Arkina (Riba ribi grize rep), Erica Lanea (Spomenik ocu domovine), Mary Louise Willson (Izgubljene), Jane Martin (Ljepota) i Nine Shengold (Bez zaustavnog traka), a nadnaslovljenih upravo po jednom od tekstova – Riba ribi grize rep. Uspjeh je predstave, uz redateljski imperativni perfekcionizam, ponajviše ovisio o nadarenosti i glumačkoj sposobnosti većeg dijela osječkog dramskog ansambla i to onog snažnijeg, ženskog: Ljiljane Kričke-Mitrović, Lidije Florijan, Mire Perić Kraljik, Anite Schmidt, Radoslave Mrkšić i Tatjane Bertok-Zupković, koje su u predstavi u najmanje dvjema ulogama. Scenografija Osmana Arslanagića nije bila odveć na strani glumica. Vrlo jedostavna, statična i time jednolična, sastojala se od desetak kipova ljudskih figura poslaganih u polukrug; kao da dodatno propituju svaki pokret i riječ glumica na sceni, kauča, klupe, stola i stolice te minijaturne replike polemičnog Vucina kipa Oca domovine, smještenog na središnjem osječkom trgu. Taj mini Starčević ujedno je i pokretač najslabije uobličene jednočinke. Prilagodba Nine Kleflin kratkog dramskog teksta Erica Lanea izrazito je napregnuta, što rezultira mnoštvom nelogičnosti. Laneov tekst teško podnosi grotesknost Vucine umjetničke vizije te tragikomičnost osječke nedavne političke situacije koja grandioznost poetike ružnoga umeće namjesto Grupe građana, rijetkog osječkog europskog daha. Mađarić jednostavno nije imao mogućnosti približiti adaptaciju gledatelju, ma koliko mu njezini dijelovi bili sinkrono bliski.
  
  Ravnodušnost publike mogla se iščitati i u nastupu Lidije Florijan i Anite Schmidt koje su šparale energiju za ono što će uslijediti. Tatjana Bertok Zupković, ponajbolja u ulozi Gđice Vidović, u inteligentnoj igri sa svojom šeficom Gđom Mayer u izvedbi Radoslave Mrkšić u naslovnoj minijaturi, odaje potpunu sigurnost, osviještenost u svoju glumačku vještinu. Sjajno profilira i vodi lik mile, poslušne, povučene i uštogljene sekretarice koja se pod utjecajem alkohola i konačne svjesnosti u nedovoljnost i nemogućnost dokazivanja i ostvarivanja, pretvara u šizofrenu osobu, potencijalnog ubojicu slavnih, kako bi tim činom i sama postala slavnom. U početku Tatjana Bertok-Zupković podčinjenost utjelovljuje zgrbljenim tijelom, stopalima izokrenutim prema unutra te grimasom zečjih usnica, potom polagano se ispravljajući kako biva osvještenija u svoju tjelesnu snagu, jedinu prevlast nad šeficom. U trenutku kada izgovara svoju bolesnu misao, gledamo glumicu u ponajboljem izdanju: ludilo potencira rad svih mišića, izbuljuje oči, grči lice hinjenim smijehom, uzdiše glasno i neravnomjerno, mijenja intonaciju i ritam, a niti jednog trena ne bježi u karikaturu. Radoslava Mrkšić u istoj jednočinki obrnuto prepisuje lik sekretarice. Izmjene podčinjenosti Radoslava Mrkšić vrlo dobro podnosi. Osjetna je neuvjerljivost pri davanju rezolutnih zapovjedi, u pogledu s visoka glumici ponajviše smeta njezina melankolična osobnost, ali baš iz tog razloga kada prelazi u stanje žalovanja nad svojom sudbinom, gubitkom muža, iskazivanje pozitivnih osjećaja spram podčinjene djelatnice, Radoslava Mrkšić je besprijekorna. Kostimografkinja Marija Šarić-Ban u naslovnoj minijaturi morala je više pripaziti na kontrast pri odabiru odjevnih predmeta. Koliko god se jeftin i ofucan pravilno činio sekretaričin kostim i cipele, isti je slučaj bio i s odjećom šefice, što je pogrešno aludiralo na njihovu jednakost.
  
  Završnu jednočinku Bez zaustavnog traka Anita Schmidt čini najupečatljivijom. Tragičnost životnih sitnica nemoguće je uočiti uslijed brzine smrti, koliko god ona polagana bila, mogućnost viđenja života pred smrt koji nismo preživjeli uistinu je sranje, kako glumica s prezirom izgovara. Protagonistica biografskom točnosti u ulozi Rute, sredovječne žene sa skrivenim tragedijama, u odličnoj suigri s Tatjanom Bertok-Zupković, šesnaestogodišnjom problematičnom tinejđericom Bobi, prolazi dugi put od zatomljavanja osjećaja, svjesnosti u puko preživljavanje, do trenutka kada sitnica, ponovno majčinstvo, kćer, daju povod euforiji i, razumije se, u takvoj scenskoj atmosferi, smrti.
  
  Yasmina Reza, Razgovori nakon pokopa, red. Damir Munitić
  
  Zapanjujuća, nenamjerno montirana poveznica između osječkih dramskih premijera i ovoga će puta biti realizirana. Nakon završne scene Ribe, kojom dominira ugođaj prolaznosti, slijedi premijerno uprizorenje Razgovora nakon pokopa Yasmine Reze kojem se nakon umetanja sufiksa osječke drame ne osjećam isuviše domišljat, ponajprije iz razloga što se ogorčenje moglo iščitati i na licima tvoraca te potpuno neuspjele predstave. Ne sjećam se kada se neki naslov zadržao kraće na repertoaru osječke kazališne kuće. Uglavnom, osječki Razgovori nakon pokopa počivaju isključivo na domicilnim glumcima: Tatjani Bertok-Zupković (Édith), Lidiji Florijan (Élise), Miri Perić Kraljik (Julienne), Velimiru Čokljatu (Nathan) i Milenku Ognjenoviću (Pierre). Obiteljsku dramu u francuskoj ruralnoj sredini provocira smrt oca Simona Weinberga koji je, po vlastitoj želji, pokopan ne u obiteljskoj grobnici, uz suprugu, nego ispod ledine svog imanja. Oko groba okuplja se njegovo troje djece u srednjim godinama, Nathan, Édith i Alex. Pristižu i ujak Pierre te ujna Julienne. Potenciranje sukoba u rukama je jedine osobe koja obitelji ne pripada, suvišne Élise, bivše Alexove i potencijalne Nathanove ljubavnice. Načeti su opći obiteljsko-ljudski problemi, sukobi, profesionalne, ljubavne, seksualne nerealiziranosti. Raznovrsna reakcija dramskih likova rijetka pitanja razrješava.
  
  Potpuna pomirba bila bi nerealna, poništila bi osobnosti te dala protagonistima snage da posegnu za zabranjenim – za nadom. A u destrukciji svog lika prednjači Vjekoslav Janković kao Alex, najmlađi i najjarosniji potomak netom pokopanog oca, neafirmirani književnik, kritičar. Alexov manjak nadahnuća Vjekoslav Janković dosljedno preuzima u glumačkoj interpretaciji, ne pokušavajući skrenuti s puta isprazne figure koja neprekidnim izderavanjima na sve oko sebe, istovjetno ciničnim, bezobraznim osmjehom, grčevitom, a time nedorađenom scenskom pokretu iziskuje jedini osjećaj koji ne pristaje dramskom licu – dosadu. Da se Janković koji put primirio duže od par sekundi, otišao u rezignaciju i otuđenost, kontrast bi dopustio i uvećao traženu iritantnost. Čak bi i količina izgovorenih psovki postala podnošljiva i beznačajna. A upravo iritantnost ponajbolje odslikava seksualnu trpeljivost Velimira Čokljata i Lidije Florijan na sceni. Količina aseksualnosti i nekompatibilnosti između dvoje glumaca sazdala je najsmješniji dio uprizorenja, ali u zao čas. Tekst Yasmine Reze primorava ih na seksualni odnos nasred očeva groba, ispoljavanje predugo zatomljivanog nagona, očekujući sve doli komični uzdisaj neprirodnih ljubavnika, te na svu sreću kratko, vidljivo šlatanje. Kombinacija Mire Perić Kraljik i Milenka Ognjenovića mnogo bolje funkcionira primarno zbog glumičine uspješnosti u razradi lika Julienne, sredovječne žene s prebrzo naučenim damskim manirima, dobronamjerne poluperfekcionistice, neurotičnih ispada, brzih smjenjivanja suprotstavljenih osjećaja i postupaka.
  
  Potpuno suprotan pokušava biti Milenko Ognjenović u ulozi ujaka Pierrea, staložen, ravnodušan, ali i nerazumljiv i neprincipijelan, potičući time svoj bonvivanski izvanjski ustroj. Čini se da je upravo u vanjskome uzrok potpune nesuživljenosti. Iako su unutarnje poveznice među dvoje glumaca u Razgovorima čvrsto spletene, vanjska konfiguracija kaska zbog prirođene Ognjenovićeve jednostavnosti. Rastužuje što i ponajbolja osječka glumica, Tatjana Bertok-Zupković, nije našla nadahnuća za ulogu Édith, manično-depresivne sestre razapete između dva brata, dva suprotstavljena, maglovita pogleda, bez budućnosti, ali i sadašnjosti. Tatjana Bertok-Zupković suvereno drži konce u rukama sve do trenutka kada zbog potiho nagovještene incestuoznosti upropaštva izvedbu nedostatno motiviranim, neprimjereno predugim lamatanjima ruku, glave i nervoznim hodom. No, od samog početka glumica je ostavljala dojam prenapregnute osobe koja ulaže nadljudski napor u nešto besmisleno. Propast.
  
  Ferenc Molnár, Liliom, red. Nina Kleflin
  
  Mnogo mirnije, opuštenije i razložnije pripremljen je Molnárov Liliom, legenda iz predgrađa u sedam slika, s prologom, u dramaturškoj obradi i režiji Nine Kleflin, osobe koja je pozitivno obilježila 101. osječku dramsku sezonu i unijela tračak nade i vedrine na pomalo trule ovdašnje kazališne daske. Naslovnu ulogu bez greške utjelovljuje Vedran Mlikota. U prvoj suradnji s osječkim HNK Mlikota autokratski vlada scenom, privlačeći svu pozornost isključivo na sebe, isceniravši toliki kvalitetni jaz spram ostatka osječkog dramskog ansambla da mi se na trenutke činilo da gledam monodramu. Mlikota je s jezovitom lakoćom prolazio kroz pubertetske mijene nezrele, egocentrične i nasilne osobe nedorasle životu, sporadičnom kriminalcu i miljeniku žena u kojem je ipak sačuvana tolika količina dostojanstva da na trenutke spozna posljedice svojih negativnih postupaka i njihov utjecaj na bliske mu osobe. Upravo je nemogućnost izvanjske i unutarnje promjene, nemoć pred silinom najnižih poriva i bezobzirnim socijalnim okružjem, čemu ne pomaže ni nepatvorena ljubav, ono na čemu Nina Kleflin temelji interpretaciju. Ogromnu pomoć dobiva u sjajnoj scenografiji Osmana Arslanagića, bizarnom vrtuljku koji u takvoj iskonskoj naturalističko-simbolističkoj drami može imati samo jedno značenje.
  
  Kritiku zadnje prošlogodišnje premijere u osječkom HNK, predstave Šokica Ilije Okrugića u režiji Dražena Ferenčine, pročitajte ovdje.
  
  Stižu prve generacije glumaca s Umjetničke akademije
  
  Dramski odsjek Umjetničke akademije u Osijeku upravo je tijekom prošle kazališne sezone iznjedrio prve glumce, u cijelosti educirane na ovom prostoru i za pretpostaviti je da će najbolji od njih dobiti priliku u jednom od dvaju osječkih kazališta (drugo je Dječje kazalište Branka Mihaljevića). Petogodišnje postojanje Umjetničke akademije u Osijeku zasad je neprepoznatljivo kada govorimo o dramskim premijernim izvedbama HNK. Vjerojatno je još rano. No, nadam se da se već u sljedećoj sezoni nećemo moći izvlačiti na nedostatak glumaca i na prebjeg najkvalitetnijih u druge sredine. Nadam se da će odgovorni u osječkom nacionalnom kazalištu iznaći konačno smjelosti za poneki rizik, upošljavanje kazališno obrazovanog mladog kadra koji i neće znati ni za što drugo osim da količinom nataložene energije i ideja – riskira.
  
  Okanimo se konačno utopije o velikim predstavama u kojima sudjeluju združeni ansambli, kvazispektaklima i grandioznim projektima, jer je to u nečijoj iskrivljenoj percepciji primjereno osječkoj nacionalnoj kazališnoj kući. Svi su do jednoga u novije doba propali jer osječko kazalište nije, ponajprije materijalno, a onda ni kadrovskom kvalitetom spremno na takvo što. To nacionalno kazalište je osječka jedina scena! Na prošlogodišnjim Krležinim danima gostovanje dubrovačkog Kazališta Marina Držića sa sjajnim Sutonom u režiji osječkog umjetničkog voditelja drame Joška Juvančića pokazalo je put. Dakle, ne vidim nikakvog suvislog razloga za toliku averziju spram uprizorenja komornijih, kvantitativno nezahtjevnijih predstava. Ili se barem strpite dok se konačno ne uvidi i realizira potreba za malom scenom u Osijeku. A to je tako lako ostvarivo. Ove godine izlazi i druga generacija glumaca s Umjetničke akademije. Peticiju u tu svrhu potpisuje autor ovog teksta.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 18. siječnja 2009.

Piše: