Lutke i snoviđenja

Studentski teatar Lero, Dubrovnik: Marin Držić, Epitaphio, red. Davor Mojaš

• Nova Lerova predstava, prikazana i u novom prostoru Studentskog teatra Lero u Lazaretima, dramaturški i teatrološki suvremeno propituje i prošlogodišnju obljetnicu rođenja velikana hrvatske i europske renesanse Marina Držića, dajući u zrcalnoj ekspresiji i scenske naznake 41 godine samog postojanja Lera. Dakako, Davor Mojaš (iza kojeg je 36 godina lerovskih snova), scenografkinja i kostimografkinja Dubravka Lošić te glumice Jasna Held, Ksenija Medović, Antonija Vlašić, Danijela Milivojević i Kristina Kaznačić, čine to u okviru postavljenih dramskih odrednica reprodukcije brojnih audio snimki Držićevih monologa i fragmenata – od audio vodiča za Dom Marina Držića, snimljenog prema sinopsisu Slobodana Prosperova Novaka 1989, do dijelova predstava posebno snimanih za radijski dramski program ili neposredno na izvedbama.
  
  Sjajne su to i nezaboravljive interpretacije Predraga Vušovića, Doris Šarić-Kukuljice, Mara Martinovića, Sretena Mokrovića, Sade Hržić, Bena Cantusa, Krunoslava Šarića, Izeta Hajdarhodžića, Miše Martinovića, Srđane Šimunović, Marije Kohn i brojnih drugih, tako da su glumice – lerovice sve do kraja, zapravo lutke na koncu dum Marinovih komedija, pastorala, tragedija i urota te Mojaševih snoviđenja. Tek na kraju glumice govore Držićevu pjesmu Epitaphio, nakon što su same neverbalno odigrale izrazito verbalni teatarski predložak Marina Držića i pometnika.
  
  Mojaš tako stvara nekoliko planova koji su zapravo na istoj scenskoj razini – od audio interpretacije fragmenata Držićevih tekstova nekih drugih glumaca, a koji su na taj način svevremeno prisutni, kao što je svevremeno i dum Marinovo djelo, preko glumica koje simbolički stvaraju vizualnu komponentu, do glazbe te ironijom i sarkazmom prožetih kostima i scene. Lerovska poetika eklektičnog prožimanja mašte, vizija i stvarnosti, kazališnu igru tako izdiže iznad svakodnevnog vidokruga, sublimirajući je u simboličku ekspresiju Držićevog, Lerovog pa i dubrovačkog kairosa. A Davor Mojaš Epitaphijom prvenstveno ukazuje na mogućnosti poigravanja Držićevim djelom, ostajući daleko izvan bilo kakvih zadanih i kanonskih interpretacija te unoseći istinsku igru i prožimanja, kao bit samog teatra. Prenaglašena hermetičnost i simbolika ionako su davno postale dijelom lerovske teatarske estetike, pa ih treba prihvatiti ili ne. De gustibus…
  
  Spomenuti treba i izuzetnu tonsku montažu Viktora Lenerta, kao i zanimljive svjetlosne i tonske efekte Marka Mijatovića. Možda su audio snimkama nedostajali video radovi, no stvaranje još jednog plana vjerojatno bi u pedesetominutnoj predstavi stvorilo pomalo konfuzni slijed.
  
  Predstava je uvrštena i u dramski program 60. DLJI (izvedena je 22. srpnja 2009), a Studentski teatar Lero još je jednom pokazao kako se i u Dubrovniku može stvarati nov, suvremen i zanimljiv teatar.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 22. travnja 2009.
  
  Ponovo objavljujemo tekst u povodu izvedbe predstave na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama

Piše: