Kazališne zgode i poneka nezgoda

Reportaža: Premio Europa per il teatro, 13. Europska kazališna nagrada i 11. europska nagrada Nova kazališna stvarnost, Wroclaw, Poljska, 31. ožujka – 5. travnja 2009.

  • Krystian Lupa, foto: © Piotr SkibaPippo Delbono, foto: © Rolando Paolo GuerzoniEuropsku kazališnu nagradu (popularno zvanu Premio Europa prema nazivu na talijanskom jeziku) osmislili su 1986. europski kazališni teoretičari i kritičari uz odgovarajuće institucije kao poziv na suradnju i komunikaciju. Prva je dodjela bila 1987. u prelijepoj Taormini na Siciliji, a činjenica da je ovogodišnja dodjela u poljskom gradu Wroclawu tek trinaesta, Guy Cassiers, foto: © Koen BroosÁrpád Schilling, foto: © Koncz Zsuzsapokazuje nesustavnost, točnije nedostatak financija.

    Nagrada se dodjeljuje najčešće redatelju čiji je doprinos kazališnoj umjetnosti izniman, pa je i svojevrsna nagrada za minuli rad. No, ne mora to nužno biti redatelj niti osoba čiji je opus završen. Najbolji je primjer ovogodišnji François TanguyRodrigo García, foto: © Christian Berthelotdobitnik Nagrade (dotirane sa 60 000 eura) poljski redatelj Krystian Lupa, a pokus njegove predstave Marilyn gledali smo uoči dodjele nagrade.

    Uz glavnu nagradu, dodjeljuje se i Nagrada za novu kazališnu stvarnost koja se ove godine dodijelila jedanaesti put a dobitnici su čak petorica redatelja: Guy Cassiers, Pippo Delbono, Rodrigo García, Árpád Schilling (čija predstava nije bila u Wroclawu) te François Tanguy uz Théâtre du Radeau. Razlog za izbor Wroclawa za kazališno slavlje jest poljska Godina Jerzija Grotowskog, budući da se brojnim događanjima obilježava pedeset godina od osnutka njegovog Teatra Laboratorium, odnosno desetljeće njegove smrti. Dakako, u sklopu brojnih susreta i konferencija vezanih uz pojedine dobitnike, održao se i višednevni simpozij o Grotowskom. Napominjem da sam boravak u Wroclawu odlučila podijeliti na dvije aktivnosti; dnevni obilazak grada i večernja gledanja kazališnih predstava. Praksa naprijed, teorija voljno.

    Prvi dan/noć

    U strci i zbrci nastaloj dolaskom navodno tristotinjak kazališnih kritičara i teoretičara (prema popisu i više, a među njima šest hrvatskih) u bazu organizacije, Vroclavsko kazalište lutaka, od ponuđenih predstava izabrali smo dva događaja – nemaštovitu glazbeno-lutkarsku izvedbu Mozart piše pisma u režiji Krzysztofa Grebskog, te iznimno dojmljivu izvedbu Teatra Zar u zgradi Instituta Grotowskog. Vrhunski glazbenici i performeri, uzbudljiva igra svjetlosti i spiritualni napjevi, sve na razini rituala koji nas istodobno straši i privlači, Teatar Zar pokazao nam je dva djela buduće trilogije – Gospeli djetinjstva i Carski (Cezarov) odsjek.
    Factory 2, foto: © Katarzyna Paletko
    Krystian Lupa

    Drugog smo dana ušli u Studio B Wytwórnia Filmów Fabularnych, spremni za osmosatnu predstavu Krystiana Lupe Factory 2, nadahnutu životom Andya Warhola. Iako su sjedalice bile loše, predstava je trajala s dvije stanke (četrdesetminutne, u kojima su nas prisebnima održavali hranom i pićem) sedam i pol sati, ali nekako jezovitije zvuči podatak o osam sati, jer nužno podsjeća na klasično radno vrijeme. Prema Lupinim riječima, ljudi su ne samo ono što čine, nego i ono što ne čine ili što sanjaju, pa je tako njegovo nadahnuće Warholom i ljudima s kojima se družio, pokušaj oživljavanja jednog pogleda na svijet, umjetnost i ljude. Učestala uporaba filmova, već snimljenih ili snimanih za vrijeme predstave usporedno sa zbivanjima na pozornici, glavna su odlika predstave. Osobno, najdraži mi je dio kada Brigid telefonski razgovara s Warholom, dok on obavlja uobičajene aktivnosti uz povremeno potvrdno mumljanje. Zanimljiva je Lupina potreba za realizmom u detalju koji u pravilu ne nalazi mjesta u kazališnim predstavama općenito, a to je odlazak u toalet, točnije WC. To je, dakako, logično u predstavi Predsjednice Wernera Schwaba nakon koje smo izašli sasvim nedirnuti – naime, Lupa nije previše pomicao zadane elemente. Triptih posvećen Gurdjieffu, Marilyn Monroe i Simone Weil počeo je s Merilyn (samo tri sata) s izvanrednom Sandrom Korzeniak. Iako se radi o predstavi koja još nije završena, mala je vjerojatnost da će opći dojam biti drugačiji – polako, jako polako, s brojnim detaljima za pažljive i izdržljive.

    Sunken Red, foto: © Pan SokGuy Cassiers

    Predstava Sunken Red s jedinim protagonistom Dirkom Roofthoftom proglašena je od kazališnih znalaca najpotresnijom pričom sjećanja u suvremenom kazalištu. Naime, glavni lik prisjeća se japanskog koncentracijskog logora, a njegov monolog prati projekcija na velikom i malom ekranu. Nametanje osjećajnog uvećanim projekcijama, kao i trajanje od gotovo dva sata, iscrpljuju, što umanjuje gledateljevu sućut.

    Priča o kazališnom putovanju u neotkrivena mjesta između bijesa i ljubavi, samoće i susreta, sputanosti i slobode / Story of a Theatre Journey (into the undiscoveret places between anger and love, solitude and encounter, constraint and liberty), foto © Jean-Louis FernandezPippo Delbono

    Apsolutni ljubimac gledatelja ovogodišnje Europske kazališne nagrade bio je Pippo Delbono, talijanski glumac i redatelj koji kroz kazalište propituje najdublje ljudske emocije, poput bolesti, beskućništva, deformacija i slično. I sam dotaknut bolešću, Delbono pokazuje kako stvarnost nadahnjuje, a njezino rastakanje može dovesti do fantastičnih umjetničkih rezultata. Performans Priča o kazališnom putovanju u neotkrivena mjesta između bijesa i ljubavi, samoće i susreta, sputanosti i slobode, pripremljen prigodno za kazališni skup u Wroclawu, bavio se temeljnim ljudskim osjećajima, Vrijeme ubojica uz Pepea Robleda kroz ples i pokret temeljnim ljudskim pitanjima, a najpotresnija priča o boli i smrti Ta divlja tama zauvijek je upisala Delbona u sva srca. Jer, njemu su svi dobrodošli – premršav čovjek pjeva My way, gluhonijemi i mongoloid u klaunovskoj odjeći ne mare za svoju različitost, dapače ona ih obilježava i štiti, polugoli čovjek (sam Delbono) pleše iza pogrebne povorke, jer još smo živi, još možemo…
    Nesreće (Ubiti da bi jeli) / Accidens (matar para comer)
    Rodrigo García

    Najprovokativniji redatelj u vroclavskom ozračju bio je Rodrigo García, za vrijeme čijih predstava su gledatelji intervenirali u samoj izvedbi (miševi plivaju u akvariju pokušavajući izaći), izlazili i pisali proteste uoči dodjele nagrada. Prospi moj pepeo po Mickeyu gnjavi ljude i životinje – privezane žabice ne mogu otići, ali kada se umire, ništa im se loše ne dešava (poznata situacija iz svakodnevice?!). Uz već spomenuto plivanje malih miševa čuje se tekst da nam nitko neće pomoći i da si svatko mora sam pomoći, odnosno pomažemo li drugima ili samo očekujemo pomoć drugih. Pritom nije jasno zašto su se glumci namazali medom i uvaljali u kriške tosta, zašto se bacakaju po blatu, ali je vrlo razumljiva scena para u koitusu (ali u glavu, a ne na predviđeno mjesto), dok obitelj s malom djecom mirno promatra. Komorne izvedbe predstave Pas (o kućnim ljubimcima) i Nesreće (Ubiti da bi se jelo), gdje glumac ubija jastoga uz pjesmu Kako je krasan svijet nedvojbena je osuda našeg svakodnevnog života koji smatramo posve prirodnim, dok nam ga netko ne osvijesti. A to je obično bolno…

    Ricercar, foto: © Caroline Ablain – Théâtre du RadeauFrançois Tanguy

    Premda ne bih znala ispričati o čemu se radi u predstavi Ricercar (jedina bez prijevoda, a ni oni koji su razumjeli tekst također je nisu znali prepričati), moram reći da je jedna od vizualno najljepših predstava koje sam ikada vidjela. Čak niti spoznaja da gledam i ne razumijem, nije mogla odvratiti oko od igre svjetlosti, kostima, dubine scene, glumačke spretnosti – prekrasna i to je sve.

    I na kraju

    Boravak u Wroclawu učinio me sretnijom i pametnijom – na jednome mjestu u kratkom vremenu vidjela sam nekoliko zanimljivih predstava, upoznala neke ljude i vidjela što se nosi. Ukratko – gdje se Premio Europa održava sljedeći put?

    © Olga Vujović, KULISA.eu, 13. travnja 2009.

Piše:

Olga
Vujović