Zatočenici vlastita svjetonazora

Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka: David Hare, Amy's view / Differenti opinioni (Različita mišljenja), red. Neva Rošić

• Pitanja pozicije i uopće estetskoga značaja teatra u suvremenoj koncepciji umjetnosti, aluzije na novinsku kritiku, intermedijalnost i uloga filma te pokušaj demonstracije njegove superiornosti u odnosu na kazalište (osobito u mlađe generacije), obiteljska atmosfera, odnos majke i kćeri te silina emocija koja iz tog odnosa proizlazi – tematska su okosnica dramskoga teksta Amy's View slavnoga britanskoga dramatičara Davida Harea. Jednako tako, u pojedinim se segmentima Hareov predložak može pojmiti kao izvrsna podloga za propitivanje dobro znane sintagme o smrti kazališta koju su osobito pojavom filmske umjetnosti proklamirali i naviještali pojedini teoretičari. Međutim, ustrajavanjem na glumi i glumcima, mizansceni, gledalištu koje sa tri strane okružuje pozornicu te spretnim svjetlosnim rješenjima Denija Šesnića – redateljica Neva Rošić te je spekulacije jasno i znalački ostavila u kategorijama nesuvislosti.
  
  Odbacivši uplitanje bilo kakvog intermedijalnoga scenskog elementa (a koji dramski predložak nesumnjivo postavlja kao mogućnost), potom smjestivši radnju u minimalističkim crtama označen prostor dnevne sobe te ustrajavanjem isključivo na naraciji i dijalogu (osiromašenje pritom i glazbenog elementa koji se javlja isključivo po završetku i u najavi prizora) redateljski je diskurs usmjeren na glumačku igru u čijem se središtu postavlja šesnaestogodišnja kronika jedne obitelji. Takvo ozračje implicira zapravo pogled na svijet odnosno komunikaciju što egzistira u znaku odricanja od zadovoljstva koja pružaju stvarni ljudski susreti i njihov suživot. Na taj se način priziva čehovljanska atmosfera rezignacije, što značaj sredine često povezuje s čežnjom i ironijom.
  
  No, glumcima Neva Rošić ne oduzima komunikaciju nego središte pozornosti usmjerava na suprotstavljenost s jedne strane oprečnih ideoloških stavova u poimanju kazališne i filmske umjetnosti, koje utjelovljuju Judi Allen (Elvia Nacinovich) odnosno Dominic Tygne (Mirko Soldano), a s druge pak izrazitoga emocionalnog odnosa, odnosa majke (Judi) i kćeri Amy Thomas (Elena Brumini). U takvu ozračju redateljica oslobađa uprizorenje i minimalnoga konteksta koji nije u isključivoj i izravnoj vezi s glumačkom izražajnošću (otuda i gotovo identičan scenografski postav u prva tri prizora, scenograf: Toni Plešić) otvarajući na taj način put stvaranja scenske emotivnosti. Protagonisti postaju zatočenici vlastite ideologije, svjetonazora što u takvu scenskom ozračju priziva dojam egzistencijalne osamljenosti.
  
  Stoga je Mirku Soldanu (osim u početnim prizorima u kojima nije uspio odoljeti razarajućem učinku deklamacije) kao zagovaratelju filmske umjetnosti, predstavniku mlađe generacije, budućem Amynom suprugu, uspjelo ostvariti zavidnu glumačku kreaciju što je svojom izražajnošću dovela do vrhunca dramsku igru (osobito u sceni svađe s majkom) s ciljem motivacije daljnjih događaja što u konačnici aktiviraju emocionalno snažan odnos majke i kćeri. Tako dirljiv dijalog Elvie Nacinovich i Elene Brumnini prožet izrazitom facijalnom ekspresijom, gestikulacijom, tečnošću izgovorene fraze, uživljavanjem, ali i proživljavanjem – vrhunac je redateljskoga diskursa što je čitav scenski značaj usmjerio prvenstveno na mogućnost glumačke interpretacije. Razapeta tako između obiteljskoga života te nastojanjem da upravlja kćerinim, Elvia Nacinovich izgradila je lik Judi što čitavu svoju egzistenciju duguje teatru i pozorničkom svjetlu (osobito je to razvidno u posljednjem prizoru kada u garderobi stavlja šminku, vlasulju te na koncu i odijeva kazališni kostim; kostimografkinja Sandra Dekanić). Posljednja je scena tako slika u slici (podiže se zastor i Elvia Nacinovich pod ruku s Tobyjem Coleom (kojega tumači Teodor Tiani) izlazi pred, sada prazno gledalište inače velike pozornice HKD-a ) – što potvrđuje njezinu postojanost isključivo u kontekstu kazališne umjetnosti, ali implicirajući istovremeno teatarsku metarazinu u kojoj se pozornica određuje kategorijama beskonačne prisutnosti.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 28. ožujka 2009.

Piše: