Pred Krležom tijekom boravka na Gvozdu katkad bih otvoreno iznosila svoje stavove i znalo bi doći i do malih napetosti. Jednom sam izjavila da je za mene drama U agoniji kompletna i sa dva čina (a on je upravo napisao treći). Tada mi je Krleža odgovorio: „Gernerice (to je bilo službeno oslovljavanje), brini se ti za glumu i ekonomiju, što si studirala, a literaturu prepusti drugima.“
U zagrebačkim krugovima govorkalo se da je za barunicu Castelli, odnosno gospođu Glembaj, Krleži kao model vjerojatno poslužila neka dama iz ondašnjih plutokratskih krugova. Kamilla Radovan? Mira Aleksander? Možda Ana Marinović? Ta moja aluzija ozbiljno ga je naljutila. „Zaboga, u mojoj drami radi se o poetskim likovima koji su plod moje fantazije. Ne misliš valjda da sam pisao o nekim zagrebačkim milostivama??“
U mađarskom časopisu „Nagyvilag“ Krležin prevoditelj Zoltan Csuka napisao je da po svim indicijama u Zastavama u liku Ane Borongay Krleža oživljava slike, opisuje ljubav s mađarskom poetesom Anom Lesznay koja je tada živjela u Americi.
Kad je Krleži došao u ruke taj časopis, reagirao je vrlo vehementno. Zahtijevao je od Csuke da opozove taj članak u „Nagyvilagu“ i da se ispriča za svoju glupost. „Što će reći gospođa Lesznay kad pročita da je ona bila model za Anu Borongay u Zastavama, a Kamilo, zapravo ja, njezin ljubavnik?“ Csuka se prilično namučio dok je razriješio tu „zavrzlamu“.
Kad je stara poetesa Ana Lesznay posjetila Mađarsku, opsjedali su je novinari želeći čuti njezino mišljenje o toj aferi. Ana Lesznay izjavila je: „Biti ljubavnica tako sjajna književnika kao što je Miroslav Krleža bila bi mi zapravo čast. Uostalom, jedan ljubavnik manje ili više ne igra zapravo nikakvu ulogu.“
© Eliza Gerner, KULISA.eu, 4. svibnja 2008.
(crtice iz rukopisa nove memoarske knjige)
● naslovna ● intervjui ● ples ● opera, mjuzikl i koncerti ● kazalište ● kino ● osvrti
