Redateljska preuzetnost

19. Marulićevi dani – 7. zadnji dan festivala, Csokonai Theatre, Debrecen, Mađarska: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Attila Vidnyánszky

  • Csokonai Theatre, Debrecen, Mađarska: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Attila Vidnyánszky, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hrPoslije izvrsne sarajevske predstave Mihanovićeve Žabe, prikazane šestog dana festivala, sljedeće večeri je mađarsko kazalište iz Debrecena izvelo Držićeva Dunda Maroja. Redatelj Attila Vidnyánszky i njegov scenograf Aleksander Belozub su kao prostor za zbivanje kazališnog događanja (tako ga je nužno imenovati jer je predstava i na početku i na kraju tako označena raskrivanjem, odnosno zastiranjem pozornice platnima obješenim na razapetu užad, što asocira na improvizirane pozornice putujućih trupa) zamislili i ostvarili kružni rulet napravljen prema uzorku rimskog Coloseuma koji glumci, odnosno likovi, pokreću gurajući scenografski polukružni blok koji rulet jednim dijelom omeđuje. To čine ne bi li im po tom zavrtnju fortuna omogućila zastajanje kruga sreće i njihovo uskakanje u njega što će rezultirali dobitkom. Tako je redatelj simbolikom kockarske rekvizite i cirkuskog pročelja krvave rimske arene predložio temeljni misaoni doseg o oktualizaciji velikog renesansnog djela, a k tome je tu nakanu podupro još i suvremenim kostimima, zvukovima s rimskih ulica po kojima jure automobili...

    Csokonai Theatre, Debrecen, Mađarska: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Attila Vidnyánszky, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hrNo sva simbolika je, a to je i simbolika uopće kao pravac umjetničke tvorbe, u osnovi tautološka. Pokazala se kao unaprijed nametnuta teza ili poučna usporednica s nečim što bi primatelj (kao jedan od sastojaka kazališne činjenice) ipak trebao dokučivati sam, a što bi mu umjetnička stvarnost djela, ako je ostvarena kao topli medij, trebala i omogućiti. Međutim, u konkretnom slučaju za gledatelja je zalazak u taj prostor umjetničke tajne bio bespotreban. Redateljska teza se unaprijed nametnula. Kazališni čin se ostvarivao kao hladni medij. Iz sebe je isključivao gledatelja, njegovu umjetničku percepciju.

    Csokonai Theatre, Debrecen, Mađarska: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Attila Vidnyánszky, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hrTa redateljska preuzetnost ostvarivala se i na drugim razinama: predstava se kroz tri sata vrtila bez ikakva dramaturški i semantički važnog odmorišta o koje bi se oduprle vrišteće, klimaktične, scene. Sve je od početka do kraja bilo jednako važno, jednako tonski i vizualno uskovitlano, što znači da je sve bilo ravno. Tako se, a to je zaista paradoksalno, redateljeva borba, njegovo odupiranje neekspresivnosti pokazalo kao proizvođač neekspresivnosti. Režija se pritom pomagala, u ovom slučaju možemo reći odmagala, nastojanjem da koreografskim i učestalim pjevačkim brojevima Držićevo djelo žanrovski ubaci u prostor između komedije i mjuzikla, pa je i ta nakana zbog nemogućnosti da se dovrši i ostvari mogla asocirati na sintagmu živ klan – nedoklan, koju poimamo kao temeljno obilježje ovog uprizorenja značajnog Držićevog djela.

    © Vlatko Perković, KULISA.eu, 29. travnja 2009.

Piše:

Vlatko
Perković