U zamkama predvidljivog

60. Dubrovačke ljetne igre: HNK iz Zagreba i Festivalski dramski ansambl, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivica Kunčević

  • 60. Dubrovačke ljetne igre: HNK iz Zagreba i Festivalski dramski ansambl, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivica Kunčević, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hrNakon osam godina danski kraljević opet se popeo Lovjenac – mitsko mjesto Shakespearove tragične i krvave pripovijesti o svijetu koji se razglavio. A, na Lovrjencu, prije ljeta gospodnjega 2009., Hamleta je zadnji put početkom milenija (2000.) igrao Goran Višnjić, režijski ga osmislio Joško Juvančić (tada, još uvijek, kao i na premijeri 1994. ravnatelj dramskog programa DLJI), a predstava je, već u turističkim gospodarstvom obnovljenom Dubrovniku, izledala pomalo anakrona (premijerno je izvedena još u ratom razorenom Gradu na 45. igrama). U međuvremenu, svi kao da zaboravljaju Hamleta u postavi Petera Brooka na 54. igrama 2003. no prije njihova početka (u lipnju). Osam glumaca, tekst sveden na temeljno u Shakespeareovoj tragediji, izveden ne na mitskome Lovrjencu, nego u polusrušenom romaničkom banediktinskom samostanu na Lokrumu. Hamlet je bio William Nadylam, a dubrovačka publika prvi put je tragediju slušala na francuskom.

    60. Dubrovačke ljetne igre: HNK iz Zagreba i Festivalski dramski ansambl, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivica Kunčević, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hrTako je novi Hamlet Luke Dragića, u redateljskoj viziji Ivice Kunčevića (sadašnjeg ravnatelja drame DLJI), petnaesti dubrovački i četrnaesti lovrjenački nesretni danski princ. A, Hamleta je trebalo postaviti – nemojmo se zavaravati, ipak od Hamleta 1952. Ljetne igre u svom pravom značenju i počinju. Međutim kad ga je Marko Fotez te godine osmislio na Lovrjencu publici je ponuđeno „hodočašće u prostor kojim samom najavom namjere o tome da se u njemu dogodi umjetničko-glumstveno utjelovljenje legendarnog događaja biva izdvojen iz svoje saživljenosti s novovjekovnim gradom (...) i vraćen u (...) materijalno svjedočanstvo o začecima naših korijena u jednom posve drugačijem vremenu“ (Vlatko Perković: Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora, Mogućnosti 1/3, 1995.) U međuvremenu, Lovrjencom je, što u festivalskim postavama, što u gostovanjima, prošlo trinaest Hamleta, a hodočašće kao da je izgubilo svaki smisao.

    60. Dubrovačke ljetne igre: HNK iz Zagreba i Festivalski dramski ansambl, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivica Kunčević, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hrKunčevićev Hamlet definitivno nije katarzična Shakespearova tragedija u renesansnim kostimima i s Hamletovim monolozima kao vrhuncima predstave. Zato se redatelj okreće Kottu, svaki Hamlet (i Hamlet) jest spužva. Kunčević stvara redateljski teatar, idejni, čak ideološki. Hamlet (poput spužve) uistinu upija u sebe vrijeme sadašnje. Danski dvor nije ništa drugo do kuće kakvog tajkuna, a scena Dubravke Lošić (koja pomalo nestaje s pozornice) predstavi u tome pomaže. Kao i sjajni kostimi Danice Dedijer koji ističu svu nepreglednost najsuvremenijeg modnog izričaja. Glazbu Kunčević tek koristi (Paez: Hard Evidence, Bauer: Espanoletas, Roche: Caffe Monmartre), originalne – nema. Možda zato jer uistinu, na kraju, ostaje samo šutnja. Hamlet se igra se u prijevodu Vladimira Gerića, svaki drugi, poetičniji (Bogdanovićev ili Torbarinin) odupirali bi se ideji. Hamlet se definitivno danas može pročitati na taj način, no Kunčeviću nedostaje ono temeljno za redateljsko kazalište: dramaturgija (koju je preuzeo na sebe budući da dramaturga nema).

    Koliko god neki prizori izgledali scenski inovativno, razložno, unutar koncepcijskih odrednica i glumački razrađeno (od početnog snimljenog prizora kraljevskog vjenčanja na monitoru-kućnom kinu, tanga Kralja i Kraljice, preko Kraljičina razgovora s Hamletom do Ofelijina ludila), pojavljuju se nedopustive dramaturške nekonzistentnosti: predstava počinije sredinom prvog čina, gozbom nakon kraljevskog vjenčanja – Marcela, Bernarda, Franciska pa i Horacija nema. Duh Hamletova oca (u glasu Klaudija) pojavljuje se samo u Hamletovoj glavi – predstava tu počinje gubiti nit Shakespearove tragedije. Budući da Duha nitko nije vidio, Hamlet tek Horaciju prepričava svoje sanjarije, na mač se nema tko zakleti, a Hamleta kao da pokreće stanje unutarnje nadrealne halucinacije.
    60. Dubrovačke ljetne igre: HNK iz Zagreba i Festivalski dramski ansambl, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivica Kunčević, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hr
    Horacije je sveden na Hamletovog pratitelja, ne prijatelja i dozvoljeno mu je progovoriti tek par stihova. Kralj govori o svojoj novoj politici i norveškom kralju, no kasnija scena prolaska Fortinbrasove vojske – ne postoji. Hamletov govor Ofeliji (Idi u samostan) igra se sa snizilicom pa Ofelija i nema zašto ni promišljati o Hamletovoj ljubavi... Kraj je u skladu sa svim odrednicama koncepta – Fortinbras na engleskom progovara: „What is this sight?“ Problem je samo što je ovaj prizor gotovo identičan kraju Kunčevićeva Skupa, a provlači se još od autorskog Kunčevićeva Don Quijotea (2005). Da, turisti su okupirali Dubrovnik, oni bogatiji pokupovali su i brojne kuće na Stradunu – no Kunčević tu jednostavno postaje previše predvidljiv. Hamleta, dakako, ne odnosi nitko. Inovativno je tek Osricovo ubojstvo Horacija da bi šutnja uistinu i ostala šutnja.

    Kunčević je odabrao uistinu izuzetne glumce, svaki od njih profilira lik na svoj način, njihova sveukupna scenska energija i drži predstavu na okupu. Nelogičnosti su više posljedica navedenih dramaturških nedosljednosti. Hamlet Luke Dragića, izgledom nalik predodžbi danskog princa, nije romantičarski sanjar, on osvetu hoće, ali nije baš siguran da će svijet nakon toga prestati biti tamnica. Problem je što mu monolozi ostaju u zraku, no to i nije baš njegova krivnja. Jednostavno pojedini Hamletovi sjajni stihovi (poput onoga za vrijeme Kraljeve molitve) su prepolovljeni do neprepoznatljivosti, neki oduzeti. Ipak, Luka Dragić je uložio mnogo energije da bi prikazao Hamleta koji osvetu drži još jedinim smislom postojanja.
    60. Dubrovačke ljetne igre: HNK iz Zagreba i Festivalski dramski ansambl, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivica Kunčević, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hr
    Izdvojiti treba kraljevski par: izvanredna Alma Prica (Gertruda), od početnih scena kada je samo Kraljeva priležnica do razgovora s Hamletom, Ofelijina ludila i samog kraja kada kao da shvaća Klaudijevu prijevaru, a u nemoći da išta poduzme - sjajno pokazuje mogućnosti vlastitih psiholoških transformacija; Klaudije je beskrupulozan kriminalac i kao takvog ga je Goran Grgić vrlo dobro ocrtao. Mirna Medaković donosi Ofeliju koja nije tek sramežljiva Polonijeva kći, već erotskim nabojem prožeta mlada žena. I ludilo igra kao ludilo, a ne kao žalosnu pjesmu pokojnom ocu. Polonije (Zvonimir Zoričić) je kraljev sluga, no kao iz nekog drugog vremena (Hamleta), no tu je Osric (Zijad Gračić), vjerni sluga svih gospodara. Rosenkrantz (Amar Bukvić) i Guildestern (Ivan Glowatsky) – standardni, čak i vrlo dobri u dijelovima gdje nisu imali preveliku pomoć.

    Marko Makovičić kao da naslućuje dobrog i zanimljivog Horacija, no to mu nije bilo dozvoljeno. Radovan Ruždjak Laerta donosi jasno u govoru i kretnjama, pri kraju čak i vrlo dobro kad postaje tek oruđe Klaudijeve namjere. Prvi glumac (Krunoslav Šarić) govorno je dojmljiv, no cijela Mišolovka je pomaknuta budući da sam Hamlet upada u predstavu i ubija glumca-Kralja, tako da su Kristijan Potočki i Ivana Boban (Drugi glumac, Prva glumica) – nezamjetni. Isto se može reći i za Dušan Gojića (Prvi Grobar), dok pojava Srđane Šimunović (u dvostrukoj ulozi: Drugi grobar i pijana domjenkuša) ostaje prilično nejasna. Dakako tu su i tjelohranitelji (Grga Raguž, Darko Juroš), konobari (Josip Filipović i Ioan Barbu) i Fortibras (Tomislav Stojković), no pojavnost im se svodi samo na potenciranje redateljskog koncepta.
    60. Dubrovačke ljetne igre: HNK iz Zagreba i Festivalski dramski ansambl, William Shakespeare, Hamlet, red. Ivica Kunčević, foto: Damil Kalogjera, www.dubrovnik-festival.hr
    Kunčevićev Hamlet na Lovrjencu 2009. predstava je koja pomalo luta od izvanrednih rješenja, vrlo dobrih glumačkih ostvarenja, do izgubljenosti u zamkama dramaturgije i već viđenog. Dubrovnik je obilježio svoje Igre Hamletom koji se neće svakome svidjeti, no mora mu se priznati uklopljenost u svijet suvremenosti, svijet koji u mnogočemu sliči upravo mračnoj Shakespearovoj tragediji.

    © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 24. kolovoza 2009.

Piše:

Tomislav M.
Bonić