Etida i teatar

Šibensko kazalište: Jean Genet Sluškinje / Miroslav Krleža Leda, red. Goran Golovko

• Tekstove Miroslava Krleže i Jeana Geneta za predstavu Leda / Sluškinje adaptirao je Goran Golovko, docent Umjetničke akademije iz Splita. Riječ je o školskoj zadaći zimskog semestra četvrte godine glume u kojoj je Golovko angažirao cijelu klasu, pri čemu je muški dio klase – Goran Marković, Antonio Franić i Ivo Perkušić, nastupio samo u Ledi zajedno s Jelenom Bosančić, Anom Gruicom i Petrom Težak, dok su u Sluškinjama igrale Andrea Mladinić, Matea Elezović i Petra Težak. Cijela klasa već ima iskustvo na velikim pozornicama; iza njih je Decameron na Splitskom ljetu, a neki od njih nastupaju i u predstavama splitskog HNK.
  
  Golovko je spoj Krleže i Geneta objasnio kao malo kazališno istraživanje koje je kao docent Akademije i mentor mladim glumcima uspješno proveo, uz pomoć dosjetki i rješenja poput, recimo, iste (uspješne!) scenografije kao zajedničkog nazivnika dvjema pričama o istoj vrsti ljudi: gospodi i slugama, potencijalnim nitkovima, ubojicama ili jednostavno, ljudskim karikaturama. Oba djela funkcioniraju unutar zidova od sjajna metala koji likove odražavaju karikaturalno poput iskrivljenih zrcala te multipliciraju kako bi se naglasilo da nije riječ o pojedinačnim sudbinama nego o cijelom svijetu kao takvom.
  
  Oba komada počinju istom scenom, onom između gospođe i sluškinje. Paralela je naglašena i time što Petra Težak u obe scene tumači lik sluškinje. Golovko je svakako pronašao smisleni spoj za ujedinjenje dvaju čuvenih dramskih djela, spoj u kojem se prepliće i milje i likovi bez obzira na sadržaj. No pritom je Leda ipak ostala uglavnom školska etida, dok su Sluškinje već bile teatar.
  
  Splitski studenti koncentrirano su i angažirano odigrali predstavu i u programu napominjući da je ta "prilika iskustvo za pamćenje i dragocijen ulazak u svijet kazališta". Nije bilo snažnijih glumačkih iskoraka, osim što su se buduće glumice pokazale u nešto boljem svjetlu od kolega.
  
  Šibensko kazalište ovom predstavom ide dalje putem profesionalizacije, najavljene za iduću godinu. Najavljuje se i nekoliko stipendija za mlade glumce koji bi bili okosnica budućeg ansambla, što je za svaku pohvalu. Na putu prema profesionalnom ansamblu kao obrazac i prototip zasad ostaje Fantazija Marijane Nola i Nine Kleflin. Riječ je o predstavi koja se radila upravo u Šibeniku i čiji cilj nije bio samo predstava koja će imati markicu Šibenskog kazališta nego to da teatar živi u gradu, pa makar i mjesec i pol koliko je, rastući, živjela Fantazija. Sve drugo, odnosno rad na predstavi u drugoj sredini, a premijera i poneka repriza u Šibeniku, više ipak sliči gostovanju negoli vlastitom produktu, sa svime što on podrazumijeva po nauku Mani Gotovac: "teatar u gradu, grad u teatru".
  
  Predstavu je u tehničkom smislu u cijelosti opslužilo Šibensko kazalište jer u obnovljenoj i prelijepoj zgradi takav pogon naprosto postoji. Uz kostimografkinju Mariju Macu Žarak radila je Šibenčanka Sara Lovrić Caparin, a i scenograf je šibenski – Vedran Ivanković. Uz Golovka kao mentora i redatelja predstavu potpisuje i gostujući mentor za scenski pokret Alen Čelić.
  
  © Jordanka Grubač, KULISA.eu, 9. veljače 2009.

Piše: