Kraljica marioneta
42. PIF, međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 29. kolovoza – 4. rujna 2009.
-
Ovogodišnji Međunarodni festival lutkarskog kazališta PIF kao tematsku odrednicu imao je kraljicu lutaka – marionetu, koju je pokušao dočarati gledateljima iz različitih povijesnih aspekata. Na taj način dan je dosta dobar pregled razvoja marioneta, od pupa siciliana, tradicionalne vrste velikih marioneta koje su pokretane pomoću štapa i žice do iznimno preciznih i emocionalno sugestivnih bjeloruskih marioneta. PIF je ponudio i pregled domaćeg lutkarstva u sklopu kojega je, nakon dugog niza godina, viđena i jedna marionetska predstava nastalu u hrvatskom lutkarskom kazalištu. Osim lutaka na žici, scenama su uglavnom šetale ručne i stolne lutke.
Stalno pokrajinsko kazalište Venezia Giulia, Trst, Italija: Varijete (Varietà), autor Vittorio Podrecca
Predstava Varijete autora slavnog Vittorija Podrecce, nastala je prije više desetljeća, kad je svojom raskoši i tehnikom animiranja unijela novinu u svijet marioneta. Danas je zanimljiva prvenstveno kao svjedok minulih vremena i razvojnog puta marioneta. Predstava se sastoji od niza kratkih varijetetskih prizora u kojima lutke na koncu pokazuju snagu (snagator na žici), glazbenu virtualnost (pijanist, violinist, orkestar) i plesnu ritmičnost (balerina, razni plesači). Problem predstave je loše animiranje, kojega su razlozi nedovoljna pokretljivost lutaka, posebice njihovih nogu, pretjerana težina i zastarjela tehnika animacije koja se temelji na prenaglašenosti pokreta. Ta pretjeranost ne uspijeva lutkama udahnuti život te djeluju poput predmeta u grotesknom pokretu.
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Aleksandar Sergejevič Puškin, Bajka o caru Saltanu, red. Ljudmila Fedorova
Vizualno vrlo privlačna predstava po Puškinovoj priči o caru Saltanu, njegovom izgubljenom sinu i želji da se sjedine u obiteljskoj ljubavi zapela je u pogledu dramaturgije i priče, a opterećena suviškom radnje i riječi teško se prati. Dramaturški priča je zadržala pripovjedni oblik zbog čega lutkari govore dijaloge opterećene pripovjednošću, što dovodi do dodatnog odmaka od lika (prvotni je odmak od same lutke). Lutkari Đorđe Dukić, Aleksandra Colnarić, Ingra Šarić, Snježana Ivković, Zvjezdana Bučanin, Goran Guksić, Dunja Fajdić, Ivica Lučić i Tihomir Grljušić vrlo dobro animiraju ručne i stolne lutke te lutke sjene, dok je scena (Aleksandra Zubova) vrlo funkcionalna i vizualno raskošna.
Gradsko kazalište lutaka Split: narodna priča, Mala vila, red. Slavčo Malenov
Marionete su u hrvatskim kazalištima odavno tek gošće, budući da domaća lutkarska scena nema kazališta ni lutkara koji se njima bave. Utoliko je marionetska predstava Mala vila presedan i već time vrijedna pažnje. Uz to, riječ je o vrlo dobroj predstavi, nastaloj u suradnji s Državnim lutkarskim kazalištem Targovishte, koje se na prošlogodišnjem PIF-u predstavilo vrlo poetičnom predstavom Dvije princeze. Priču o izazovima koji stoje ispred ljubavi između Male vile i kraljevića, redatelj Slavčo Malenov pretočio je u predstavu jasne priče, koja je ipak za uzrast kojem je namijenjena (3-8 godina) preopterećena količinom riječi nauštrb scenske dinamike. Odlična i vrlo funkcionalna kružna scena (Vasil Rokomanov) i prekrasne lutke (Silva Bačvarova) posuđeni su iz Dvije princeze, a splitski lutkari Ivan Medić, Milena Blažanović, Alin Majica i Ivica Beatović dobrim dijelom uspijevaju u njih unijeti život. Iako je lošija od prošlogodišnje bugarske predstave, Mala vila uspješan je izlet u svijet marioneta koji budi želju i nadu u povratak te kraljevske lutke na naše pozornice.
Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Vladimir Zajic Lončiću kuhaj, red. Vladimir Zajic
Dok je Mala vila makar na tren vratila marionete u hrvatsko lutkarstvo, predstava Lončiću kuhaj autora i redatelja Vladimira Zajica potvrđuje odličnu novu generaciju hrvatskih lutkara školovanih na osječkom Studiju glume i lutkarstva. U predstavi u kojoj su moralne poruke zamijenili humor i razigranost, nekadašnji su osječki studenti Jadran Grubišić i Marina Bažulić, uz Almiru Štifanić i Davida Petrovića, pokazali veliki lutkarski potencijal. Predstava je dinamična i duhovita, a naslanja se na pulčinelovske gegove bučnih udaraca. Animacija ginjol lutkica vrlo je dobra i pojačava sveukupni dojam predstave kao vesele dječje razbibrige, koja zbog nedovoljno slojevite priče povremeno pada u ritmu.
Lutkovno gledališče Ljubljana, Slovenija: Milan Klemenčič Doktor Faust, red. Jelena Sitar
Predstava Doktor Faust prvi put je odigrana 1938. u obitelji Klemenčić. Godine 1982. Jelena Sitar i Igor Cvetko obnovili su originalnu predstavu, s kopijama originalnih lutaka i prekrasne scene-kutije (autor originala Milan Klemenčić, kopije izradili Jože Lašič, Aleksandra Gruden i Vlado Stjepić). I dalje, nakon sedamdeset godina, predstava odlično funkcionira, a protok vremena prisutan je tek kao dobrodošao element začudnosti. Legenda o doktoru Faustu ispričana je čisto i jasno. Lutkarski element pojačan je slavnim lutkom Kašparekom, koji, kao neka vrst Faustova duhovitog antipoda, bira oprečan put u odnosu na naslovnog junaka, na taj način nesvjesno ga komentirajući. Animatori Karel Brišnik, Alenka Pirjevec, Iztok Jereb i Irena Zubalič Žan odlično animiraju tek desetak centimetara visoke marionete u dinamičnoj predstavi, dodatno razigranoj Kašparekovom komikom.
Lutkarsko kazalište Brest, Bjelorusija: Salierijev Mjesec (prema Puškinovoj tragediji Mozart i Salieri), red. M. Shavel
Temeljena na poznatoj Puškinovoj tragediji, predstava u režiji M. Shavela govori o Mozartovu učitelju Antoniju Salieriju kojega razdire bolesna ljubomora na vlastitog učenika te odluči otrovati „kako bi svijet spasio od Mozartova genija“. Neke su metafore predstave predoslovne, poput lutke koja predstavlja Mozartovu glazbu, a također se može zamjeriti nedovoljna iskorištenost funkcije lutke na sceni. S druge strane, atmosfera predstave, savršena animacija (D. Nuyanzin, R. Parhach, T. Tevosjan, A. Paliashenka, Y. Teslya, I. Gerasevitch i A. Polyanski) bez i jednog suvišnog pokreta ili prenaglašene geste te usklađenost lutkara koji u parovima animiraju malene ručne lutke, pred gledateljem istinski oživljuju ne samo likove, nego i njihove emocije, dvojbe, boli i patnje. Predstava nesumnjivo predstavlja kvalitativni vrh ovogodišnjeg PIF-a, a tog je mišljenja i žiri koji joj je dodijelio glavnu nagradu za najbolju predstavu u cjelini.
Udruga Figli d'arte Cuticchio, Palermo, Italija: Mimmo Cuticchio, Ruggiero od Bijelog Orla, red. Mimmo Cuticchio
Veliki majstor sicilijanke Mimmo Cuticchio na PIF-u je predstavio tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište u kojemu prvi lutkar animira glavne lutke i izgovara cijeli tekst, dok mu je drugi partner u tišini, a treći asistent. U zagrebačkoj predstavi Cuticchio je izmijenio svoj standardni nastup, otkrivši se na sceni. Glavni razlog izlaska iz mraka je kako bi svojim naglašenim gestama pojasnio gledateljima događaje na sceni te ublažio jezičnu barijeru (predstava bogata tekstom je na talijanskom). Koliko je to bilo dobro za razumijevanje sadržaja, toliko je njegova gluma odvlačila pažnju od lutaka, oduzimajući im dio životnosti. Zanemarimo li taj element, Cuticchio je dobro vodio predstavu i animirao lutke začudnom energijom (u zrelim je godinama) koja je vrlo rijetko padala. Odličnog partnera na sceni imao je u drugom lutkaru Fulviu Verni.
Kazalište lutaka Niš, Srbija: Antoine de Saint Exupéry, Mali princ, red. Zoran Lozančić
Mali princ, u režiji Zorana Lozančića, koji potpisuje i adaptaciju i scenografiju, tek je vrlo vjerno ispričana priča, a neoriginalnost pojačava sam naslovni junak, koji izgleda kao da je precrtan iz dječjih slikovnica. Sadržajno i dramaturški predstava ne donosi ništa novoga. Vizualna raskoš ne bogati priču te postaje sama sebi svrhom, a mračni tonovi glazbe (Nenad Milosavljević) pretjerano zatamnjuju atmosferu. Najveća vrijednost predstave su zanimljive ručne lutke (osim predoslovnog Malog princa) autorice Erike Janović, različite veličine i oblika, koje vrlo vješti i uvjerljivi lutkari Mirjana Đorđević, Tatjana Milenković, Toma Bibić, Marija Cvetković, Slobodan Miljković, Svetlana Mihaljević, Dejan Gocić i Irena Mitić lakoćom oživljavaju.
Lutkarsko kazalište Sofija, Bugarska: Maria Stankova, Veliko kihotanje, red. Veselka Kunčeva
Veliko kihotanje kroz kontekst današnjice spaja Don Quijotea i Beckettovog Godota. Maleni Sancho Panza i predimenzionirana Dulcinea koja je grotesknom debljinom prikovana uz fotelju nalik bačvi, čekaju Don Quijotea, a vrijeme krate gledanjem španjolskih telenovela, prejedanjem (Dulcinea) i odbrojavanjem dana. Bez viteza tužnog lica, glavni likovi predstave ne pronalaze se u sadašnjici koja je opreka njegovom naivnom idealizmu. Osnovni problem zagrebačke izvedbe predstave je njezino izvođenje na bugarskom jeziku bez prijevoda. Uprkos jezičnoj barijeri, osnovna nit lako se prati, čemu velikim dijelom pridonose odlični lutkari Rumen Gavanozov (Sancho Panza) te Maya Bezhanska i Marieta Petrova (zajedno animiraju veliku Dulcineu). Oni u uglavnom statične ručne lutke unose nevjerojatnu količinu živosti i duhovitosti kroz razigrane, ali ne i pretjerane geste i pokrete pa i gledateljima koji nisu uspjeli pratiti sadržaj, pružaju dovoljno zabave. Iako je predstava netipična za lutkarsko kazalište i uprkos jezičnom nerazumijevanju, gosti iz Bugarske su i ove godine, kao i prethodnih, oduševili lutkarskim umijećem i promišljanjem.
I na kraju
Ovogodišnji PIF s dvije odlične predstave, nekoliko vrlo solidnih, nekolicinom prosječnih te par predstava koje bismo mogli okarakterizirati lošima, pomalo je iznevjerio visoka očekivanja stvorena tijekom godina. Podvučemo li poetsku crtu, ovogodišnji PIF potvrđuje kako je odmjeren i diskretan pokret lutke znatno izražajniji i rječitiji od pretjeranog. Lutka, kao izvedbena metafora traži pokrete-sugestije koji se prepuštaju nadogradnji svakog pojedinog gledatelja. Može se uočiti kako nije dovoljno iskorištena ta metaforičnost lutke nego se uglavnom pretjerano težilo doslovnosti.
Najveća vrijednost hrvatskog lutkarstva krije se u novoj generaciji lutkara školovanih na osječkoj Akademiji, koji polako započinju karijere. Sljedećih godina vidjet će se koliku će snagu imati mladi kreativci, hoće li se utopiti u bezbojnosti ili će svojim tehničkim znanjem i kreativnošću početi mijenjati hrvatsku lutkarsku scenu, što je nužno potrebno jer se i ove godine vidjelo koliko zaostajemo za europskim lutkarima.
© Igor Tretinjak, KULISA.eu, 12. rujna 2009.
Piše:

Tretinjak