Tri produkcije dominirale su programom ovogodišnjeg festivala Zadar Snova, istodobno oduševivši i razočaravši publiku koja ih je pratila u prostoru Sv. Dominika u Zadru. Riječ je o žanrovki i strategijski posve oprečni projekti koji pak pokazuju raspon, mogućnosti i strategije vezane uz dramski tekst, tijelo, citatnost i kazališnu izvedbu općenito. Ne želim time tvrditi da je riječ o veličanstvenim i jedinim produkcijama koje se mogu vezati uz navedeno, nego podcrtati da je riječ o projektima koji propituju, eksperimentiraju i nude drugačije izvedbene matrice od ostatka festivalskog programa i stoga ih uklapam u zajednički pregled.
Theatre National de Bretagne (Rennes, Francuska), Mini Teater (Ljubljana, Slovenija), Novo kazalište Kazalište Hotel Bulić, Scena Amadeo (svi Zagreb), AR Lazareti (Dubrovnik) & Zadar snova (Zadar): Bernard-Maria Koltès, Sallinger, red. Ivica Buljan
Drama Sallinger Bernarda-Marie Koltèsa u režiji Ivice Buljana premijerno je izvedena u Rennesu, a na Zadru Snova hrvatska je publika mogla upoznati to rijetko izvođeno, kompleksno i brutalno Koltèsovo djelo objavljeno 1977. u vrijeme kada Koltès postiže svjetsku slavu izvedbom Noći upravo prije šuma na festivalu u Avignonu. Nastalo po motivima i likovima iz Salingerovih priča, to je djelo svojevrsna Koltèsova intimna mitologija Amerike ispričana kroz niz sekvencionalnih prikaza dezolutne obitelji. Ivica Buljan se u vizualizaciji i realizaciji Sallingera odlučio za mlade francuske glumce (apsolvente na akademiji) u kombinaciji sa Senkom Bulić (majka) i Markom Mandićem (Al).
Scena okružena glazbalima kojima muziciraju akteri u nebrojenim songovima (koji daju ritam glomaznoj tekstualnoj strukturi) naznačena je tek komodom, stolcima i tijelima izvođača. Buljan Sallingera prikazuje u integralnoj verziji na francuskom jeziku (hrvatski titlovi u dubini scene predstavljali su teško iskušenje za publiku koja u iscrpljujućoj predstavi pozornosti; na engleskom izvode Senka Bulić i Mandić) u trajanju od tri i pol sata što je upareno s teškim zrakom u prostoru Sv. Dominika bilo previše za većinu auditorija (od početnih stotinjak, predstavu je dovršilo tridesetak najhrabrijih gledatelja).
Kaotičnost i razornost teksta kao da se otjelovila u izvođačkoj praksi, kreirajući time zatvoreni i apatični krug iz kojeg ne uspjevaju pobjeći ni tjelesne ni glasovne bravure. Često se koristeći otjelovljenjem teksta kao metodom rada Buljan kao da namjerno destruira autoopsesivnost i zatvorenost Koltèsova teksta u orgijastičku i vizualno iscrpljujuću kazališnu viziju.
Izvođači, očito zbog stalne usredotočenosti na sebe i tekst teško komuniciraju s publikom i prostorom, glomaznost predstave kulminira i djeljenjem hrane i pića preživjelim gledateljima, ali čak i tada izvođači kao da jedva nadilaze vlastiti umor. Inventivnom se čini razbijanje tekstualne monotonije muziciranjem. Zatvorenost izvedbene matrice i patološka usresređenost glumaca na prizore i međusobne interakcije, rezulirala je očitom katarzom samih izvođača, no publika u cijelom tom procesu biva lišena sličnih senzacija (osim napora u praćenju tekstu i dužini trajanja cijele izvedbe). Ta nekomunikativnost izvođača i predstave u cijelini čini se jedinom ozbiljnom zamjerkom Buljanovog Sallingera. Kolikogod uživao u njegovim ranijim komornijim projektima i kolikogod Sallinger obilovao dojmljivim, napetim i inovativnim prizorima, ne bih stavio ruku u vatru za ovo ostvarenje.
Adam Read Company, Tel Aviv, Izrael: Eclipse of Pygmy, red. Adam Read
U kontekstu izvedbe vrhunac festivala predstavlja Eclipse of Pygmy u izvedbi Adama Reada i u realizaciji Adam Read Company iz Tel Aviva. Read, poznat po suradnji s Cirque du Soleil i po naukovanju u tjelesnom kazalištu Derevo, izvodi performans satkan od dojmljivih i brižno koreografiranih sekvenci čiji smisao nije predstavljeni sadržaj nego rijetko viđen perfekcionizam pokreta stopljen s inovativnom glazbenom i rasvjetnom potporom; bhutto uparen s tjelesnim kazalištem i elementima cirkusa rezultira nizom diverznih epizoda koje se ritmički preljevaju u sjajnu cjelinu koja gledatelje osvaja snagom i energijom. Light design pretvara crkvu Sv. Dominika u beskrajan koridor, u močvaru ili napušteni svijet; zvučni efekti i šum glazbene pratnje podrcrtavju dramatičnost u Readovoj gotovo amblematskoj izvedbi. Hvalevrijedna izvedba koja pokazuje da i neovisno o tematskom i sadržajnom predlošku vrhunski koreografirano izvođačko tijelo postiže maksimalan učinak u komunikaciji s prostorom i auditorijem.
Via Negativa, Slovenija: Via nova, red. Bojan Jablanovec
Projekt Via Nova slovenske skupine Via Negativa zatvorio je festival izvedbom triju performansa koji su izravno povezani s reprodukcijom i ponovnim iščitavanjem materijala Via Negative od 2002. do 2008. Što mi je rekao Joseph Beuys dok sam mrtav ležao u njegovom naručju, polusatni performans Bojana Jablanovca i Borisa Kadina (i u izvedbi potonjeg) premijerno izveden na Performance Studies International u Zagrebu, ironični je pseudoteorijski performans u kojem maskirani Kadin izlaže alternativno isčitavanje Beuysovog djela iz 1965. Slabiji dio programa predstavlja Igra s čačkalicama, reminiscencija na kontrovernu izvedbu Not Like Me iz 2007, na istom festivalu i u istom prostoru. Ako je ranjavanje noževima i novinarska neupućenost Via Negativi tada priuštila i dodatnu slavu onda je Igra s čačkalicama namjerno popuštanje i ograđivanje od tog slučaja; čitaju se novinski napisi, fingira opasnost od ranjavanja, jedan od izvođača predstavlja Marinu Abramović – svojevrsna metafora za neinventivnost / nemogućnost novog u body artu.
Najbolji dio večeri jest performans Razgovor s umjetnikom opet povezan s izvedbom Not like me jer se kao novinar/kritičar na sceni pojavljuje Ivica Nevešćanin (koji je i lansirao priču o krvavom obračunu Hrvata i Srbina) koji vodi jednosatni unaprijed pripremljeni razgovor s Kristianom Al Droubiem. Al Droubi u humornom i nadasve opuštenom tonu slikovito i izravno odgovara na pitanja o poziciji / utjecaju / odgovornosti umjetnika danas. U nizu dojmljivih scena izvođač primjerice pleše Labuđe jezero potpuno gol kao vozač kamiona sa svežnjem novčanica u vlastitoj stražnjici, zatim pleše disco sa zvjezdom privezanom na spolovilo, urinira po radnoj knjižici, udara se, gestikulira stražnjicom i na kraju kontenplativno završava okupan vodom dok u ustima drži sadnicu masline. Performans obiluje autoreferencijalnim iskazima izvođača (saznajemo njegovu životnu priču u kratkim epizodama) prenesenim na izravan i humorističan način, stoga je Al Droubi zabavio ali i osvojio publiku koja ga je sa zanimanjem i odobravanjem pratila u svim prizorima.
© Mario Županović, KULISA.eu, 21. kolovoza 2009.
