Strastveno ponižavanje

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Francis Veber, Budala za večeru, red. Joško Juvančić

• Sudeći po reakciji publike, zadovoljila je osječka Budala za večeru u režiji Joška Juvančića. Redatelj Juvančić, dobro upoznat s događanjima na pozornici zagrebačke Komedije s kraja listopada 2002, kada veliki uspjeh pobire Veberova komedija u režiji češkog oskarovca Jiřija Menzela, a slijedeći Menzelovo kloniranje idejne vodilje odnosno uspješnih prethodnih izvedaba na pozornicama Praga i Sofije, zaključuje kako je svrsishodno držati se prokušanog i već viđenog recepta nauštrb redateljske inovacije i autorstva. Tome u prilog, na prvi pogled uočljivo, ponajviše ide činjenica što je scenograf u obje hrvatske izvedbe Budale za večeru Tomislav Ruszkowski prenio, bez i jedne, najsitnije izmjene, scenografiju iz Komedije na pozornicu osječkog teatra. Nadalje, Juvančić odabire i prijevod Vladimira Gerića, (pr)ovjerenog u Komedijinu uprizorenju.
  
  A ona manje uočljiva oslonjenost na Menzelovo viđenje Veberove Budale u Juvančićevoj predstavi odvija se u prostorima neprepoznavanja tragičnih naznaka utkanih u dramski tekst a vezanih uz nepriznavanje različitosti, tragiku koju uzrokuje narcisoidnost, socijalnu diskriminaciju… Budući da Menzel ne razvija u cijelosti tu naoko perifernu odrednicu Veberova teksta, ona ostaje skrivena i osječkoj publici. Naime, oba redatelja zadržavaju se na komičnoj sastavnici i iscrpljuju je do krajnje iskoristivosti.
  
  Okosnica radnje proizlazi iz navade da se svake srijede bogati izdavač knjiga Pierre Brochant (Goran Grgić) i njegovi elitistički prijatelji sastaju na večeri i natječu koji će od njih na taj sastanak pozvati većeg idiota: osobu s priglupim idejama i nezanimljivim strastima kojima će se svi moći smijati. Kad Pierre upozna Françoisa Pignona (Draško Zidar), neobičnog čovjeka koji, živeći u nadi da će ugledni izdavač objaviti knjigu o njegovoj strasti – maketama sačinjenima od šibica, učini mu se da mu pobjeda u toj gruboj igri ne može izmaknuti. No, Pierreu se ukoče leđa te on i njegov novi prijatelj ne stižu na večeru: u potpunom urnebesu nesuđena žrtva i njezin tlačitelj zamjenjuju uloge. Bolna leđa su početak nepredvidivih događaja nizanih na komičnoj matrici, a redateljskim intervencijama iskorišteni do krajnjih granica: napušteni muževi, prevareni inspektor financija (Milenko Ognjenović), baš kao i nestabilna astrologinja (Mira Perić Kraljik); zamjena identiteta, dojam nadmoći, nedolično ponašanje, psihičko olakšanje, igre riječi…
  
  Ukratko, Juvančić je sačinio zanatski besprijekornu epizodičnu komediju s naznakama komedije karaktera u kojoj kratki dijaloški prizori razvijaju jednu te istu temu i donose varijacije uvijek istog sukoba u kojem smo nagnani zapitati se: tko je tu ustvari idiot? Zamjerka je sadržana u činjenici što se jedva primjetnim variranjima kriterija ponašanja nisu dostatno obuhvatile socijalne i moralne karakteristike, nedvojbeno utisnute u Veberov dramski tekst.
  
  U takvu okružju, glumcima nesklonom, jedini se snalazi Draško Zidar u naslovnoj ulozi. On ujedno sačinjava i osamljenu vedrinu te isuviše karikirane predstave bez pravilnog uvida u njezinu bit, tragiku uzrokovanu kontinuiranim ponižavanjima kojoj komika pristaje biti sluškinja pri kontrastnom naglašavanju. Zidar je najbolji upravo u rijetkim i kratkim sekvencama kada njegov utopljeni ego priglupog maketara Françoisa Pignona uspijeva prepoznati, samo zahvaljujući visokom stupnju emocionalne inteligencije, ponižavanje i ismijavanje cjelokupne društvene zajednice u malom, okrnjene stupove intelektualnog i moralnog društva. Tada je Zidar zamišljen, glave duboko uronjene u skupljena ramena, stisnutih usnica, sklopljenih ruku, tih i – tragičan. Kada bi kao takav ostao utisnut u memoriju publike, a ne kao karikaturalna pojava iskoristiva za dva poluhihota, osječka Budala za večeru učinila bi sitan korak u smjeru ispravka sveprisutne nepravde, licemjerstva i laži, ponižavanja kojih se i ovom prilikom klonimo. Stoga se i zaustavljamo na tomu mjestu.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 1. lipnja 2009.

Piše: