Komorno i epsko

19. Marulićevi dani – 4. dan: Vlatka Vorkapić, Judith French, red. Vlatka Vorkapić i Milan Rakovac, Riva i druxi – Stižu drugovi, red. Lary Zappia

  • Dobra predstava s nepotrebnom tekstovnom izraslinom

    Ars septima, Zagreb (u koprodukciji s Teatrom na Trešnjevci, Zagreb): Vlatka Vorkapić, Judith French, red. Vlatka Vorkapić (izvedeno u Gradskom kazalištu lutaka Split)

    Kazalište TNT, Zagreb: Vlatka Vorkapić, Judih French, red. Vlatka Vorkapić Dramu čovjeka čija je intima zarobljena u svijetu mašte i njegove žrtve, koja pristaje na zamjenu svog identiteta prividom sebe za Judith French, osobu iz stripa, izvedena četvrtog dana festivala, nastala je u koprodukciji trupe Ars septima i Teatra na Trešnjevci iz Zagreba. Djelo Vlatke Vorkapić Judith French režirala je autorica, a odigrali Judita Franković (Tonka), Dražen Čuček (Damir) i Ivan Đuričić (Janko). Temeljni sukob u brokeru Damiru, koji živeći u deformirajućoj apstrakciji izgovaranih brojki novca i dionica gubi dodir s osjetilnom stvarnošću, rezultirao je prijenosom modela ljepote fikcijske junakinje stripa Judith Fench u nužnost njegova druženja s njome u stvarnosti. I naišavši na djevojku sličnu strip-junakinji, on je plaća da bi se na određeno vrijeme pretvorila u Judith, odnosno da bi Judith prešla iz svog virtualnog postojanja u njegovu svakodnevnicu. A takva zamjena realiteta, osobito u trenutku kad se Damir suoči s time da je njegova žuđena i obljubljena Judit French tek jedna mala stvarna Tonka, rezultira njegovim otklonom od stvarnosti, pa Tonka biva ponižavana i bezobzirno zlostavljana. I taj je dramski proces, razbuktavan i u jednoj i u drugoj dramskoj osobi, gradiran. Izazivao je zanimanje za ishod. Prenosio je gledatelja u područje nesvakidašnjeg susretanja s nesvakidašnjim osobama koji žive svoje privide. Pritom je drama, izuzev pokoje scene u kojoj je neka informacija nametljivo dogmatizirana, a na tom tragu isto tako i režirana (primjerice: brokerovo istovremeno telefoniranje na četiri telefona), razložno vođena prema svojoj kulminaciji i dramskoj razrješnici.

    Kazalište TNT, Zagreb: Vlatka Vorkapić, Judih French, red. Vlatka Vorkapić I kad je sve bilo zapravo gotovo, kad se sve dogodilo s učinkom izvanrednog poticaja razmišljanju i prebiranju publike po nemilim posljedicama zamjene jednog realiteta drugim, autorica je – a bespogovorno ju je slijedila i redateljica zaboravivši da su u njenoj ruci bile škare za otklanjanje suvišnosti – svemu dodala i drugi dio zbivanja u kojem se nekakvim post factum motivacijama, izvučenih iz arsenala holivudskih scenarističkih modela trauma iz djetinjstva dramskog lika, trudila objasniti Tonkin boravak u umobolnici i druženje s posve psihotičnim Jankom, koji se, opet prema uzorku nekog stripa razbivši zrcalo i tako uništivši Biće iz njega, samolikvidira staklenom krhotinom. Bila je to neka posve druga drama (zapravo tekst u kojem je dramski razlog zamijenjen medicinskim) koja se ni uz najbolju volju ne može dovesti u razložnu dramaturšku svezu s onim što se događalo prije nje.

    Mlada i zračeće ljupka glumica Judita Franković je, posebno u prvom dijelu prvog dramski razložnog dijela, bila iznenađujuće spontana, obasipajući gledalište svojevrsnom i posebnom ekspresijom stanja i izričaja svog dramskog lika. I Dražen Čuček je kao Damir zaslužio svaku pohvalu na hladnoći, svojstvenu indiferentnom boravku tog lika u stvarnosti, kojom je Tonku privodio do Judit French. Ivan Đuričić, u drugom i nepotrebnom dijelu predstave, kao duševno bolesni Janko dosljedno je i upečatljivo iskazivao takve mehaničke impulse oboljelog uma na tijelo svog lika i njegovu govornu fakturu koji će nam ostati u sjećanju kao vrijedan glumački doseg.

    Epska faktura

    Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Milan Rakovac, Riva i druxi – Stižu drugovi, red. Lary Zappia (izvedeno u HNK u Splitu)

    HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Milan Rakovac, Riva i druxi. la nostra storia amara, red. Lary Zappia (koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem, Pula)Istog dana navečer u HNK Split prikazana je u koprodukcija Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula i Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci drama Milana Rakovca Riva i druxi. Istarski romanopisac složio je tu dramu od materijala svog istoimenog romana pa se u njoj očituje prozna narativna struktura, epska razvedenost likova, vremena i situacije svojstvena toj literarnoj vrsti. Ta obilježja djela uputila su redatelja Laryja Zappiju na scenski paralelizam dvaju vremena, dječačkog vremena glavnog lika Grge iz vremena od završetka drugog rata do godine 1947, kad je Pula pripojena FNRJ i vremena samog pisanja romana (1983) kada zreli muškarac Grga komentira vrijeme u kojem njegov raniji Ja, Mali Grga, sudjeluje. Tako smo jednog i drugog imali čitavo vrijeme na pozornici, što je zorno svjedočilo povijesnu distancu autora prema ratnim i poratnim zbivanjima u Puli. A ta distanca je na sadržajnoj razini izbacivala svoju tužnu ironiju prema neumoljivim sudarima dvaju svjetova, onog urbanog talijanskog stanovništva grada, njihove strepnje od pripojenja Pule Novoj Jugoslaviji i, s druge strane, priželjkivanja hrvatskih pridošlica iz ruralnih krajeva da se to pripojenje dogodi. Na samom kraju eto i paradoksa, Grgina majka, udovica u ratu stradalog Hrvata, odlazi u Italiju s Talijanom, a Grga ostaje u domovini.

    HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Milan Rakovac, Riva i druxi. la nostra storia amara, red. Lary Zappia (koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem, Pula)Redatelj Lary Zappia gradio je predstavu na dvojezičnom govoru i korištenjem polildijalektalnosti talijanskih i hrvatskih sudionika tog pulskog povijesnog razdoblja. Možda je posegnuvši za višekatnom scenom Dalibora Laginje i Denija Šesnića, svojstvenom srednjovjekovnim mirakulima, tim vertikalnim poretkom događaja, replika i seoba ljudi želio asocirati na smisao moraliteta koji još ne može izraziti kratka vremenska distanca Milana Rakovca. No, možda je to bila samo tehnička dosjetka za prikazivanje epske fakture djela, pa joj i ne treba pridavati dalekosežniju misaonu svrhu.

    Neizostavno valja istaknuti vrijedan glumački izraz Aleksandra Cvjetkovića u ulozi Grge. Njegovo vladanje dijalektima dvaju različitih jezika, a potom i samim književnim govorima, doimalo se besprijekornim, odisalo je lakoćom i autentičnošću izražavanja čovjeka (dramskog lika) koji je prošao kroz sve povijesne faze jednog kraja i kroz svu muku dvaju naroda.

    © Vlatko Perković, KULISA.eu, 25. travnja 2009.

Piše:

Vlatko
Perković