Neformalni savez za nezavisnu scenu
Projekt Artikultura. nezavisna kulturna scena u Zadru
-
Pojam nezavisne scene i njene infrastrukture – u očitoj opreci prema zavisnoj (institucionalnoj, državno subvencioniranoj) nudio je kroz razvoj civilnih i profesionalnih udruženja mnogostrukost čitanja i samim time kontekstualiziranja njene važnosti i svrhe. Od sredine devedestih do danas dobar se dio nezavisnih organizacija izravnao s institucionalnom produkcijom modelima financiranja kao i infrastrukturom (izravno iz proračuna Ministarstva kulture). Predznak nezavisan nadalje se tumačio kao žanrovski, medijalni ili tematski okvir određenih projekata, no unatoč tome termin i dalje sažima potpuno diverzne, a često i oprečne strategije proizvodnje kulture.
Partnerstvo država – nezavisne organizacije – lokalna samouprava ne funkcionira unisono i dijametralno se razlikuje od regije do regije. Kako sam naveo u prijašnjim člancima objavljenim na Kulisi, Zadar nije egzemplaran primjer dobrobiti takovog partnerstva. Početkom 2009. pojavljuje se model novog pokušaja etabliranja nezavisne scene u Zadru, sintetiziran u projektu Artikultura. Platforma ovog modela izgrađena je na partnerstvu privatno-komercijalnog koje predstavljaju Zadar film d.d. kao vlasnik infrastrukture i ustupatelj iste u vidu prostora nekadašnjeg kina Pobjeda te civilni sektor okupljen u kodni naziv projekta koji sačinjava neokolicina (ne sve) zadarskih udruga s područja kulture (Zadarski plesni ansambl, Zalet, Teatro Verrdi, Šigureca...). Zadar film d.d. time u očima javnosti (lokalne) dobija ulogu mecene i promicatelja nezavisne scene, a udruge prostor (ne i opremu i infrastrukturne režije) za proizvodnju i izvedbu svog programa.
Slabosti tog sustava su, nije teško pogoditi, financije. Naime ustupljivač prostora ne sudjeluje izravno u financiranju programa (zbog čega i nema ulogu pravog mecene), dok udruge uz proizvodnju programa nužno organiziraju gostovanja afirmiranih projekata da bi time zatvorili financijsku konstrukciju. U tom ključu su i gostovanja manjih (brojem izvođača i potrebnom opremom) predstava poput Točke Vilima Matule ili Stanja nacije Filipa Šovagovića odigrale klasičnu inauguracijsku ulogu. Artikultura se organizirala neformalno, kao projektni savez nekoliko udruga, ne želeći očito formalnim udruživanjem u neku nad-udrugu riskirati vlastito financiranje od strane grada ili ministarstva. U lokalnim medijima Artikultura se neopravdano ističe kao sinonim za zadarsku nezavisnu kulturnu scenu; navedeno nije opravdano stoga što dio udruga i pojedinaca s tradicijom proizvodnje programa nije zasad uključen u rad Artikulture (Zadar Snova i Z.V.U.K., da navedemo tek neke).
Sam program prikazan u veljači i ožujku doima se kao klasični kolaž sastavljen od koncerata i natjecanja demo bendova (u domeni udruge Šigureca), preko kazališnih i plesnih projekata i gostovanja (u domeni udruga Zalet, ZPA i Teatro Verrdi) do filmskih projekcija (zasad je prikazan dokumentarni film Kao da je bilo nekad o grupi EKV) i nešto najavljenih performansa i multimedijalnih izvedbi. Zadarski plesni ansambl prikazao je u ožujku reprizu Planina po motivima Petra Zoranića, koju, kao i u veljači reprizno izveden projekt Umjetnički gen, potpisuje Sanja Petrovski. Plesna udruga Zalet najavljuje projekt Una musica brutale koji bi trebao biti realiziran krajem ožujka kao spoj suvremenog plesa i akustične glazbe uživo. Teatro Verrdi zasad organizira gostovanja (poput onih Matule i Šovagovića) dok se komercijalno najisplativiji pokazao projekt Bez imena koju izvodi Treća skupina zemljopisnog rizika, u biti niz skečeva (po uzoru na Monty Python).
Naglasio bih sada i bit koja bi po mom osobnom sudu trebala odrediti kakvoću i narav nezavisne scene, a to je proizvodnja novih i kvalitetnih programa, jer se jedino kroz produkciju i postprodukciju novog stvari mogu okrenuti u korist nezavisnog i zanemarenog.Hoće li ovakva platforma uspjeti u nakani da ujedini i objedini nezavisnu kulturno-umjetničku scenu grada Zadra, zasad je neizvjesno. Slabost financijske strukture i tromost gradskih struktura ne obećavaju lakoću u izvođenju najavljenih projekata, razjedinjenost nezavisne scene također se postavlja kao pitanje na koje bi možda trebalo odgovoriti. Nadalje neformalnost samog sustava (baziran na koristi) i odnos privatno-javno uvijek su mač nad glavom. Zasad platforma funkcionira kao osvježenje u programskom i medijalnom smislu te kao mjesto moguće kvalitete. O tome hoće li projekt uspjeti odgovoriti na gore navedena pitanja i probleme, raspravljati ćemo u nekom drugom tekstu. Dva mjeseca su prekratko vrijeme za donošenje sudova i ocjena o platformi koja se reklamira kao trajno riješenje.
© Mario Županović, KULISA.eu, 24. ožujka 2009.
Piše:

Županović