Žanrovski i prostorno raznovrsno

13. Zadar snova, 7–14. kolovoza 2009.

• 
  Ovogodišnji Zadar Snova ponudio je kolažirani program sličan prošlogodišnjem formatu; ples, street art, drama, film i performans. Unatoč žanrovski i prostorno raznovrsnom programu kao i tradiciji koja ga označava kao ključan alternativni suplement usporenoj kulturnoj i umjetničkoj sceni grada, festival čini se, medijski i financijski mora prodisati punim plućima da uistinu zauzme navedenu poziciju. Niz koprodukcija i ulazak u mrežu europskih in festivala dugogodišnji je zaštitni znak Zadra Snova kao i opetovano igranje na nizu atraktivnih gradskih lokacija (Sv. Dominik, Kalelarga, Pozdrav Suncu, Sv. Donat) no takav modus predstavlja i programsko i infrastrukturno opterećenje koje primjerice drugi gradski festival Kazališno ljeto (s dvostruko većim proračunom) sebi ne želi priuštiti.
  
  Razlog za diverznim izvedbenim prostorima proizlazi iz samog formata izvedbi. Produkcije (izvedbe) koje bismo zajednički mogli označiti street-artom (iako u sebi nose potpuno različite strategije) ponovno su značajan dio programa. Australska skupina Strange Fruit otvorila je festival izvedbom komada Absolute Pearl na antičkom forumu, izvodeći lirsku koreografiju kombiniranu s akrobacijom šestoro izvođača na petmetarskim motkama. Vizualno i energetski zanimljiva izvedba ukazuje na približavanje novog cirkusa i akrobatike street artu i suvremenom plesu. O plesnom dijelu festivala izvještavala je na stranicama Kulise Maja Đurinović; istaknuo bih samo da osim solidne izvedbe noir-baleta Vodoinstalater u režiji Natalije Manojlović (koja je specifično uklopljena u prostor Sv. Dominika i u kojoj dominira akustičnost soundtracka Gordana Tudora) i ironične izvedbe Petre Hrašćanec u Featuring, plesni dio festivala nije u potpunosti opravdao voluminoznost u programu.
  
  Filmske su projekcije već nekoliko godina posjećeniji dio festivala; u kontemplativnom prostoru Sv. Donata, ovoga puta u kasnim noćnim satima, predstavljen je izbor kratkih filmova Mirande Penell, značajne po koreografiranju svakodnevice i ne-plesnih situacija; zatim nekoliko dokumentaraca Mie Engberg kao i nominirani filmovi iz izbora Europske Akademije; cijelokupni program ostvaren je u suradnji s višegodišnim partnerom Tabor Film Festivalom.
  
  Dvostruki program švicarske skupine Da Motus predstavljen je u dva dana na specifičnim lokacijama: Urbanthropus je kombinacija plesa, performansa i akcije zasnovan na kostimiranim bespolnim tijelima koja su operirala popularnim lokacijama (i među turistima) na Morskim orguljama i Pozdravu Suncu. Projekt En vie... en ville izveden pred katedralom Sv. Anastazije, kombinacija body arta, plesa, akrobacije i street arta; uz živi ritam udaraljki prikazuje četvero izvođača maskiranih u zaštitna odijela koji izvedbom naznačuju problematiku na relaciji čovjek-urbano-otuđenje.
  
  Središnji dio festivala činile su tri produkcije na koje ću osvrnuti u posebnom tekstu: drama Sallinger Bernarda-Marie Koltèsa u režiji Ivice Buljana nastala u međunarodnoj koprodukciji (Francuska, Hrvatska, Slovenija) premijerno izvedena u Rennesu; performans Eclipse of Pygmy u izvedbi i režiji Adama Reada i u produkciji Adam Read Company iz Tel Aviva te trodijelni projekt Via Nova u izvedbi i produkciji slovenske skupine Via Negativa.
  
  Zadar Snova je festival koji ima stalnu (ne i mnogobrojnu) publiku koja posjećuje gotovo sve programe i čiji ukus postaje istančaniji. Medijska je potpora u lokalnoj sredini, blago rečeno, nedostatna; a taj je problem prisutan kada je riječ o cjelokupnoj zadarskoj sceni tijekom cijele godine. Poteškoće koje proizlaze iz nedostatnog feedbacka odražavaju se na status i ugled festivala, a s istim će se problemima vjerojatno morati boriti i naredno izdanje Zadra Snova.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 21. kolovoza 2009.

Piše: