Gdje nestade žudnja?

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Tennessee Williams, Tramvaj zvan žudnja, red. Dino Mustafić

• 
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  U predgovoru svojoj drami The Rose Tatoo iz 1950. godine Tennessee Williams istaknuo je misao o kazalištu kao prostoru koje oslobađa od stalnog osjećaja prolaznosti, kao mjestu što se otvara ljudskoj emociji, moralnim vrijednostima koje cijenimo, žalimo ili pak nastojimo osuditi. Stoga, suvremenom čovjeku tek dramski svijet svojom vanvremenskom i osjećajnom odrednicom omogućuje katkada vrlo oprezno priznavanje njegove osjetljivosti i nadanja. "Možda jedino kakvom ludosti, kakvim izobličavanjem prema grotesknome može suvremeni dramatičar nagnuti svoje gledatelje da prepoznaju odnos njihova prolaznoga svijeta i izvanvremenskoga svijeta drame." (Williams, u: Carlson, 1997:103.)
  
  Međutim, u svom je komadu Tramvaj zvan žudnja (koji doduše nastaje tri godine prije gore navedenoga predgovora), varirajući sveprisutnost želje, libida te onog surovoga (istinskog) nagonskog poriva – Williams pronašao netom spomenutu ludost koja čitatelja/gledatelja može na trenutak ostaviti izvan bilo kakve kategorizacije, prisiljavajući ga pri tome (bar na kratko) na misao o nemilosrdnoj snazi vlastite pohote i žudnje. Tako Blanche DuBois (učiteljica engleskoga jezika, supruga homoseksualca i nesretna udovica) neurotičnom opsjednutošću prošlošću i fantazijom o velikim zavodnicima koji se od neizmjernoga poštovanja doslovce slamaju pred njom – otvara diskurs nesvjesnoga kojega zaposjeda žudnja što svojom snagom pokreće i motivira sve ostale likove. No, destruktivnost spolnosti očituje se u njezinu narcizmu te nivelira negdje između želje za sestrinim mužem kao simbolom surovosti, animalnim što je demonski privlači te ljubavi, onoga iskrenoga i istinskoga poriva kojemu neuspjelo teži svesrdno se pritom boreći pročistiti nesvjesnu nepripitomljenu strast. Priklanjanje, dakle, Onom te opsjednutost isključivo sobom što vrhunac očituje u spolnom činu sa Stanleyem Kowalskim, prizivaju snagu Tanathosa kojemu u ludilu teško odolijeva što u konačnici rezultira halucinantnošću njezine zbilje, a koja uostalom i priziva tragični završetak.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Stoga, dramski predložak koji motiviranost prizora i dramsku energiju crpi neizmjernom snagom naracije utemeljene prvenstveno na opreci načela ugode i načela zbilje, zahtijeva izuzev inteligentnoga dramaturškog promišljanja i spretne režijske zahvate sa osobitim naglaskom na radu s glumcima. Međutim, u ovoj je riječkoj izvedbi izostalo gotovo sve netom spomenuto, a što se osobito očituje u nedovoljno promišljenim režijskim rješenjima Dine Mustafića. U tom nam kontekstu osobito valja spomenuti, inače dramaturški vrlo potentan, no scenski u potpunosti nemotiviran seksualni čin Blanche i Stanleya (što proizvodi još manje motivirano ludilo) te osobito patetikom obilježen tragični završetak (Blanche primivši se za goleme tramvajske žice umire od strujnoga udara). Nadalje, ustrajavanje isključivo na naraciji, jednoličnost scenografskoga postava: stan Stanleya i Stelle Kowalski u kojega prodire tramvajska pruga što nemaštovito ukazuje na stalno prisustvo smrti, i onaj spomenuti sukob dvaju nagona (scenograf Dragutin Broz), razvučenost pojedinih prizora (osobito s početka predstave, u čemu pronalazimo prigovor i dramaturškim zahvatima Željke Udovičić) – u nedostatku živoga smjenjivanja prizora i naglašenoga sukoba te dojam nedovršenosti što mnoge dramske elemente ostavlja nedorečenima, zagušuju izvedbu te je odvode u monotoniju (osiromašenu i u glazbenom elementu, glazbenici: Tonči Trinajstić na saksofonu i Tonči Grabušić na bubnjevima).
  
  U tom kontekstu valja spomenuti i ne osobito dojmljive glumačke kreacije. Predstavniku hedonizma, primitivizma, sirove pohote i životinjskog seksualnog nagona – Alenu Liveriću kao Stanleyu Kowalskome uvelike nedostaje energije i uopće scenske uvjerljivosti, a kao njegova žena Stella Lucija Šerbedžija indiferentnošću je i nemotiviranošću apsolutno podbacila u kreiranju uloge rastrgnute između staroga svijeta Belle Revea i šovinističkoga u kojega je upala udajom za surovoga Poljaka. A južnjačka pak ljepotica (preuzeto iz programske knjižice) Blanche DuBois Mirjane Karanović ostaje zatočena negdje između vlastite tjelesne pojave (vrlo snažne žene) i izrazite emocionalnosti, introvertiranosti, neurotičnosti koje utjelovljuje Blanche u Williamsovu predlošku. Valja još spomenuti, izuzev pomalo patetičnoga Žarka Radića (kao Harolda Mitchella – Mitcha), ali i simpatičnoga Stevea Hubbella (Predrag Sikimić) – i ostale uloge: Anastaziju Balaž Lečić (Eunice, njegova žena), Tanju Smoje (kao Meksikanku), Jasmina Mekića (Mladić), Nenada Vukelića (Liječnik) te Bolničarku (Marinu Bažulić).
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 26. travnja 2009.

Piše: